|
ovdje će opet bit box kad se meni bude dalo pisat. taj box, jel. da.
|
U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
srijeda, 14.03.2007.
Trenutkovi svijetostaja
Trenutkov prvi:
Sunce je nisko.
Gornji polukrug narančaste kugle zalazi za dugačku zgradu, obojanu zeleno. Prugom odmiče vlak prema moru.
Hodamo po dotrajalim i ponegdje raspuknutim pločama tržnice.
Ako pogledam desno vidjet ću svoju ruku u njenoj, rukav njene smeđe jakne, predebele za neočekivano topli dan. I prvi sladoled te godine.
Zrak miriše na limun, pa je vrlo vjerojatno da sam uzeo baš taj okus.
Zaboravio sam.
Ali sjećam se da je ona uzela jagodu, sagnula se i dala mi da probam.
Trenutkov drugi:
Sjedimo točno na mjestu na kojem se posivjeli stari asfalt pretvara u toplu ljetnu prašinu.
Igramo se s autićima, prstima u prašini ucrtavamo ceste, gradimo podvožnjake s grančicama, sudaramo se.
Iza nas sve je zeleno. Blagi miris oraha miješa se s intenzivnim mirisom prezrelih višanja.
Izlazi njegova mama, donosi nam hrenovke u pecivu i kakao.
Poljubi ga, sjeda u auto i odlazi, mašući nam još jednom.
Uskoro će doći moja mama, već vidim taj trenutak u kojem se njenim licem razvlači osmijeh dok trčim prema njoj.
Trenutkov treći:
Ljeto '91. puca od mira i ljepote. Možda ću jednom shvatiti da li je to bilo slučajno ili su svi znali što dolazi.
A sada je poslijepodne. Kasno poslijepodne, s nebom koje polako postaje crveno.
Na zidiću pored pomalo zahrđale zelene željezne ograde sjede djevojčice i mlađi klinci iz ulice.
S druge strane livade stoje muškarci, puše i gledaju u nas.
Tamo ispred je ulični kafić, nasmijani ljudi piju pivo ili gemište, kartaju i s dolaskom prvog sumraka polako podižu sunčane naočale s očiju na tjeme.
Svijet stane u trenutku kada dodirnem loptu.
Osjećam dodir lopte, miris svježe pokošene trave, znoj na čelu, kapljicu u očima.
Vidim dječake s kojima sam proveo ovih 16 godina, Aleksandra kako maše i pokazuje da je slobodan, Zoku kako prati akciju, Gorana na golu kako se sprema baciti u smjeru u kojem ću udariti loptu.
Trenutkov četvrti:
Dnevna soba je hladna i zamračena.
Tata podiže roletne, dok mama postavlja tanjure na stol. Brat sjedi u fotelji.
Iz bijele najlonske vrećice izvlačimo još uvijek vruće ćevape u lepinji, kupljene na tržnici, kao i svake godine kad se vratimo s mora.
Dok jedemo, šutimo i smješkamo se jedni drugima.
Trenutkov peti:
Oko svijeta je balon zbog kojeg su nestali svi mirisi, zvukovi i osjećaji.
Vedrana i ja ležimo s glavama zabijenim u travu, no moja je nakrenuta prema gradu i gledam život koji se odvija u slow-motionu.
S krova Tehničke škole kulja gusti dim kroz koji se jedva nazire plamen. Čovjek u sakou punom prašine kašlje, ima krvavu ogrebotinu na čelu, crni stojadin juri i umalo pregazi dječake, uplakana djevojčica na biciklu s čije ručke visi vrećica s breskvom koju je ponijela na kupanje, dječak kojem krv na leđima probija kroz bijelu majicu kratkih rukava, drugi dječak s rukama umrljanim krvlju tako da se ne vidi u koju je zapravo ranjen.
Ne čuje se ništa, a onda se čuje sve i misliš da ćeš oglušiti. I onda se opet ne čuje ništa. Žena koja bezglasno vrišti, djevojčica koja bezglasno plače, jurnjava bezglasnih automobila, trčanje bezglasnih nogu, vatra i dim i razvaljeni asfalt bezglasnih granata, bezglasni pad drveta s gustom zelenom krošnjom.
Trenutkov šesti:
Znam točno mjesto na kojem sam stajao.
Znam što je bilo u izlogu s desne strane, znam kako su obučeni bili ljudi koji su već čuli vijest i izašli na ulicu, znam kako je mirisao zrak.
Znam miris kolonjske vode sredovječnog debeljuškastog vojnika koji me prvi zagrlio, znam kako su ljudima oči u manje od sekunde postale crvene od plača.
Znam osjećaj užasne boli u trbuhu one sekunde kada je zasvirala posljednja sirena u našem životu.
Osjećaj koji se pretvorio u otpuštanje svih ventila i kada smo svi saznali da se može istovremeno plakati od sreće i tuge.
Plač nadoknađivanja tuge, plač psovanja, plač nezamislive i beskrajno čiste sreće.
Tako da kad se svijet ponovno pokrene, dio tebe zauvijek ostane u 7. kolovozu 1995. godine, u ulici kralja Tomislava.
Intermezzo:
Trenutkov prvi trenutak je mirne sreće, beskrajnog povjerenja, sigurnosti i spokoja kakav znaju osjetiti samo mala djeca. Ipak, možeš ga se sjetiti, pa i kad mama umre, prerano, prenaglo da stigneš shvatiti sve što se događa.
Trenutkov drugi osjećaj je prve samostalnosti, u svijetu još uvijek okruženom sigurnim bedemima. Drugi dječak iz priče je ubijen u uličnom obračunu.
Trenutkov treći trenutak je lijepog svijeta. Trenutak u kojem znaš da je pred tobom cijeli život i ne možeš dočekati da isprobaš sve što te očekuje.
Ostali dječaci iz priče za nekoliko mjeseci otići će u Srbiju.
Trenutkov četvrti podsjeća na prvu pravu samostalnost. Bio je to posljednji zajednički povratak s mora nakon kojeg smo otišli na ćevape. Nakon toga doći će rat, pa vrijeme kada na more odlaziš s prijateljima, a onda će umrijeti mama i nestat će sve šanse da se ikada ponovi. Ipak, kada god se vraćaš u svoj grad sjetit ćeš se iskre u tatinim očima u takvim trenucima i osjetit ćeš sasvim laganu i slatku bol u trbuhu, znajući da je to ono isto što je u trenutku kada s brda prvi puta ugledamo grad, uvijek osjećao i on.
Trenutkov peti nije fer. Ne zbog rata. Ratove pokreću ljudi, a ja sam ljud. I nemam se što buniti.
Ali, nije fer to što su ona dva ranjena dječaka moji prijatelji i ja koji se sjećam milijun stvari ne mogu se sjetiti koji je od njih bio ranjen u leđa, a koji u ruku, tog 14. srpnja 1993. godine.
Trenutkov šesti sačinjen je od svih osjećaja koji postoje. Njega ne treba posebno objašnjavati.
Trenutkov sedmi:
Ulica je kratka, ali pogled je dug.
Uspinje se uskom uličicom, pored svih tih starih i nekako neodoljivo toplih kuća, skroz prema starom dvorcu na brijegu.
S jedne kuće ljušti se žućkasta fasada.
Više nema novinara, nema žutih traka kod potoka, ostala je tek tišina ulice zaustavljene u vremenu.
Jutra su ista.
Jutra su sunčana.
U jednom, iz kuće će izaći njena mama, pitat će me "kako si ti sine?", s lagano drhtavim usnama, pričat ćemo malo, reći će da nema nikakvih dobrih vijesti iz bolnice, na kraju će mi reći "hvala", potpuno bespotrebno "hvala" kakvo govore samo dobri ljudi. A ja ću gledati samo desno, što više desno, samo da ne gledam prema tvornici. I bit će mi drago što se zrakom ne širi uobičajeni miris hmelja.
U drugom će na vratima biti ona. Zaključavat će vrata, osvrnut će se preko ramena i kad me vidi nasmijat će se tako da mi razvedri cijeli dan. I osjetit ću se kao onaj dječak na autoputu. Dječak koji u još jednom trenutkovu svijetostaja gleda u troje prijatelja i osjeća kako ih užasno voli.
Ta kuća i ta jutra su nešto kao život.
Jebeni, šugavi nefer život.
Koji ponekad bude beskrajno lijep.
Želje su glupe, kao da netko mari. Ali ja bi da Gogin tata bude dobro. Hvala.
|
|
|
| < |
ožujak, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
| 5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
| 12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
| 19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
| 26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju:
dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na:
izvozzitarica@yahoo.com
|
|