Trenutkov prvi:
Sunce je nisko.
Gornji polukrug narančaste kugle zalazi za dugačku zgradu, obojanu zeleno. Prugom odmiče vlak prema moru.
Hodamo po dotrajalim i ponegdje raspuknutim pločama tržnice.
Ako pogledam desno vidjet ću svoju ruku u njenoj, rukav njene smeđe jakne, predebele za neočekivano topli dan. I prvi sladoled te godine.
Zrak miriše na limun, pa je vrlo vjerojatno da sam uzeo baš taj okus.
Zaboravio sam.
Ali sjećam se da je ona uzela jagodu, sagnula se i dala mi da probam.
Trenutkov drugi:
Sjedimo točno na mjestu na kojem se posivjeli stari asfalt pretvara u toplu ljetnu prašinu.
Igramo se s autićima, prstima u prašini ucrtavamo ceste, gradimo podvožnjake s grančicama, sudaramo se.
Iza nas sve je zeleno. Blagi miris oraha miješa se s intenzivnim mirisom prezrelih višanja.
Izlazi njegova mama, donosi nam hrenovke u pecivu i kakao.
Poljubi ga, sjeda u auto i odlazi, mašući nam još jednom.
Uskoro će doći moja mama, već vidim taj trenutak u kojem se njenim licem razvlači osmijeh dok trčim prema njoj.
Trenutkov treći:
Ljeto '91. puca od mira i ljepote. Možda ću jednom shvatiti da li je to bilo slučajno ili su svi znali što dolazi.
A sada je poslijepodne. Kasno poslijepodne, s nebom koje polako postaje crveno.
Na zidiću pored pomalo zahrđale zelene željezne ograde sjede djevojčice i mlađi klinci iz ulice.
S druge strane livade stoje muškarci, puše i gledaju u nas.
Tamo ispred je ulični kafić, nasmijani ljudi piju pivo ili gemište, kartaju i s dolaskom prvog sumraka polako podižu sunčane naočale s očiju na tjeme.
Svijet stane u trenutku kada dodirnem loptu.
Osjećam dodir lopte, miris svježe pokošene trave, znoj na čelu, kapljicu u očima.
Vidim dječake s kojima sam proveo ovih 16 godina, Aleksandra kako maše i pokazuje da je slobodan, Zoku kako prati akciju, Gorana na golu kako se sprema baciti u smjeru u kojem ću udariti loptu.
Trenutkov četvrti:
Dnevna soba je hladna i zamračena.
Tata podiže roletne, dok mama postavlja tanjure na stol. Brat sjedi u fotelji.
Iz bijele najlonske vrećice izvlačimo još uvijek vruće ćevape u lepinji, kupljene na tržnici, kao i svake godine kad se vratimo s mora.
Dok jedemo, šutimo i smješkamo se jedni drugima.
Trenutkov peti:
Oko svijeta je balon zbog kojeg su nestali svi mirisi, zvukovi i osjećaji.
Vedrana i ja ležimo s glavama zabijenim u travu, no moja je nakrenuta prema gradu i gledam život koji se odvija u slow-motionu.
S krova Tehničke škole kulja gusti dim kroz koji se jedva nazire plamen. Čovjek u sakou punom prašine kašlje, ima krvavu ogrebotinu na čelu, crni stojadin juri i umalo pregazi dječake, uplakana djevojčica na biciklu s čije ručke visi vrećica s breskvom koju je ponijela na kupanje, dječak kojem krv na leđima probija kroz bijelu majicu kratkih rukava, drugi dječak s rukama umrljanim krvlju tako da se ne vidi u koju je zapravo ranjen.
Ne čuje se ništa, a onda se čuje sve i misliš da ćeš oglušiti. I onda se opet ne čuje ništa. Žena koja bezglasno vrišti, djevojčica koja bezglasno plače, jurnjava bezglasnih automobila, trčanje bezglasnih nogu, vatra i dim i razvaljeni asfalt bezglasnih granata, bezglasni pad drveta s gustom zelenom krošnjom.
Trenutkov šesti:
Znam točno mjesto na kojem sam stajao.
Znam što je bilo u izlogu s desne strane, znam kako su obučeni bili ljudi koji su već čuli vijest i izašli na ulicu, znam kako je mirisao zrak.
Znam miris kolonjske vode sredovječnog debeljuškastog vojnika koji me prvi zagrlio, znam kako su ljudima oči u manje od sekunde postale crvene od plača.
Znam osjećaj užasne boli u trbuhu one sekunde kada je zasvirala posljednja sirena u našem životu.
Osjećaj koji se pretvorio u otpuštanje svih ventila i kada smo svi saznali da se može istovremeno plakati od sreće i tuge.
Plač nadoknađivanja tuge, plač psovanja, plač nezamislive i beskrajno čiste sreće.
Tako da kad se svijet ponovno pokrene, dio tebe zauvijek ostane u 7. kolovozu 1995. godine, u ulici kralja Tomislava.
Intermezzo:
Trenutkov prvi trenutak je mirne sreće, beskrajnog povjerenja, sigurnosti i spokoja kakav znaju osjetiti samo mala djeca. Ipak, možeš ga se sjetiti, pa i kad mama umre, prerano, prenaglo da stigneš shvatiti sve što se događa.
Trenutkov drugi osjećaj je prve samostalnosti, u svijetu još uvijek okruženom sigurnim bedemima. Drugi dječak iz priče je ubijen u uličnom obračunu.
Trenutkov treći trenutak je lijepog svijeta. Trenutak u kojem znaš da je pred tobom cijeli život i ne možeš dočekati da isprobaš sve što te očekuje.
Ostali dječaci iz priče za nekoliko mjeseci otići će u Srbiju.
Trenutkov četvrti podsjeća na prvu pravu samostalnost. Bio je to posljednji zajednički povratak s mora nakon kojeg smo otišli na ćevape. Nakon toga doći će rat, pa vrijeme kada na more odlaziš s prijateljima, a onda će umrijeti mama i nestat će sve šanse da se ikada ponovi. Ipak, kada god se vraćaš u svoj grad sjetit ćeš se iskre u tatinim očima u takvim trenucima i osjetit ćeš sasvim laganu i slatku bol u trbuhu, znajući da je to ono isto što je u trenutku kada s brda prvi puta ugledamo grad, uvijek osjećao i on.
Trenutkov peti nije fer. Ne zbog rata. Ratove pokreću ljudi, a ja sam ljud. I nemam se što buniti.
Ali, nije fer to što su ona dva ranjena dječaka moji prijatelji i ja koji se sjećam milijun stvari ne mogu se sjetiti koji je od njih bio ranjen u leđa, a koji u ruku, tog 14. srpnja 1993. godine.
Trenutkov šesti sačinjen je od svih osjećaja koji postoje. Njega ne treba posebno objašnjavati.
Trenutkov sedmi:
Ulica je kratka, ali pogled je dug.
Uspinje se uskom uličicom, pored svih tih starih i nekako neodoljivo toplih kuća, skroz prema starom dvorcu na brijegu.
S jedne kuće ljušti se žućkasta fasada.
Više nema novinara, nema žutih traka kod potoka, ostala je tek tišina ulice zaustavljene u vremenu.
Jutra su ista.
Jutra su sunčana.
U jednom, iz kuće će izaći njena mama, pitat će me "kako si ti sine?", s lagano drhtavim usnama, pričat ćemo malo, reći će da nema nikakvih dobrih vijesti iz bolnice, na kraju će mi reći "hvala", potpuno bespotrebno "hvala" kakvo govore samo dobri ljudi. A ja ću gledati samo desno, što više desno, samo da ne gledam prema tvornici. I bit će mi drago što se zrakom ne širi uobičajeni miris hmelja.
U drugom će na vratima biti ona. Zaključavat će vrata, osvrnut će se preko ramena i kad me vidi nasmijat će se tako da mi razvedri cijeli dan. I osjetit ću se kao onaj dječak na autoputu. Dječak koji u još jednom trenutkovu svijetostaja gleda u troje prijatelja i osjeća kako ih užasno voli.
Ta kuća i ta jutra su nešto kao život.
Jebeni, šugavi nefer život.
Koji ponekad bude beskrajno lijep.
Želje su glupe, kao da netko mari. Ali ja bi da Gogin tata bude dobro. Hvala.
Post je objavljen 14.03.2007. u 00:01 sati.