IKSTRIMLI IMPORTANT ANAUNSMNT
Prije čitanja posta budite dobri pa pogledajte u prvi box s lijeve strane. Fala.
****
Na blogu najčešće koristim izmišljena imena. Do sada je jedina iznimka bio Geljo koji ima tako indikativan nadimak da bi bilo potpuno besmisleno pokušati izmisliti nešto slično.
Ipak, u posljednjih nekoliko postova Gogu sam nazivao pravim imenom, zato jer bi, nažalost, izmišljeno ime bilo jednako besmisleno.
No, što htjedoh reći.
Prvi krivac za moju smrt bio bi Hoffman. Njega nisam vidio sto godina, a ipak je riječ o dečku koji me spasio kada je naprasno prekinuta moja tek započeta karijera kriminalca. Imao sam negdje 12 godina, kada sam zaključio kako bi bilo baš kul uzeti malu Kraševu čokoladu s lješnjacima i staviti je u džep od jakne. Pred dućanom sam sreo prijatelja Sašu koji je sretno počeo jesti ponuđenu polovicu čokolade, sve dok iz skladišta nije istrčao tip i uhvatio nas obojicu grubo za ruke. Saša je počeo plakati, ali mi kriminalci imamo svoj kodeks časti, pa sam ja odmah rekao da on nije ništa kriv. Onda je Saša pušten da se brani sa slobode, a ja sam skladištaru obećao kako ću mu donijet novce samo da ne obavijesti miliciju ili, ne daj Bože, moje roditelje.
E, novce mi je posudio Hoffman, pa je razumljivo da mi je drago da se vidimo. Kad te netko jednom spasi zatvora doživotni si mu dužnik.
Jedini problem je što smo pričali barem sat vremena, pa je već i zahladilo, te sam rezignirano zaključio da je propala moja ideja da toplo poslijepodne iskoristim za vožnju biciklom po obližnjim selima. Odlučio sam ipak otići barem dio puta, do birca koji je možda na Borlinu, a možda i na Jelsi, a zove se caffe bar "Sam" i uvijek planiram ući unutra i pitat konobaricu jel se to čita "sam" ili "sem".
Na tom putu naletio sam na Gogu, prikočio, dobacio nešto vjerojatno vrlo kretenski, ali ona se ipak nasmijala i zaustila da kaže nešto poput "ej, kako si ti?".
Međutim, u tom trenutku projurio je neki manijak, divljački zatrubio, a ja sam na tijelu doslovno osjetio propuh od blizine tog jurećeg automobila.
- Skoro te pogazio auto - rekla je Goga.
- Ma nije - rekao sam ja, skroz bezveze.
Potresen tim događajem, nisam uopće čuo da mi je došla sms poruka, nego sam je otkrio tek kada sam kasnije došao kući. Poruka je bila od Šuterice i glasila je "Ja trubim, ti ignoriraš!!".
Jasno, njen prozirni pokušaj da okrene sve na šalu i pokuša me uvjeriti kako mi je samo trubnula onako da mi se javi i da me zapravo uopće nije htjela pogaziti, odbio sam s indignacijom.
Zapravo šteta za blog.hr. Sigurno bi na naslovnici bilo "Šuterica je jučer pogazila Catchera. No, tom prigodom Catcheru je iz džepa ispao šestar i probušio joj prednju lijevu gumu. Pročitajte njen duhoviti osvrt na posjet automehaničaru!".
*******
Budući sam ipak preživio, večeras sam otišao na koncert Crom Dubha - direktan povod St.Patrick's Day. Niste čuli za njih, a možda i nećete osim ako ste iz Siska, jer tamo sviraju slijedeće subote.
A ako ste zbilja iz Siska onda odite na koncert jer su baš super.
Koncert je bio u kultnom bircu "Knjige i kava" koji je ujedno i kućni birc navijačke skupine Gademz, pa je atmosfera bila iznimno vesela, s muškim dijelom ekipe u irskim dresovima ili duksevima Gademza, te razmjerno normalnije obučenim djevojkama.
U sveopćem veselju i odličnoj atmosferi uz super svirku, jedini incident dogodio se pred sam kraj koncerta, mislim da tijekom izvedbe "Irish Rover", kada su se Gademzi skinuli do pasa i tako pokazali svoja tijela isklesana pivom i roštiljem. Budući su bez iznimke imali samo jednu majicu ili nešto, oni su izgledali tek kao pijani i malo blesavi veseljaci, a ja sam, naravno, imao duks od Gademza i ispod majicu na R.E.M. pa sam s majicom vezanom oko glave i duksom vezanim oko pasa izgledao kao retardirana maskota partizanske bolnice na Petrovoj Gori.
Kao i svaki koncert u "Knjige i kava" (dakle, kao i sva tri u proteklih godinu dana) i ovaj je završio skandiranjem šaljivih Gademz pjesmica poput "Karlovac metropola - vi ste kurac", ili duboko misaonih ekoloških poruka kao što je "CO2 pijem ja".
Naravno, na svijetu mora postojati ravnoteža, pa sam nakon koncerta planirao na košarku i očekivao kako će i to biti zanimljivo, ali je u trenutku kada sam došao Karlovac je protiv momčadi Don Bosco (ili na hrvatskom: Sveti Boško) vodio 63:28. Konačnih 123:60 govori kako je utakmica bila zanimljiva poput viceva koje priča Ibrica Jusić dok prebire po gitari.
A, kad smo kod viceva, jeste čuli onaj o pristojnom jelenu?
*****
Dakle, nadam se da je sad sklopljena trilogija. Sve kul stvari dolaze u trilogijama, pa i sve ne baš tako kul dolaze u trilogijama. Tetralogija zvuči ekstremno glupo, poput znanosti o tetrapacima, pa se stvari obično zadržavaju na trojkama.
E, pa sad napokon imam trilogiju ubijenih pogleda i, hvala lijepo, dosta bi bilo.
Prvi ubijeni pogled - znate ono kad ideš iz Gimnazije, proljeće je, s lijeva je stara ciglena tvornica čije zidove pomalo prekriva bršljan, a s desne se kroz krošnje drveća nazire dugačka zgrada? Znate, jel da?
E, onda dođe putić i tri drva od kojih jedno ima osobito nisku granu, ali treba se proći baš tim puteljkom da te sutra nitko ne prozove.
Onda odjednom izađeš u proljeće, na nebu se polako hvata crvena, prolazi vlak, sunce u zalasku blješti u prozorima Zelenog nebodera, prolaze auti, s nekog prozora se čuje neka dobra muzika, djevojke se smiju, dečki se dogovaraju za van...i misliš kako ćeš cijeli život na tom mjestu osjećati baš to isto uzbuđenje kasnog petka poslijepodne i svijeta koji nudi toliko toga da ne znaš gdje početi.
Onda jednom bude taj neki rat, izađeš u proljeće, ali ne vidiš ništa od onog, samo kako hitna odvozi dečka bez ruke i kako kod semafora leže tijela sedmogodišnje djevojčice i njene bake. Ode jedan pogled.
Onda ima sportska koja ima velike staklene zidove. I nekad ti dođe dok je utakmica i sjedneš na drveni rukohvat i gledaš kroz ta stakla. Iza tebe ljudi navijaju, viču na suca, zvižde, negoduju, vesele se, a ti gledaš u mali cvjetnjak na kolniku, Vunsko Polje, toranj crkve koji se nazire kroz krošnje, Koranu komadić koje se vidi skroz desno i gledaš u neboder i sva ona upaljena svjetla. I tako ponekad smišljaš tko je iza kojeg prozora, što radi, kakve živote imaju ti ljudi...i baš se nekako ugodno osjećaš.
Onda jednom bude taj neki debil, koji siluje i ubije djevojku sa zadnjeg kata i zgrada više nije topla i prisna, samo je nekako mučna. Pogled broj dva se spakira i ode.
Na kraju ima ono kad s mojeg prozora gledaš lijevo. To svi znate, jel da? Ima tu svega, veslački klub recimo, Kupa s ribičima i veslačima, teniski tereni, nasip po kojem se igraju djeca, klupe u sjeni kestenova na kojima sjede babe (i uvijek samo babe, nema tamo deda ili žena ili djece - jok, to su baboklupe). Vide se tamo iza teniskih i neki vrtovi, pa rukometno i malonogometno igralište na kojem se u svibnju igra super kul noćni malonogometni turnir (jer je baš kul u ponoć zaključit da ti se ne da još spavat i onda izać van i 100 metara dalje je utakmica), a ako se baš jako nagneš vidiš i tvrđavu na brijegu.
Ali najkul je pogledati baš ravno, preko svih tih teniskih terena, vrtova i igrališta. Jer tamo je nebo nenadjebivo kul. Tamo zalazi sunce i ako znaš kad treba gledati uvijek vidiš nešto jako lijepo, recimo hrpu jako namreškanih narančastih oblaka, ili bezbroj crvenih pruga, ili totalno blještavo svijetloplavo nebo, skoro beskrajno, osim što je posred njega jedan jedini mali bijeli oblačić.
Onda jednom budu ti neki idioti koji puštaju razne otrove po ljudima. A fora u onom nebu je da se provlači i omata oko tornja pivovare, oko hangara, spremišta hmelja i ulaznog natpisa pod kojim dječaci žicaju prve pive, onog poslijepodneva kada kreće povorka Dana Piva.
I nekako me ne zanima više to nebo.
Post je objavljen 17.03.2007. u 23:59 sati.