|
ovdje će opet bit box kad se meni bude dalo pisat. taj box, jel. da.
|
U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
petak, 09.03.2007.
Vrati loptu, idem kući! Sad se stvarno više ne igram...
- za Gogu
Prvo imaš jedan život.
S ulicom punom zelene, pljuskanjem vode, zvukom oraha koji padaju po asfaltu, škripom velikih drvenih vrata, mirisom roštilja iz otvorenih dvorišta i pržene kave iz širom otvorenih vrata, sa sutonom u kojem dječaci trče za loptom, a djevojčice imaju usne zamrljane od zgnječenih murvi koje je pljusak oprao s drveća.
Ideš kroz taj život, učiš imena ulica i kafića, čitaš grafite, sjediš u školskim klupama, hodaš kroz parkove, upoznaješ ljude, prsti su ti prljavi od pečenih kestena, trčiš s ukradenim kukuruzima, znaš po kojoj se travi treba penjati uz koranski slap, smiješ se, umoran si od trčanja, u oči ti ulazi dječački znoj, sjediš iza živice i povlačiš prvi dim cigarete, mama ti stavlja obloge kad imaš gripu, poljubiš Ivanu, dodirneš Nikolinine grudi, skačeš s turbine, ideš na utakmice, ideš na more, kad se vraćaš boli te trbuh pri pomisli što te sve i tko te sve čeka, sjediš na zidiću i gledaš veslačke utrke, istovremeno slušaš Crvenu jabuku i metal, igraš se s prijateljima, gledaš djevojke, možeš preroniti rijeku, u tri ujutro u potpunoj tišini osjećaš pod starkama pulsiranje asfalta dok jedeš preslane kifle i gledaš prema tek izgrađenom autoputu, prema svježe prevučenom asfaltu, blještavim bijelim linijama i svjetlucavim putokazima. Na sve strane svjetlucaju neonske reklame karlovačkog piva.
Onda jednom nema kemije i ti šećeš Koranom, misliš na Jelenu, rijeka je posipana lišćem, ideš kući, u kući je toplo, brat nešto crta, tata radi na kompjuteru, mama radi prženice, ispod prozora su Zoka, Davor i Karlo, zovu te van, ali nekako ti se ne ide. I drugo jutro imaš temperaturu i ne ideš u školu, sjediš u fotelji i gledaš televiziju kad mama kaže "dođite vidjet ovo!" i odeš na taj balkon i ode cijeli svijet u tri pizde materine, za deset sekundi znaš da je ovo jedan posve drugi život, sve se trese, buka je neizdrživa, svuda oko tebe čuje se lomljava, pucaju stakla, asfalt je krvav, ljudi trče, ljudi leže, ljudi viču, na sve strane padaju granate i misliš si, e pa jebote, evo ga rat.
Ali dobro.
Sve u redu, opet imaš život, neki drugi.
Komadić stakla na prozoru oblijepljenom selotejpom, vlažne podrume, gimnazija s vratima zabarikadiranim vrećama cementa, sirene koje ti ruju duboko po trbuhu, granate koje ne djeluju kad padaju nego se tek poslije treseš od njih, ili od prejako zalupljenih vrata na petom katu.
Ali to nije sve.
Ideš van, u bivšem kinu su svaki vikend koncerti, zaljubljuješ se, piješ pivu, imaš bend, ponekad su noći mirne i dobre, ponekad sjedite na klupi i začujete ispaljenje s brda oko grada, ponekad se smijete i budete tinejdžeri, ponekad ležiš kod neke ograde i gledaš prijatelja s krvavim leđima, ponekad zajebavate profesore, smišljate razne školske gluposti, a ponekad se puca i idete ranije kući, kroz proljeće, kroz miris lipe i njene starke fino šušte na jedva primjetno mokrom pločniku, a onda vidite ljude, puno ljudi, raskomadano tijelo sedmogodišnje djevojčice i misliš da više nikada u životu ništa nećeš reći, ležiš na krevetu i potpuno si tup sve dok ne zaključiš da moraš ić van i odeš van i jednostavno si s prijateljima i igrate nogomet ili pričate o curama, ili radite nešto glupo, zato jer vam to jednostavno treba.
Onim autoputom nikad ne krene promet, ali jednom je proljeće i vas četvero sjedite kod Šumarske škole, svuda oko vas je ukrasno grmlje, šetališta, cvjetnjaci i klupe, nemaš pojma kako ste se uopće našli, ali, eto, jeste. I sad se smijete i igrate kao djeca i misliš da je to najljepši dan tvog života, a onda Zlaja kaže "ajmo na autoput" i čini se kako je nevjerojatno da se do tada nitko toga nije sjetio i idete na taj autoput, potpuno prazan i potpuno pust, potpuno vaš, gledate grad u daljini, u lelujavom sparnom zraku, sunce kako zalazi za toranj pivovare, sa zaraslih polja oko Korane širi se miris kupina, u daljini su predgrađa, okupirana i spaljena, a vi sjedite i pričate, prvo iz nekog razloga o svojim starcima, a onda o svemu ostalom što postoji na svijetu. Kroz metkom prorešetan putokaz prolaze zrake sunca i zastaju na njenom licu.
Onda rat završi. I sve je neopisivo, nema smisla pričati o tome, nitko neće znati zašto je cijeli grad te večeri bio na ulici i zašto je sve bilo mirno i lijepo i zašto si od posljednjeg zvuka sirene plakao kao malo dijete i mislio da apsolutno nikada nećeš prestati.
Samo taj autoput...dan poslije gledaš izrešetani putokaz, još uvijek pusti asfalt, ali znaš da će krenuti promet i znaš da više neće biti autoputa, ne vašeg, ne ovakvog.
Umro je još jedan svijet i ovog puta ne možeš žaliti za njim. Ali zbog autoputa žališ.
I okej.
Sve to ide dalje.
Možda s petnaest neke stvari bolje podneseš.
Kao i s dvadeset.
Samo, sad ti je nekako dosta.
Možda si pretjerano osjetljiv. Možda si patetičan. A možda ti se jebe za sve što bi netko mogao pomisliti.
Samo misliš da ovo stvarno nije fer.
Misliš na sve one ljude koji su te naučili da je ovo tvoj grad, misliš na onu zaljubljenu bol u trbuhu kada vidiš njegovo ime na plavoj tabli, misliš na to da se ovdje pije samo "karlovačko", misliš na djevojku na autoputu, s vjetrom u kosi, tračkom sunca na njenom licu i osmijehom od kojeg se čini da nije rat.
Djevojku čiji tata leži u bolnici na samrti, zbog "Karlovačke pivovare".
I nema smisla da pišem o tome kad ne mogu i ne znam. Ne znam vam objasniti zašto je sve to baš tako, zašto bi bilo drugačije da je moj kvart potrovala INA ili bilo tko drugi. Ne mogu. Ne znam.
Samo jednostavno nije fer.
Ne od jebene pivovare, ne na Dubovcu, ne ispod jebene platane kod koje dječaci čekaju početak povorke Dana Piva i piju svoje prve pive u životu, svi osim mene koji tražim žuti polo.
I ne želim se više igrat.
Vratite mi loptu.
Moja je.
Idem kući.
|
|
|
| < |
ožujak, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
| 5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
| 12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
| 19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
| 26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju:
dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na:
izvozzitarica@yahoo.com
|
|