U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
srijeda, 31.05.2006.
Abeceda (8/31)
|
Đ Đole - o, da, sad ću mnoge razočarati. Među mojim čitateljima, znam to dobro, ima fanatičnih obožavatelja Đorđa Balaševića, koji bi me se sada mogli odreći. No, što se može. Imam i jednu dragu čitateljicu u Novom Sadu, no, dobro, ona već zna moje mišljenje, možda samo manje razrađeno. Dakle, ja ne volem Đoleta. Da odmah budemo jasniji - on je odličan pjesnik, ima puno odličnih pjesama, a knjiga "Tri posleratna druga" je jedna od mojih omiljenih knjiga, iz čega slijedi da sam nekada volio Balaševića. Jesam. I više ga ne volim. Neki kažu da je na posljednjim albumima konačno prešao onu tanku granicu na kojoj je do tada fantastično balansirao i iz nevjerojatne količine emocija i divote prešao u čistu patetiku. Ima i tu nešto. Mada se meni čini da je više postao nezanimljiv. Jednostavno, prije mi je na svakom albumu svaka pjesma bila fantastična, sada mi ne valja skoro nijedna. Mogućnost da sam odrastao treba u startu odbaciti, jer tako nešto je kod mene nemoguće. Prestanak ljubavi prema Đoletu bio je prilično težak proces, jer priznajem da sam ga doista obožavao. No, neke stvari s vremenom dođu u prvi plan, neke stvari koje sam prije možda potiskivao ponesen onim što su mi značile njegove pjesme. Đole, naime, nije loš čovjek. Vjerujem da nije. Ali je prvenstveno biznismen. Dobro prodaje ono što radi i na tome mu svaka čast, ali meni ipak ne može prodavati ni priče da je neki posebno dobar čovjek. Ne bi bilo. Na svijetu, naime, ne postoje samo Srbi i Hrvati i koliko god on doista imao častan odnos prema Hrvatskoj za vrijeme rata, za neke druge narode i države to ne vrijedi. Da, čuo sam sva objašnjenja. Da, čuo sam sva dječja opravdanja i, priznajem, ponekad i ja u njih naivno vjerovao, zato jer sam tako želio. Ali, pardon, po meni su četiri godine padale granate koje su stjecajem okolnosti imale srpski predznak, pa mi nije palo napamet da pričam nešto o srpskom narodu kao takvom. I, još jedan pardon, ali ne pada mi napamet ni da se divim nekome tko je Slovence glasno i jasno nazvao bečkim konjušarima, Albaniju zemljom bez ptica i kulture, a Albance narodom bez ijednog pojedinca koji je išta vrijedio u svijetu kulture (što pokazuje i zavidno neznanje, no dobro sad). Đole voli Hrvate, Đole voli Rome, razumljivo voli i Srbe, no to nisu jedine kategorije prema kojima se može ispoljavati šovinizam i primitivizam. A mogao bih napisat i podulji post o "Ne volim januar" i kako više ne prolazim Čuićevom ulicom i kako mi se nekako činilo da je tamo uvijek padao snijeg i dok je imala pognutu glavu kraj vrata svog ulaza prije našeg prvog poljupca i kako su se njeni prozori vidjeli s onog autoputa "a tišina je bila....samo lepet krila...i koraci, negdje kod Gimnazije...."...i da, ja sam se isto "vraćao s nekog mjesta na kojem su svi bili rumeni kao vino koje su pili...". Mogao bih napisati i podulji post o tome kako je na dan kad sam rođen posađen orah, o tome kako se u ulici Džemala Bijedića igraju neka druga djeca (osim što se ne igraju nego su doma i pilje u kompjutere). Mogao bih i o tome da ne kužim koji je kurac vama po drugim gradovima, jer svako malo spomene nekakvu bojazan pri slušanju Balaševića, a mi smo usred rata svirali i pjevali na svakom tulumu njegove pjesme i nikada nam nitko nije prigovorio. I mogao bih pričati o našim verzijama "Nitko kao Filjo" i "...ima Kinca od dvadeset i po i uči ga da pliva" jer ima taj Kinac koji ne zna plivat. Ali neću baš. Eto. Iako sad opet više ne znam da li ga volem ili ne volem. Đeram - mislim da nemam pojma koji je to kurac đeram. A htio bih znat, jer mi se čini da je baš nešto kul i lijepo. Đenizgatagan - ne znam točno kako smo odlučili da ćemo bit metalci, ali moralo se to dogodit jako brzo, jer jedva da sam čuo 7-8 metal pjesama u životu, a već sam po sebi imao zakrpe bendova za koje nikada nisam čuo. Bio je to proljetno-ljetni trend, sezona 1990 čini mi se, a možda i 1991. Tada se sve i svašta proglašavalo metalom, pa su naši najveći "metal" hitovi bili: - sve pjesme od Gunsa - "Poison" od Alice Coopera - "I remember you" od Skid Row - "Final countdown" od Europe (od pomisli da sam ikada volio tu pjesmu si svaki dan zabijam šestar u nogu, vjerujte) - Đenizgatagan ili "Janie's got a gun" od Aerosmitha: nju sam prvi put čuo kod Zoke kad su ono moji starci i brat otišli na Lošinj na par dana, a ja radije ostao doma. Spavali smo jednu noć kod mene, a jednu kod njega, u tri ujutro igrali tenis pred zgradom, na igralištu koje smo nešto ranije tog ljeta sami nacrtali, bio je prva osoba koja je čitala moj dnevnik, a kod njega smo slušali ploču od Aerosmitha i to 857 puta baš tu pjesmu. Tako se i danas kad god čujem tu pjesmu prvo sjetim Zoke i tog ljeta i onog kad smo bili metalci, što je bilo smiješno, ali onako dječje smiješno kao da sjedimo predvečer na Korani i Hasko jede neku skroz mljackavu breskvu i oči mu se sjaje, a sok od breskve curi mu po bradi i vratu, a onda i po majici i svi se nasmijemo i oči nam se jednako sjaje, njene posebno dok me gleda s rumenim obrazima, a ja se nadam da moji nisu isto tako rumeni, onako na sekundu, a onda mi to postane nevažno, jer osjetim kako ih jako sve volim i znam da oni vole mene baš jednako tako. Onda prođe još nešto dana i zamiriši na jesen i svi pomisle na to kako jedva čekaju drugo ljeto, kada ćemo biti još stariji i odrasliji, kada ćemo imati velikih šesnaest... Još poslije, stojiš u tom nekom crvenom blatu dok pada kiša i razmišljaš o tome liče li mrlje od krvi na majici na mrlje od breskve i je li kad ga je pogodilo bio sličan onom dečku zamrljanom breskvom. Nisi tužan, nema suza, nema ničeg, razmišljaš o tome jer nemaš ništa pametnije raditi u tom blatu, jer si preprazan za cijeli taj jebeni svijet u kojem više nikada neće doći ljeto. Samo te boli trbuh, a ne znaš zašto. |
- 23:49 - Komentari (26) - Isprintaj - #
Abeceda (7/31)
|
Dž Džirlo - izvjesni gospodin Džirlo iz susjedne i najčešće prijateljske Bosne i Hercegovine odgovoran je za sve ove top shopove, oglase u novinama (gotovo uvijek iz zle Nove Gradiške koja svijetom širi sve čudotvorne gluposti) o superpoznatoj svjetskoj pjevačici, Poljakinji Magdi Wiesnowski, koju je muž skoro ostavio jer se prekomjerno zdebljala, ali je ona najnovijom metodom jela tri puta više nego prije, ali svejedno izgubila 85 kila u četiri dana i sad je muž opet voli, ili o slavnom američkom glumcu Ruppertu Whitehouseu koji je na rubu samoubojstva u malom mjestašcu u Wisconsinu slučajno susreo čovjeka koji mu je odao tajnu sreće i u narednih par tjedana dobio na lotu, pozvan za glavnu ulogu u hollywoodskom spektaklu i pronašao ženu svojih snova, te, naravno jadnoj češkoj planetarno cijenjenoj glumici Evi Pereškovoj koja je izgubila tisuće angažmana zbog toga što je imala 397 kila, ali je s flasterom "Turbo Vitkost" u samo dva tjedna, što potvrđuje cijenjeni medicinski stručnjak dr. Abson Zelekius iz Centra za istraživanje rudače, ljekovitog bilja i homeopatskih pripravaka, izgubila 320 kila, našla muža i ljubavnika, te dobila niz iznimno velikih europskih filmskih priznanja. Džirlo je sve počeo sa svojim čajevima za mršavljenje i stomak-eliminatorom, za koji nije sigurno da li je ikome eliminirao stomak, ali mnogima jest zube, budući je princip vježbanja bio takav da čovjek kao kreten leži na leđima ili u nekom polusjedećem položaju i onda nateže taj stomak-eliminator koji mu je prikvačen za noge. Jasno, stvar se lako mogla otkačiti, pa su mnogi umjesto stomaka eliminirali zube. Džada!!! - Džada nije riječ već uzvik i to onaj koji se koristi krajnje racionalno i u specifičnim situacijama. Ne možeš samo zaurlat džada bezveze, ili izgovorit ga lijeno i dosadno. Jok. "Džada" se urla i onda nema razmišljanja, nego svi džadaju iste sekunde. Nekad nisi ni siguran zašto džadaš, ali znaš da je stoposto nešto gadno kada je netko zaurlao "džada". Recimo, poglavica Jakov viče "Džada!!!" u nekim od slijedećih situacija (nakon čega se parkiralištem, ako si doma, a ne s njima, najbolje čuju njegove velike tenisice i ono kako topta nogama poput konja, nitko na svijetu ne radi takvo toptanje kao poglavica Jakov): - kad igrate nogomet na zelenu ogradu i netko prejako pukne i lopta pogodi u staru kuću, a baš u taj tren se pojavi u dvorištu onaj veliki s brkovima. - kad je kasno ljeto i skoro će škola, jako je toplo, ali svi znate da ljeto odlazi i da će sigurno doć još mnoga ljeta, ali ovo više neće, neće da ga jebeš, polako se spušta sumrak i nebo je crvenkasto, a vi kradete kukuruze blizu šume i onda se pojavi onaj čiji su kukuruzi - općenito kad se nešto razbije, osim kad Crijevo štapom slučajno razbije ploču od pekare Šehija Ćazima, pa onda njegov sin Zeko trči za vama, a nekako ispadne da se nitko ne sjeti reć "Džada!!!" i onda ga on uhvati i pita ga kako se zove, a Crijevo plače i moli "Samo me to nemojte pitat, sve drugo ću vam reć", a vama je svima to smiješno, iako se ne smijete odmah. "Džada!!!" se recimo viče i kad šećete prugom i naleti murija, iako ništa niste napravili, ali netko vikne džadu i onda svi džadaju, a poslije bude smiješno kad se prepričava kako je Andrej vikao "ne mogu ja više, previše sam debeo, ajmo se predat" i kako je još poslije murjacima rekao "nismo mi čiko, bez fige i masti", sa raširenim prstima na rukama da ne bi slučajno murija pomislila da iza leđa drži fige. Manje je smiješno što ga stari ne pusti cijelo ljeto van nakon što je išao na muriju po njega. "Džada" se ne viče u ratu, jer upozorenje na džadu vrijedi samo kada postoji opravdana sumnja da nisu svi članovi društva skužili opasnost, a kad padaju granate onda nekako i sam zaključiš da je vrijeme da što prije pobjegneš na sigurno. Osim kada je riječ o nekom retardiranom poput mene i onom svibnju kada smo igrali košarku na ulični koš i kada je, ničim izazvana, baš dok sam ja imao loptu, granata doletila prilično blizu i čulo se jebeno glasno i onda smo svi trčali prema zgradi, a ja se čudio kako su svi tako puno brži od mene, sve dok Bane nije zaurlao "A KOJI KURAC VODIŠ TU LOPTU KRETENU BACI JE U PIZDU MATERINU!!!!", pa sam krajnjim naporom skužio da cijelo vrijeme pazim da ne bih slučajno u bijegu pred granatama napravio korake ili duplu. Džafer - "Džafer" o kojem je ovdje riječ je kiosk s nekom malom terasicom čiji je gazda stari Albanac imena Džafer, što znači da je proces davanja imena lokalu bio dug i mukotrpan. Džafer ima tisuću godina, a toliko ima i lokal, možda je tu bio izgrađen još u doba Turaka, prije samog grada. Zapravo, ovaj sad nije tako star, jer su početkom rata uklonili kiosk budući nije imao sve dozvole, ali je gazda onda nabavio sve papire i napravio skroz isti na skroz istom mjestu. U "Džaferu" se može kupit hrenovka u pecivu s majonezom, iako se nigdje drugdje ne kupuje s majonezom, ali tamo kad dođeš nekako ti usta sama kažu "s majonezom", čak i ako želiš senf. Neke djelatnice, međutim, nikako da skuže da ti ne želiš puno majoneze, nego uvijek natrpaju da curi na sve strane, iako im ti kažeš "nemojte puno majoneze stavit molim vas". Onda ti natrpaju još više, valjda misle da si pristojan i skroman i da se bojiš da ćeš im potrošit svu majonezu, pa te nagrade s ekstra žlicom. "Džafer" je, međutim, puno slavniji bio kad smo bili klinci i kad je imao sladoled na automat. Ja više nigdje ne vidim te automate i to je malo žalosno, jer mi je taj ukus bio stvarno super, iako nema sumnje da je sladoled napravljen od plastične folije, narančine kore i piljevine (sjedimo mi neki dan na terasi Trgovačko-ugostiteljske škole, koja je u centru grada, pa ima i neki svoj kao trgić, a tamo restoran, kafić i sladoled - i pitamo kakvog ima sladoleda i ja naručim čokoladu, vaniliju i jagodu, a jedan frend čokoladu i dvije vanilije i onda mi poslije priča kako je čitao da se sladoled od jagode radi od piljevine - ne znam, meni se nekako čini da ako vjeruješ da se sladoled od jagode radi od piljevine onda je malo glupavo da si siguran kako je na istom mjestu onaj od vanilije baš skroz prirodan). Htjedoh još reći da je nebo sad baš jakosvijetloplavo i skroz čisto, samo je tamo nad Pivovarom jedan ogroman bijeli oblak. Ali baš ogroman. I malo liči na neki brod ili nešto takvo. |
- 10:59 - Komentari (23) - Isprintaj - #
utorak, 30.05.2006.
Abeceda (6/31)
|
* malo sam okasnio s ovim nastavkom poradi smrti ADSL-a. kako ga nitko nije došao popravit, niti sam išta na tom planu napravio ja, u ovom trenutku pišem na Zombi ADSL-u, budući je proradio sam od sebe, ničim izazvan. D Darkvud - Prije svega, mora se reći da baš kako "Osijek nikada neće biti Ocek", a "Karlovac nikada neće biti Kordunovac", tako ni Darkvud nikada neće biti Dark Wood. Kao što ni Zagor Tenej nikada neće biti Zagor Ta-Nay, a Blek Stena (poznat i iz narodne pjesme "Udaše mi moju Tenu... doveli i Bleka Stenu") nikada neće biti Veliki Black. Darkvud je u našem djetinjstvu imao dvostruku ulogu - postojao je onaj iz stripova (bilo je, istina, mlitavaca kojima su najbolji bili Kapetan Miki ili Kit Teler, vječitih preseravatora kojima je najbolji bio Teks Viler, ili čudnih tipova kojima je najbolji bio Komandant Mark, ali većini je favorit bio Zagor i njegova šuma Darkvud - najcjenjeniji roman bio je "Sedma runda", završni iz trilogije o Zagorovom zlom rođaku, za koji sam svojedobno dao jedno dvadesetak stripova i ni dan danas mi nije žao), ali postojao je i naš Darkvud. U Karlovcu, naime, praktički u samom gradu, postoji šuma Kozjača, a dio nje, u blizini osnovne škole Dubovac - e, to je Darkvud. Tamo su se odvijale različite pustolovine, tamo je Marku pukla lijana, a Stipe je skočio s drva na neke federe i od njih se odbio kao u crtiću i lupio glavom u drvo, a najbolji događaj je bio kad smo jedne zime, u predvečerje, otišli do Darkvuda smisliti plan za naredni vikend. Kad tamo...put do našeg područja priječila je golema voda. - Hm - reče naš poglavica Jakov. - Hm - rekosmo mi, vjerni podanici. Poglavica koji je inače sa svojih jedanaest godina uživao ogromno povjerenje nas devetogodišnjaka, počeo je smišljati kako da napravimo neki mostić, no u tom trenutku večer je nezaboravnom učinio mali Bole. - Ja imam čizme, ja imam čizme! - veselo je povikao. I upao u vodu do vrata. Da čovjek ne mora jest, pit, ić u školu, pa poslije na faks i radit, vjerojatno bismo još sjedili tamo i smijali se. Zapravo, bilo je smiješno sve dok poglavica nije došao na upravo briljantnu ideju da moramo pomoći drugu u nevolji i to na način da mu svatko od nas da komad odjeće. Za to vrijeme smo zapalili vatru i sušili njegovu robu. Ajde, ja i nisam prošao tako loše, jer sam odmah ponudio svoje rukavice, naglasivši svima kakvu žrtvu činim jer mi je mama, naime, objasnila koliko je neobično važno da čovjeku ruke budu zagrijane. D....... - Igrom slučaja (ili tajnim planom "Ljudi u crnom" /vidi brojne epizode Marti Misterije/) muškarci u mojoj obitelji obično se zovu na "D". Tata, brat, bratić, ja...istina, na D se zove i sestrična, ne znam ima li to značiti kako će u jednom trenutku u životu shvatiti kako je zapravo muškarac zarobljen u ženskom tijelu. No, dobro, ima i gorih stvari, današnja medicina čuda radi. Desetka, Djetinjstvo  Nikada nisam skočio s desetke. Nekome to možda i ne bi bilo previše bitno, ali za dečka odraslog uz Koranu to je prilično poražavajuća činjenica. Zato sad stojim gore, naslonjen na hladnu ogradu i gledam u crnilo ispod... Nije me strah, stvarno nije, već odavno...samo, to mi je nekako zadnja veza s onim vremenom prije rata, s onim klincima što su kraj rijeke igrali nogomet i onim klinkama što su krale kruške u dvorištu na rubu ulice... Sve to sad je daleko i skoro nitko od nas više ne živi u staroj ulici. Nekima se potpuno izgubio trag, neki su tamo na brdima s kojih se puca po gradu, a mi koji smo sad u drugim kvartovima, nismo više isti. Ponekad izgleda da je jedino što me veže s tim razdobljem, s našim djetinjstvom, to što nikada nisam skočio s desetke. Nikada i neću, jer mislim da bi taj skok sve izmijenio, da bi njime izgubio i posljednju nit normalnosti i prihvatio sve gluposti ovog vremena. A, dok sam ovdje, naslonjen na ogradu, uz lagani vjetar i glasove prijatelja iz mraka, osjećam se još uvijek dobro. Gledam dolje u crnilo i čini mi se da vidim grane stabala kako plove prema slapu... Ovdje je visoko i kada zažmirim mogu zamisliti da sam na Starom gradu, da me Dino pita prepoznajem li gdje je njena kuća, da poput malog djeteta crta srce i u njega upisuje moje i njeno ime, a onda se naglo uozbilji i kaže... - Što misliš, možda je i Stari grad neki most, a grad tek napadana hrpa snijega? I svaku put kad padne granata, otopi se malo, sve dok na kraju ne nestane cijeli grad i cijeli svijet. Ostanu samo mostovi. I na njima nekoliko teških luzera što ne mogu lijepo ni nestat ko svi ostali.... (*kraj priče "Blues na mostu", iz zbirke "Priče iz predgrađa savjesti", Književni krug Karlovac, 1998.) |
- 21:02 - Komentari (23) - Isprintaj - #
subota, 27.05.2006.
Abeceda (5/31)
|
Ć Ćuskija - ako ćemo pravo, nemam pojma koji je kurac ćuskija. Možda će nam objasnit Hippie (a vi slobodno kliknite link jer piše jako i skroz lijepo). Ne znam što je to, a ipak mi je prva asocijacija, zato što sam s petnaest-šesnaest godina bio nadobudni klinac koji je odlučio svojoj prvoj ljubavi napisat pjesmu u kojoj će početna slova svakog stiha tvorit njeno ime i prezime. Ona je sasvim neodgovorno imala prezime koje završava na "Ć", pa sam morao otvorit rječnik i naći nešto što mi odgovara. Bješe to ćuskija - iako tako zvuči, nije riječ o nekoj posudi iz koje se pije rakija (a jel da tako zvuči? jel da? jel da?), nego mislim da se radi o nekakvom krampu. E, sad, kako sam uklopio kramp u pjesmu... Ćopavanje - rekorder u ovom olimpijskom sportu bio je naš prijatelj Mavijo, kojeg smo tako zvali jer nije znao reći "r". Prvo se ljutio, ali se onda sam tako potpisao na zidić, nakon čega je nadimak bio zacementiran. Mavijo je mogao ćopit sve što zaželi, imao je nepogrešiv talent za to, pa se znalo dogoditi da ga čekam pred dućanom, a odjednom počnu izletat kutije cigareta, čokoladice i žvakaće. Nije zaostajao ni u bircevima, pogotovo kad nas je bilo više, pa konobarica prvo njemu stavi piće, a on ga popije dok mi još nismo ni usluženi, pa onda pita "e, a di je moje šta sam naručio?". Onda ona kaže da mu je donijela, a za par minuta sve završi njegovim zarumenjenim i plačnim licem i time da dobije još jednu cugu. Ipak, jedan od najvećih poduhvata zabilježio je jednog dugog i sparnog ljeta, kada smo ga poslali u dućan po neke grickalice i sok. Dali smo mu tridesetak kuna, a on se vratio s dvije litre kole, par pivi, punom vrećicom čipsa i kusurom od nekih pedeset kuna. Ćevapi - premda će vam neznalice reći drugačije, u biti uopće nije tako važno gdje su najbolji ćevapi. Ne, važno je gdje se jedu. Okej, možda je u Sarajevu ili Bosni općenito drugačije, ali u Karlovcu sama kvaliteta gotovo da je sporedna. Recimo, ćevapi na katu tržnog centra su stvarno jako dobri, a preko puta "Uniona" su onako, prosječni, čak nisu ni pravi ćevapi nego one pločice. Ali, čovjek nema nekog pametnog posla na katu tržnog centra, dok se pored "Uniona" vraća doma iz prvih izlazaka, pa tamo kupuje lepinje ili nas pet recimo kupi pet lepinja i jedne ćevape, pa onda dijelimo tako da svatko dobije dva. Mogu proći i oni kod "Luxora", zato jer su naši, kvartovski, pa ih se može jesti odmah iza kućice, tamo na onoj klupi na kojoj inače preko dana sjede starci iz zgrade, ali navečer nema nikoga. A i cura koja radi je skroz zgodna. Na kraju, meni su ipak najbolji oni na tržnici, koji su i općenito sasvim u redu, a pogotovo kad se uzme u obzir sve što je tamo bilo: 1) bila je nedjelja (i to u Jugoslaviji, zamislite, ti komunisti su nas prisiljavali da čak i nedjelje proživljavamo u Jugoslaviji i to isti istijanciti dan kad i Srbi, Slovenci ili Makedonci!), još sam išao u osnovnu školu i imali smo neke goste, pa sam izašao van i otišao do tržnice na ćevape. I tako ja sjedim tamo i čekam da ih ona teta koja radi napravi, a usput gledam neki domaći film u kojem neki dječak dođe kući iz neke škole u koju je išao daleko od svog sela ili tako nešto...dođe i sazna da mu je umrla mama. Mogu vam reć da je to bilo baš tužno i slika mi je postala nekako mutna, a ćevapi su malo teže prolazili kraj one knedle u grlu. I tako sam ja kad sam išao kući kupio mami neki cvijet i nasmijala se i tako... 2) u Karlovcu ima najstariji malonogometni turnir u Hrvatskoj (čak i u bivšoj Jugi je bio najstariji). U tih mjesec dana cijeli grad stalno visi u sportskoj dvorani, pa tako i ja. E, a kad se ide na mali nogomet, obično kroz maglu i snijeg, onda se stane na tržnici na ćevape. I tako ih jedeš, gledaš van i jedva čekaš da kreneš na mali nogomet koji je uvijek i zabavan i smiješan i zanimljiv i jedina je stvar na kojoj je par tisuća ljudi u zimu, a da ipak nekako ne dobiješ gripu, jer je ono "tko sve igra sutra? hoće bit smiješnih momčadi? a dobrih?" jače od svake bolesti. 3) na kraju, ćevapi na tržnici su najvažniji u gradu zato jer su dio procedure koja se ponavljala svakog ljeta i bila je sasvim okej, ali nisi shvatio koliko je važna sve dok nije prestala. Prvi dio procedure je da se probudimo negdje na moru, a ja počnem kukat. Počnem kukat zato jer mi je jako slabo u autu, a to je dan povratka i ja već u glavi vrtim sve scenarije toga kako ću jednostavno umrijet od mučnine. Mama me pokušava blago smirit, tata je malo i živčan, a mali brat je najiskreniji dok daje svoje savjete. Začudo, nikada mi doista ne bude jako slabo kada se vraćamo. Kada idemo na more nema šanse da ne budem na samrti, ali natrag je uvijek nekako bolje. I tako putujemo, slušamo nešto s radija, šalimo se, onda dođe tabla s imenom grada i uvijek se i tati i meni pojave oni trnci u trbuhu kao kad vidiš nekoga u koga si zaljubljen (mama ga voli samo zbog nas, a brat je još premali), pa razmišljam šta rade dečki u ulici, da li je ona koja mi se trenutno sviđa isto na moru ili je u gradu, razmišljam o nogometu na livadi "između dvije zgrade" (iako je između četiri, ali kad smo je već tako nazvali jebiga), sladoledu na Korzu, kinu, Korani, večerima na zelenoj željeznoj ogradi, odlasku po kifle u jedan ujutro, pa kako moram u "Ketchu" popit žuti polo, kako ću pitat Šutu oće igrat tenis i kako jedva čekam da vidim sve to, sve njih i još puno toga što je moj grad i mogu odseliti sto puta, ali više nijedan neće biti tako moj. Ali, prije toga idemo na tržnicu po ćevape. To je uvijek tako, jer vraćamo se baš u vrijeme ručka. Ne traje to dugo, sjednemo tamo i čekamo dok se naprave, tata popije pivu, brat i ja kokakolu, a mama neki gusti sok. Pričamo o tome kako nam je bilo na moru, kao da nismo bili zajedno i ne znamo kako nam je bilo. Onda dođu ćevapi, uđemo u auto, pa dođemo kući. Stan je svjež, zamračen i nikada u životu, baš nikada, ćevapi nisu bolji nego tada. Onda dođeš do neke šesnaeste-sedamnaeste i na more želiš s prijateljima, jer je sa starcima dosadno i glupo i presretan si kad te puste. I ne slutiš da će ti nešto kasnije biti užasno krivo zbog toga i da bi dao sve na svijetu za jedan takav zajednički povratak s mora i odlazak po ćevape na tržnicu. Ali, neće se više nikad dogoditi, jer više vas nikada neće biti četvero u toj ćevabdžinici. Ipak, ponekad sam odeš tamo, iako ti je uvijek lagana knedla u grlu, ali ipak odeš, jer se tamo bolje i potpunije, a nekako i ljepše prisjetiš nego što ti je moguće na Dubovcu, kod one mramorne ploče s njenim imenom. |
- 09:37 - Komentari (45) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 22.05.2006.
Rijeka uzvraća udarac
|
I tako ja nakon nekih dvije godine napokon otišao na normalni godišnji. Ironija je u tome što sam čekao posljednji trenutak, jer nakon povratka s godišnjeg uskoro ću, kao i ostatak redakcije, na nešto dulji "godišnji", jerbo zatvaramo butigu i završavamo svi na cesti. No, dobro, imam zgodnu vagu doma, pa ću sjedit u parku i naplaćivat dvije kune ljudima vaganje. I tako ja, dakle, nakon nekih dvije godine napokon otišao na normalni godišnji. I tako ja onda odlučio da odem jedan dan u neki drugi grad, tek toliko da vidim kako tamo teče život (to mi je uvijek fascinantno, jer obično posjećujem frendove i provodim se s njima, pa onda kada dođem ovako sam šokiram se kad vidim da u, recimo Bjelovaru, isto ima baba s cekerima, mame šeću s malom djecom, neki ljudi pecaju, idu na posao i slično...ispada da su svi gradovi u biti slični, a nije da, primjerice, Garešnica, služi samo za ludi provod). U najužoj konkurenciji za moj posjet bili su Zagreb, Delnice i Rijeka. Unatoč izdašnoj financijskoj ponudi Milana Bandića da posjetim baš njegov grad, Zagreb mi je bio nekako preblizu za pravu avanturu, pa sam sjeo u autobus riječkog Autotransa i odlučio krenuti za Rijeku. Aha, da, Delnice su otpale kada sam malo promislio o mogućnosti da nedjelju provedem u Delnicama. U Rijeci, pak, nisam bio još od onih zabavnih događaja sa Stube nad Mlake i Hahlićem, pa me živo zanimalo što ima novo. Šofer autobusa me na pitanje gdje stoji bus, pokušao iznenaditi i rekao "Na Žabicama" uz mali osmijeh, misleći valjda da će mi to biti zabavno, a ne znajući kako sam ja odavno upoznat s Pehlinom, ulicom Luki, te da su mi najveći idol na svijetu, veći od Michael Stipea, Mirze Džombe i Branimira Bilića zajedno - Srdoči. Ipak, zabava je počela već pri samom ulasku u Rijeku, kada sam ugledao prizor koji me doslovce oborio s nogu (dobro, ne baš doslovce budući sam sjedio u busu). U jednom strmom kvartu naišao sam na pješački prijelaz s uputama za doista cijelo građanstvo. Ponajprije je tu, jel, pješački prijelaz. Zebra. One bijele pruge na cesti preko kojih se pređe na drugu stranu. Kako bi na postojanje pješačkog prijelaza bili upozoreni i vozači koji tijekom vožnje umjesto u cestu gledaju poluvisoko lijevo, tamo se nalazio, točno kraj pješačkog prijelaza, prometni znak koji upozorava vozače da je točno na tom mjestu pješački prijelaz. Ali, ni to nije sve. Nad prometnim znakom, za mentalno retardirane pješake postavljen je mali putokazić. Znate one male, uske, metalne putokaziće u obliku strelice - s plavim okvirom, bijelom poleđinom i crnim slovima, koji u nekim gradovima upućuju prema nekom kvartu ili nekom važnom mjestu u gradu. E, takav. I na njemu piše "Pješaci". Razmišljao sam malo o tome da dan provedem na tom mjestu i fascinirano buljim u taj prizor i, uopće, budem jako sretan, ali ipak sam nastavio put. Riječkoj blogosferi (no, bar onima od kojih sam uspio nabavit brojeve) odlučio sam se javit poslijepodne, pa sam krenuo do svog omiljenog mjesta - vrlo lijepog okruglog malog odmorišta s jednim vrlo lijepim cvjetnjakom, u blizini vrlo lijepog gradskog kazališta, gdje volim sjediti i gledati strašno ružnu crnu kuglu ispred kazališne zgrade i razmišljati što ona predstavlja. Za sada su najvjerojatnije opcije da je to spomenik Darth Vaderu, kugi koja je u 17. stoljeću poharala grad ili pak robovlasničkom sistemu kao takvom. Jasno, čim sam tamo sjeo, našli su me Japanci. Japanci me uvijek nađu i onda se prave da slikaju kazalište, cvjetnjak ili tako nešto, a zapravo sam uvijek u objektivu ja. Mnoge japanske domove krase obiteljske fotografije na kojima sam u pozadini ja s kretenskom facom. Na trenutak me uznemirio tip koji je prošao gradom mrtav-hladan s onom doktorskom maskom za operacije na licu, pa sam se zapitao postoji li možda nešto što bih ja trebao znati o trenutnoj epidemiološkoj situaciji u gradu koji se zove Rijeka i nalazi se na rijeci koja se zove Rječina. Tako sam se sjetio Rječine, pa sam odlučio otić do nje i jako sam se smijao kad sam prešao preko nekog konfekcijskog mosta koji izgleda kao mostić između dva odjeljka salona namještaja na zagrebačkom velesajmu. Onda sam prestao jer sam skužio da me strogo gleda jedna teta partizanka koja se s nekih desetak metara visine spremala bacit bombu na mene. Gledao sam gdje bih se sakrio, već siguran da je došao kraj mog puta (i ovog u Rijeku i onog pjesnički izrečenog, životnog), ali se pokazalo kako je riječ o antifašističkom spomeniku, te da smo mi Hrvati kao narod vrlo aljkavi i da nismo uspjeli uništit doslovno sve spomenike narodnooslobodilačkoj borbi. Moram biti pošten pa u ovom dijelu priznati i da Rijeka ima najbolji gradski wc na svijetu, besprijekorno čist kao da si u nekom luksemburškom restoranu (rekao bih švicarskom, ali onda bi me opet obuzela mržnja). Što se sastanaka tiče, zaključio sam kako je najbolja taktika: doći u neki grad, nikom se ne javiti, nego ih šokirati kad kažeš da si, evo, tu. Naime, ozbiljno sam se najavio samo Dragon Fly , tako da je ona imala više nego dovoljno vremena da smisli jedno četrnaest opravdanja kako se ne bi morala nać sa mnom. "Ej, jesi u Rijeci???" oduševljeno me pitala, a onda rekla kako je ona sad nažalost kod svoje Cure, i to u Zagrebu, pa joj je kasnije tijekom dana crknuo mobitel (pa je nisam mogao pitat jel ima broj od Zvončice), a onda me napokon nazvala s kućnog broja, rekavši kako su baš došli po nju neki čudni namrgođeni ljudi i mora s njima hitno u Lošinj i ne zna hoće li se ikada vratiti. Ali, ako hoće, onda će, jednom kada će ići u Zagreb, stati na pet minuta u Karlovcu, pogotovo ako je sačekam kod naplatnih kućica, gdje je relativno lako doći biciklom za samo pola sata. DsK i Prelijena sam da bi pisala blog su, međutim, nakon manjih poteškoća došle na mjesto susreta. Obje su pritom zalutale (dolazivši svaka posebno), što je bilo urnebesno smiješno, jerbo sam im ja Neriječanin davao telefonske upute kako da one Riječanke dođu do Kauflanda. Inače sam odlučio da ću sad u svim gradovima prvo ić u Kaufland, treba bit u toku s modernim stremljenjima u društvu. Nažalost nije došao ni Dušević. A u cijelom busu sam razmišljao o tome kako ću ga pitat "Pa jebemu di si ti meni Duševiću??". Okej, donekle je razumljivo što on nije došao, jer nemam ni broj njegovog mobitela, niti mail, ali sam se nadao kako će se baš slučajno šetat Krnjevom u istom trenutku kad i ja. Na trenutak sam pomislio i da nazovem frenda iz Karlovca koji je isto bio u Rijeci u jednom drugom aranžmanu, ali sam zaključio da je čak i za mene prebizarno da s frendom iz ulice dogovaram kavu u Rijeci. Nakon razmjene poklona na centru, sudac je dao znak za početak našeg druženja, koje je obilovalo zanimljivim pojedinostima poput čekanja raznih autobusa za razna mjesta, hodanja uzbrdo i nizbrdo, krajnje zanimljivih konobarica, te posebno ugodnih razgovora u kojima jedna drugoj kaže "e, a znaš da su Pero i Ivana jučer nešto nekom negdje nekad nekako", te nakon što sam saznao da imaju prijateljicu koja živi na Srdočima (na što mi je srce zatreperilo, ali samo na trenutak, jer sam ubrzo zaključio da bih jednostavno umro da upoznam djevojku koja živi na Srdočima), polako je došlo i vrijeme za odlazak, što je značilo - još čekanja na autobusnim stanicama. DsK je imala najviše sreće, jer je njen autobus došao nakon svega nekih 25-30 minuta, a moj autobus je, očekivano, stigao na vrijeme - u 22.30. Kad sam došao u Karlovac jako su me boljele noge i zaključio sam da više nikada nigdje neću ići, pa čak ni do dućana preko ceste. ps eh, da, u jednom od autobusa sam uspio naletit i na kontrolora, koji se radosno nasmiješio kada je vidio moju "neprecvikanu" kartu, ali mu se osmijeh zaledio na licu kada je ustanovio da sam samo seljačina koji je okrenuo naopačke. eto. |
- 10:25 - Komentari (40) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||