|
ovdje će opet bit box kad se meni bude dalo pisat. taj box, jel. da.
|
U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
srijeda, 15.02.2006.
It's the end of the world, as we know it...and I feel...fine?
Neke priče, valjda, moraju biti ispričane do kraja...
Tako i ova s autoputom.
U priču nikad ne stane baš sve, iako bih mogao satima pisati o onom ljetu kada su gradili autoput, kada smo bili klinci koji pričaju s radnicima, klinci kojima je to sve zanimljivo, klinci koji žive u tom nekom miru, u onom pravom, kada znaš da nikada neće biti rat...
Mogao bih pričati i o grafitu na jednoj karlovačkoj zgradi: «This is Karlovac, not L.A.», grafitu na koji sam mislio jedne zime, u jednoj magli, na tom istom autoputu, ovaj puta potpuno sam, s walkmanom na ušima...
«All the leaves are brown...
And the sky is gray...
I've been for a walk...
On a winter's day...
I'd be safe and warm...
If I was in L.A.
California dreaming...
On such a winter's day...»
Na tom mom, na tom našem wannabe autoputu bila je još veća pustoš nego inače, možda je to bilo zbog zime, možda zbog magle, možda zbog, eto, jučerašnje uzbune...
Mogao bih, ali neću...
Zoka je jednom rekao da najbolje stvari dolaze u trilogijama...
Ne znam je li autoput najbolja stvar koja se dogodila u tom ratu...
Ali, nekako, čini mi se sasvim adekvatan za trilogiju.
"It's the end of the world"
Dan prije svi smo plakali.
Da, patetično je.
Sve je to patetično i opasno me ljuti ta činjenica.
Jer, onda nije bilo.
Onda, kada smo već znali da je gotovo, da je gotovo ono za što možda ni sami nismo vjerovali da će jednom biti gotovo, kada smo prolazili baš pored vojarne u Radićevoj ulici i kada je zatulila sirena.
Posljednja jebena sirena.
U biti, nitko nije počeo plakati.
Naglasak je na «počeo».
Jednostavno, u jednoj stotinki sekunde mislili smo da smo sretni, u drugoj stotinki sekunde svi su plakali.
Ta posljednja sirena toliko je rovala po trbuhu, po mozgu, po cijelom tijelu...
Izašli su iz vojarne ti neki Švejkovi, koji su bili smješteni u gradu, debeljuškasti, s brkovima...isto su plakali, grlili smo se i iako će netko možda reći da smo tada plakali od sreće....nismo.
Nikada u životu nisam bio tužniji nego tada.
Sve jebene četiri godine izašle su iz nekog skrivenog podruma u tijelu, svi oni strahovi za koje smo bili previše cool da ih pokažemo, sve one tuge kojih nije bilo kada smo ih trebali, kada smo prazni, potpuno prazni, stajali u gnjecavom blatu u koje su stavljali naše prijatelje, dok je, ponekad, dolje po gradu opet padalo i dok nam ti zvukovi nisu ništa značili...
Je, patetično je.
I mrzim to.
Ali, nešto kasnije smo bili sretni.
Smijali smo se, cijeli grad je bio na ulici, ništa od te večeri neću zaboraviti, toliko slika vrti se u glavi, kao kad sanjaš – taj smijeh, ti poljupci, to kako su svi ljudi bili mladi, te iskre u maminim očima, ta vatrogasna pjena na Korzu po kojoj smo se valjali, taj gradonačelnik koji plače i smije se i grli se sa svima, ti zvučnici na zgradi radija, te pjesme, te vatre koje su gorile kasnije, kada su stariji otišli kući, taj osjećaj da nikada, baš nikada više, neće biti takve večeri...i taj naš grad, koji više nikada neće biti isti.
Onda je došlo jutro. I bilo je tmurno.
Sjedio sam u tom nekom kafiću, onom istom u kojem je poginuo Tomica Belavić, a grane s drveća još danima stajale slomljene ispred kazališta...
- I nije nešto taj mir – dobacio je Goran, koji je jurio negdje biciklom i dodao...
- Večeras. Autoput.
Nije.
Nije bio nešto taj mir.
Ne kao onaj.
Kao onaj Mir.
Onaj nekad.
Ali je došla večer.
Razvedrilo se, bio je zapravo sumrak, nebo je bilo crveno tamo u daljini, sve je bilo isto kao protekle četiri godine, samo nije bilo tih pucnjeva...
Sjedili smo na tom autoputu, ležali smo na tom autoputu, pili smo na tom autoputu, pušili smo na tom autoputu, svirali smo na tom autoputu...
Tom autoputu koji možda već sutra više neće biti wannabe autoput.
I premda sam rekao da je autoput zaslužio trilogiju, vidim da zapravo nemam riječi za tu večer.
Okej, udahni duboko...
Crveni oblaci na jugu, uništene kuće na brdima, zelenkasto-plavkasta Korana, zvukovi grada tamo negdje dolje, dječaci na biciklima u ulici Kralja Zvonimira, djevojčice igraju graničara, topao asfalt pod nogama, savršeno stisnuti žniravci na crnim starkama, miris trešanja, ptice nad krovom Gimnazije, ti prijatelji koje voliš kako nikada nikoga nećeš voljeti, ne da nikoga nećeš voljeti kao njih, nego nikada nikoga nećeš voljeti kao što voliš te večeri, gorčina «karlovačkog» na nepcu, tvrde gitarske žice na jagodicama, smijeh, onaj zvonki, pogledi, oni veseli pogledi, prve zvijezde na nebu, još topliji asfalt dok ležiš na njemu, trčanje do putokaza, pjevanje...
Onda je Goran rekao:
- Ajd otpjevaj nešto od R.E.M.-a
Bili smo na autoputu i ništa drugo nije dolazilo u obzir osim «Everybody hurts» i nekako smo se svi ježili od onog «sometimes», ne znam, takva je to večer bila.
Jasno da je tu bila i Valentina...
Već je bio mrak, sjedili smo naslonjeni na zidić između dvije trake autoputa, pričali neke totalne gluposti, smijali se i zezali i onda je ona došla, šapnula mi «dođi malo» i primila me za ruku, ustao sam i krenuo za njom...
Otišli smo nekih dvadesetak metara dalje, sjela je na zidić, ja sam sjeo iza nje, obgrlio je i tako smo sjedili.
I tako smo šutili.
I tako smo gledali u daljinu.
U taj svijet.
Svijet koji više nije bio isti.
|
I was just sitting here thinking
Ali prije o copranju...
Prvo sam jednom rekao kako ja nikad ništa nisam slomio. Okej, razbio sam se niz Švarču s biciklom, čitali ste o tome, ali čak ni tada nije puklo ništa...
I tako se ja hvalim, jednog petkastog petka...
I onda dođe nedjelja, igramo nogomet i mali Bobo (koji uopće nije tako mali, ali je bio i jedan veći Bobo u društvu) mi stisne nogu uz rubni kamen, ja se prevalim, vidim i sam u glavi kako je to super smiješan pad bio, ali znam odmah i da sam slomio nogu.
Naravno, kreteni umiru od smijeha, jer pad uopće nije izgledao gadno, samo smiješno...
- Koji se kurac smijete, slomio sam nogu - kažem ja.
A oni se još više smiju, jer tko bi slomio nogu od takvog pada...
Ja podignem trenirku do koljena, ispod koljena kost samo što nije izašla iz kože...
- Evo na! Gledajte! - ponosno pokazujem kako sam u pravu...
Onda sam se nedavno na poslu hvalio kako nisam dugo bio bolestan.
Naravno, trebalo je par dana da se probudim s temperaturom osamsto pedeset tri sa sedam, grlo boli da ne mogu gutat ni pljuvačku, a kamoli što drugo...
Scena 1
E, tako sam se hvalio i vama da sam bio smotan kao klinac, a više nisam...
I tako danas odem na bankomat i igram se sam sa sobom "tko će brže otipkat svoj PIN na glupim tipkama od bankomata".
Super brzinom od 17 warpa otipkam broj, ali ne prihvati zadnju znamenku...
Tipnem ja još jednom - neće.
Još jednom - neće.
Tipnem ja pet puta u sekundi - neće, ali oće počet tutkat.
Tu-Tu-Tu-Tu-Tu-Tu, dere se glupi bankomat, a kao za napast u redu barem deset ljudi, odjednom bi svi novce, baš kad ja sjebem nešto...
Gledam ih ja, mrze me iz dna duše, ja im se kiselo smiješim, frenda nema na vidiku, sakrio se pička, sigurno govori svima "nisam ja s njim, jel vidite ovog idiota, eh, kakvih sve danas ljudi ima"...
Izlazi neka teta iz banke, autoritativno kaže "stisnite STOP".
- Ne radi vam tipka 2 - kažem ja.
- Stisnite STOP - kaže ona, a ja bih joj zabio prst u oko, ali glupo mi je pred toliko svjedoka.
- Oću - rekoh - ali ne radi vam tipka 2
- Radi, ali ste prebrzo otipkali broj - kaže teta iz banke.
Jebote, zar se i to može? Postoji ograničenje brzine na bankomatima?
I dobro, stisnem ja stop, bankomat prestane tutkat, stisnem ja ponovno broj, ovaj put radi i tipka 2, uzmem novce i onda odlučim da, kad me već mrze, nek me onda bar mrze kako se spada...
Da vidimo što još ima...
Oh, nadoplata bona...baš fino...
Gle, stanje na računu, baš da vidimo...
A možda da uzmem još 100 kuna, nikad se ne zna...
Odoh ja, široko im se nasmiješim, svi mi žele smrt, vidi im se u očima, al jebiga sad...
Scena 2
- Meni je njih žao - kažem ja.
- Koga? - pita The Frend, koji mi je donio najbolji rođendanski poklon u svemiru, album sa samoljepljivim sličicama "Svjetsko prvenstvo Munchen 1974" koji je valjda ispunjavao njegov stari (poklon je super jer se ja palim na takve stvari, a i fora je da se sjetio, jer sam ja njemu za prošli rođendan ne samo donio, nego nakon teških muka nabavio novine od dana njegovog rođenja).
- Pa ovih pet što ne smiju zabit gol.
(pričamo, naime, o stolnom nogometu, koji smo malo prije igrali i u kojem postoji skroz glupo pravilo da onih pet na sredini ne smije zabit gol, a ako zabiješ s njima, onda se bod piše onoj dvojici kretena s druge strane stola)
The Frend se smije, a Poznanik Poluprijatelj kaže:
- Kužiš, nisu oni pravi ljudi
- Svejedno mi ih je žao - uporan sam ja - zamislite da Modrić ne smije dat gol jer igra u vezi, a kad zabije onda je gol za protivnika.
- Ti si lud - kaže Poznanik Poluprijatelj.
- Nije, ima on pravo - kaže The Frend.
I tako mi idemo i pričamo o njih pet koji jadni ne smiju zabit gol.
Ono što oni ne kuže je da je meni njih zbilja žao. Mislim, znam ja da oni nisu pravi ljudi i to, ali, eto, nekako me to smeta, mislim da je to najgluplje pravilo od svih pravila.
Ja bi da njih petorica zabijaju golove isto.
Zapravo, The Frend me možda i kuži. Jednom smo nas dvojica išli ulicom i vojska je imala neke vježbe i čulo se pucanje. I onda smo se mi onako trzali i stenjali i pravili se da nas to netko gađa sa snajperom. Onako čuješ ispaljenje metka i trzneš se kao da te pogodio u rame. Pa se poslije držiš jer si pogođen i to...
Znam da se više nećete družit sa mnom sad kad sam to napisao.
Scena 3 (retro)
- Hey, what's up?
- Nothing...I was just sitting here thinking...
- Thinking about what?
- Believe it or not...about highway
Proljeće je. Ono najzelenije proljeće. Park je velik, krošnje su guste, ali ni sunce se ne da i prodire kroz svaku raspoloživu rupicu. Iza nas je veliki šanac u kojem je košarkaško igralište, čuje se zvuk udaranja lopte u asfalt, čuje se čak i šušanj mrežice kada netko zabije koš...
Ona, vama poznata kao "Valentina iz prošlog posta", sjedi na klupi, sjedi na naslonu od klupe točnije, ima crnu majicu kratkih rukava, kosu svezanu u rep i plitke crne starke, koje izgleda ipak ne nosimo samo ja i Žera iz Crvene jabuke.
Svuda naokolo jurcaju klinci na biciklima, bauljaju penzioneri, proljeće je, kažem, ono najzelenije proljeće.
Pričamo engleski zato što, eto, Valentina i ja ponekad pričamo engleski.
Dalje ipak ide u prijevodu.
- Hm - rekoh ja.
- Hm - reče ona i nasmije se, onako malo.
- Znaš šta me nervira - pita ona i nastavlja - to što svi misle da patim za tobom.
Smije se.
- Tko to misli - pitam dok sjedam na klupu, ona malo razmakne noge i stavlja mi ruke na ramena...
- Recimo moja sestra...jučer se posvađamo i ona mi odmah kaže "vidjela sam ti ga s novom curom"
- Onda bi ti bila moja stara cura, jel - lagano je štipnem na ono neko mjesto između nekih svijetloplavih proljetnih čarapa i lagano podignutog ruba nogavice njenih traperica...
- Živcira me to, ipak.
- Pa, vjerojatno ljudi misle i da ja patim za tobom, ponekad. Ljudi svašta misle.
Ako do sad nisam spomenuo, proljeće je. Ono najzelenije. Dan je nekako predivan, osjećam se nekako sjajno i uopće nije važno čak ni to da je rat. U tom trenutku ne bih želio biti nigdje drugdje, ne bih želio ništa drugo, već samo da sam tu u ovom gradu, u ovom parku, s prijateljima, s Valentinom, s tako obećavajućim nagovještajima ljeta u zraku...
Valentina nije moja stara cura. Niti sam ja njen stari dečko. Autoput je autoput. Ništa osim autoputa nije bilo.
Osim što je volim. Ali, baš kao prijateljicu, baš onako nenormalno, kako rijetko kada možeš voljeti nekoga s kim si nešto imao, pa makar i samo na autoputu, makar i samo jedne večeri.
Nakon tog autoputa, pa još nakon par tjedana, zezali smo se super, baš kao onog dana koji je i završio na napuštenom autoputu, ali više nikada ništa nije bilo.
Samo, eto, tog proljeća, onog najzelenijeg proljeća, Valentina mi je užasno važna. Važna mi je ona, važno mi je da smo tu, u tom gradu, u tom parku, čak i u tom ratu.
Onda dođe ljeto...
I dođe taj neki sumrak u kojem opet odemo na autoput.
Više nije isto. Čuje se poneki pucanj, dovoljno da osjetiš nervozu u trbuhu, nešto gori u daljini, skroz daleko, tamo negdje u toj "Krajini"...pokraj nas projuri UNPROFOR-ov džip...
- Ne mogu zamislit da će ovdje jednom ić auti - kaže Valentina, dok gleda negdje...negdje najdalje...
- Ni ja, ali hoće...
- Kako znaš - pita me. Ozbiljno me pita. Možda nikada nikoga nije nešto tako ozbiljno pitala...
- Jednostavno hoće...ne mogu ni ja to zamislit, kao što ne mogu više zamislit da jednom nije bilo rata...ali tako to nekako ide...
- Da...
Šutimo...
Šutimo sto godina ili tu negdje.
Onda vidim da joj se niz obraz, prvo polako, a onda malo brže...spušta suza.
- Šta je mala...
Odmahuje pognutom glavom...
- Ne znam...
Onda podiže glavu. Pogleda me. Obriše oči.
Uzdahne...
Osmjehne se...
I kaže...
- Ko prvi do putokaza je najveća faca...
I potrči prema izrešetanom žutom putokazu.
Tamo negdje...
U ljetnom sumraku.
|
|
|
| |
veljača, 2006 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
| 6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
| 13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
| 20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
| 27 |
28 |
|
|
|
|
|
|
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju:
dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na:
izvozzitarica@yahoo.com
|
|