|
ovdje će opet bit box kad se meni bude dalo pisat. taj box, jel. da.
|
U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
srijeda, 31.05.2006.
Abeceda (8/31)
Đ
Đole - o, da, sad ću mnoge razočarati. Među mojim čitateljima, znam to dobro, ima fanatičnih obožavatelja Đorđa Balaševića, koji bi me se sada mogli odreći. No, što se može. Imam i jednu dragu čitateljicu u Novom Sadu, no, dobro, ona već zna moje mišljenje, možda samo manje razrađeno.
Dakle, ja ne volem Đoleta. Da odmah budemo jasniji - on je odličan pjesnik, ima puno odličnih pjesama, a knjiga "Tri posleratna druga" je jedna od mojih omiljenih knjiga, iz čega slijedi da sam nekada volio Balaševića.
Jesam.
I više ga ne volim.
Neki kažu da je na posljednjim albumima konačno prešao onu tanku granicu na kojoj je do tada fantastično balansirao i iz nevjerojatne količine emocija i divote prešao u čistu patetiku. Ima i tu nešto.
Mada se meni čini da je više postao nezanimljiv. Jednostavno, prije mi je na svakom albumu svaka pjesma bila fantastična, sada mi ne valja skoro nijedna. Mogućnost da sam odrastao treba u startu odbaciti, jer tako nešto je kod mene nemoguće.
Prestanak ljubavi prema Đoletu bio je prilično težak proces, jer priznajem da sam ga doista obožavao. No, neke stvari s vremenom dođu u prvi plan, neke stvari koje sam prije možda potiskivao ponesen onim što su mi značile njegove pjesme.
Đole, naime, nije loš čovjek. Vjerujem da nije. Ali je prvenstveno biznismen. Dobro prodaje ono što radi i na tome mu svaka čast, ali meni ipak ne može prodavati ni priče da je neki posebno dobar čovjek.
Ne bi bilo.
Na svijetu, naime, ne postoje samo Srbi i Hrvati i koliko god on doista imao častan odnos prema Hrvatskoj za vrijeme rata, za neke druge narode i države to ne vrijedi.
Da, čuo sam sva objašnjenja.
Da, čuo sam sva dječja opravdanja i, priznajem, ponekad i ja u njih naivno vjerovao, zato jer sam tako želio.
Ali, pardon, po meni su četiri godine padale granate koje su stjecajem okolnosti imale srpski predznak, pa mi nije palo napamet da pričam nešto o srpskom narodu kao takvom.
I, još jedan pardon, ali ne pada mi napamet ni da se divim nekome tko je Slovence glasno i jasno nazvao bečkim konjušarima, Albaniju zemljom bez ptica i kulture, a Albance narodom bez ijednog pojedinca koji je išta vrijedio u svijetu kulture (što pokazuje i zavidno neznanje, no dobro sad).
Đole voli Hrvate, Đole voli Rome, razumljivo voli i Srbe, no to nisu jedine kategorije prema kojima se može ispoljavati šovinizam i primitivizam.
A mogao bih napisat i podulji post o "Ne volim januar" i kako više ne prolazim Čuićevom ulicom i kako mi se nekako činilo da je tamo uvijek padao snijeg i dok je imala pognutu glavu kraj vrata svog ulaza prije našeg prvog poljupca i kako su se njeni prozori vidjeli s onog autoputa "a tišina je bila....samo lepet krila...i koraci, negdje kod Gimnazije...."...i da, ja sam se isto "vraćao s nekog mjesta na kojem su svi bili rumeni kao vino koje su pili...".
Mogao bih napisati i podulji post o tome kako je na dan kad sam rođen posađen orah, o tome kako se u ulici Džemala Bijedića igraju neka druga djeca (osim što se ne igraju nego su doma i pilje u kompjutere).
Mogao bih i o tome da ne kužim koji je kurac vama po drugim gradovima, jer svako malo spomene nekakvu bojazan pri slušanju Balaševića, a mi smo usred rata svirali i pjevali na svakom tulumu njegove pjesme i nikada nam nitko nije prigovorio. I mogao bih pričati o našim verzijama "Nitko kao Filjo" i "...ima Kinca od dvadeset i po i uči ga da pliva" jer ima taj Kinac koji ne zna plivat.
Ali neću baš.
Eto.
Iako sad opet više ne znam da li ga volem ili ne volem.
Đeram - mislim da nemam pojma koji je to kurac đeram. A htio bih znat, jer mi se čini da je baš nešto kul i lijepo.
Đenizgatagan - ne znam točno kako smo odlučili da ćemo bit metalci, ali moralo se to dogodit jako brzo, jer jedva da sam čuo 7-8 metal pjesama u životu, a već sam po sebi imao zakrpe bendova za koje nikada nisam čuo.
Bio je to proljetno-ljetni trend, sezona 1990 čini mi se, a možda i 1991. Tada se sve i svašta proglašavalo metalom, pa su naši najveći "metal" hitovi bili:
- sve pjesme od Gunsa
- "Poison" od Alice Coopera
- "I remember you" od Skid Row
- "Final countdown" od Europe (od pomisli da sam ikada volio tu pjesmu si svaki dan zabijam šestar u nogu, vjerujte)
- Đenizgatagan ili "Janie's got a gun" od Aerosmitha: nju sam prvi put čuo kod Zoke kad su ono moji starci i brat otišli na Lošinj na par dana, a ja radije ostao doma. Spavali smo jednu noć kod mene, a jednu kod njega, u tri ujutro igrali tenis pred zgradom, na igralištu koje smo nešto ranije tog ljeta sami nacrtali, bio je prva osoba koja je čitala moj dnevnik, a kod njega smo slušali ploču od Aerosmitha i to 857 puta baš tu pjesmu.
Tako se i danas kad god čujem tu pjesmu prvo sjetim Zoke i tog ljeta i onog kad smo bili metalci, što je bilo smiješno, ali onako dječje smiješno kao da sjedimo predvečer na Korani i Hasko jede neku skroz mljackavu breskvu i oči mu se sjaje, a sok od breskve curi mu po bradi i vratu, a onda i po majici i svi se nasmijemo i oči nam se jednako sjaje, njene posebno dok me gleda s rumenim obrazima, a ja se nadam da moji nisu isto tako rumeni, onako na sekundu, a onda mi to postane nevažno, jer osjetim kako ih jako sve volim i znam da oni vole mene baš jednako tako.
Onda prođe još nešto dana i zamiriši na jesen i svi pomisle na to kako jedva čekaju drugo ljeto, kada ćemo biti još stariji i odrasliji, kada ćemo imati velikih šesnaest...
Još poslije, stojiš u tom nekom crvenom blatu dok pada kiša i razmišljaš o tome liče li mrlje od krvi na majici na mrlje od breskve i je li kad ga je pogodilo bio sličan onom dečku zamrljanom breskvom. Nisi tužan, nema suza, nema ničeg, razmišljaš o tome jer nemaš ništa pametnije raditi u tom blatu, jer si preprazan za cijeli taj jebeni svijet u kojem više nikada neće doći ljeto. Samo te boli trbuh, a ne znaš zašto.
|
|
|
| < |
svibanj, 2006 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| 1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
| 8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
| 15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
| 22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
| 29 |
30 |
31 |
|
|
|
|
|
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju:
dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na:
izvozzitarica@yahoo.com
|
|