Ć
Ćuskija - ako ćemo pravo, nemam pojma koji je kurac ćuskija. Možda će nam objasnit Hippie (a vi slobodno kliknite link jer piše jako i skroz lijepo). Ne znam što je to, a ipak mi je prva asocijacija, zato što sam s petnaest-šesnaest godina bio nadobudni klinac koji je odlučio svojoj prvoj ljubavi napisat pjesmu u kojoj će početna slova svakog stiha tvorit njeno ime i prezime. Ona je sasvim neodgovorno imala prezime koje završava na "Ć", pa sam morao otvorit rječnik i naći nešto što mi odgovara. Bješe to ćuskija - iako tako zvuči, nije riječ o nekoj posudi iz koje se pije rakija (a jel da tako zvuči? jel da? jel da?), nego mislim da se radi o nekakvom krampu. E, sad, kako sam uklopio kramp u pjesmu...
Ćopavanje - rekorder u ovom olimpijskom sportu bio je naš prijatelj Mavijo, kojeg smo tako zvali jer nije znao reći "r". Prvo se ljutio, ali se onda sam tako potpisao na zidić, nakon čega je nadimak bio zacementiran. Mavijo je mogao ćopit sve što zaželi, imao je nepogrešiv talent za to, pa se znalo dogoditi da ga čekam pred dućanom, a odjednom počnu izletat kutije cigareta, čokoladice i žvakaće. Nije zaostajao ni u bircevima, pogotovo kad nas je bilo više, pa konobarica prvo njemu stavi piće, a on ga popije dok mi još nismo ni usluženi, pa onda pita "e, a di je moje šta sam naručio?".
Onda ona kaže da mu je donijela, a za par minuta sve završi njegovim zarumenjenim i plačnim licem i time da dobije još jednu cugu.
Ipak, jedan od najvećih poduhvata zabilježio je jednog dugog i sparnog ljeta, kada smo ga poslali u dućan po neke grickalice i sok. Dali smo mu tridesetak kuna, a on se vratio s dvije litre kole, par pivi, punom vrećicom čipsa i kusurom od nekih pedeset kuna.
Ćevapi - premda će vam neznalice reći drugačije, u biti uopće nije tako važno gdje su najbolji ćevapi. Ne, važno je gdje se jedu. Okej, možda je u Sarajevu ili Bosni općenito drugačije, ali u Karlovcu sama kvaliteta gotovo da je sporedna.
Recimo, ćevapi na katu tržnog centra su stvarno jako dobri, a preko puta "Uniona" su onako, prosječni, čak nisu ni pravi ćevapi nego one pločice. Ali, čovjek nema nekog pametnog posla na katu tržnog centra, dok se pored "Uniona" vraća doma iz prvih izlazaka, pa tamo kupuje lepinje ili nas pet recimo kupi pet lepinja i jedne ćevape, pa onda dijelimo tako da svatko dobije dva.
Mogu proći i oni kod "Luxora", zato jer su naši, kvartovski, pa ih se može jesti odmah iza kućice, tamo na onoj klupi na kojoj inače preko dana sjede starci iz zgrade, ali navečer nema nikoga. A i cura koja radi je skroz zgodna.
Na kraju, meni su ipak najbolji oni na tržnici, koji su i općenito sasvim u redu, a pogotovo kad se uzme u obzir sve što je tamo bilo:
1) bila je nedjelja (i to u Jugoslaviji, zamislite, ti komunisti su nas prisiljavali da čak i nedjelje proživljavamo u Jugoslaviji i to isti istijanciti dan kad i Srbi, Slovenci ili Makedonci!), još sam išao u osnovnu školu i imali smo neke goste, pa sam izašao van i otišao do tržnice na ćevape. I tako ja sjedim tamo i čekam da ih ona teta koja radi napravi, a usput gledam neki domaći film u kojem neki dječak dođe kući iz neke škole u koju je išao daleko od svog sela ili tako nešto...dođe i sazna da mu je umrla mama. Mogu vam reć da je to bilo baš tužno i slika mi je postala nekako mutna, a ćevapi su malo teže prolazili kraj one knedle u grlu. I tako sam ja kad sam išao kući kupio mami neki cvijet i nasmijala se i tako...
2) u Karlovcu ima najstariji malonogometni turnir u Hrvatskoj (čak i u bivšoj Jugi je bio najstariji). U tih mjesec dana cijeli grad stalno visi u sportskoj dvorani, pa tako i ja. E, a kad se ide na mali nogomet, obično kroz maglu i snijeg, onda se stane na tržnici na ćevape. I tako ih jedeš, gledaš van i jedva čekaš da kreneš na mali nogomet koji je uvijek i zabavan i smiješan i zanimljiv i jedina je stvar na kojoj je par tisuća ljudi u zimu, a da ipak nekako ne dobiješ gripu, jer je ono "tko sve igra sutra? hoće bit smiješnih momčadi? a dobrih?" jače od svake bolesti.
3) na kraju, ćevapi na tržnici su najvažniji u gradu zato jer su dio procedure koja se ponavljala svakog ljeta i bila je sasvim okej, ali nisi shvatio koliko je važna sve dok nije prestala.
Prvi dio procedure je da se probudimo negdje na moru, a ja počnem kukat. Počnem kukat zato jer mi je jako slabo u autu, a to je dan povratka i ja već u glavi vrtim sve scenarije toga kako ću jednostavno umrijet od mučnine. Mama me pokušava blago smirit, tata je malo i živčan, a mali brat je najiskreniji dok daje svoje savjete. Začudo, nikada mi doista ne bude jako slabo kada se vraćamo. Kada idemo na more nema šanse da ne budem na samrti, ali natrag je uvijek nekako bolje.
I tako putujemo, slušamo nešto s radija, šalimo se, onda dođe tabla s imenom grada i uvijek se i tati i meni pojave oni trnci u trbuhu kao kad vidiš nekoga u koga si zaljubljen (mama ga voli samo zbog nas, a brat je još premali), pa razmišljam šta rade dečki u ulici, da li je ona koja mi se trenutno sviđa isto na moru ili je u gradu, razmišljam o nogometu na livadi "između dvije zgrade" (iako je između četiri, ali kad smo je već tako nazvali jebiga), sladoledu na Korzu, kinu, Korani, večerima na zelenoj željeznoj ogradi, odlasku po kifle u jedan ujutro, pa kako moram u "Ketchu" popit žuti polo, kako ću pitat Šutu oće igrat tenis i kako jedva čekam da vidim sve to, sve njih i još puno toga što je moj grad i mogu odseliti sto puta, ali više nijedan neće biti tako moj.
Ali, prije toga idemo na tržnicu po ćevape. To je uvijek tako, jer vraćamo se baš u vrijeme ručka. Ne traje to dugo, sjednemo tamo i čekamo dok se naprave, tata popije pivu, brat i ja kokakolu, a mama neki gusti sok. Pričamo o tome kako nam je bilo na moru, kao da nismo bili zajedno i ne znamo kako nam je bilo. Onda dođu ćevapi, uđemo u auto, pa dođemo kući. Stan je svjež, zamračen i nikada u životu, baš nikada, ćevapi nisu bolji nego tada.
Onda dođeš do neke šesnaeste-sedamnaeste i na more želiš s prijateljima, jer je sa starcima dosadno i glupo i presretan si kad te puste.
I ne slutiš da će ti nešto kasnije biti užasno krivo zbog toga i da bi dao sve na svijetu za jedan takav zajednički povratak s mora i odlazak po ćevape na tržnicu. Ali, neće se više nikad dogoditi, jer više vas nikada neće biti četvero u toj ćevabdžinici.
Ipak, ponekad sam odeš tamo, iako ti je uvijek lagana knedla u grlu, ali ipak odeš, jer se tamo bolje i potpunije, a nekako i ljepše prisjetiš nego što ti je moguće na Dubovcu, kod one mramorne ploče s njenim imenom.
Post je objavljen 27.05.2006. u 09:37 sati.