|
ovdje će opet bit box kad se meni bude dalo pisat. taj box, jel. da.
|
U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
ponedjeljak, 22.05.2006.
Rijeka uzvraća udarac
I tako ja nakon nekih dvije godine napokon otišao na normalni godišnji.
Ironija je u tome što sam čekao posljednji trenutak, jer nakon povratka s godišnjeg uskoro ću, kao i ostatak redakcije, na nešto dulji "godišnji", jerbo zatvaramo butigu i završavamo svi na cesti.
No, dobro, imam zgodnu vagu doma, pa ću sjedit u parku i naplaćivat dvije kune ljudima vaganje.
I tako ja, dakle, nakon nekih dvije godine napokon otišao na normalni godišnji.
I tako ja onda odlučio da odem jedan dan u neki drugi grad, tek toliko da vidim kako tamo teče život (to mi je uvijek fascinantno, jer obično posjećujem frendove i provodim se s njima, pa onda kada dođem ovako sam šokiram se kad vidim da u, recimo Bjelovaru, isto ima baba s cekerima, mame šeću s malom djecom, neki ljudi pecaju, idu na posao i slično...ispada da su svi gradovi u biti slični, a nije da, primjerice, Garešnica, služi samo za ludi provod).
U najužoj konkurenciji za moj posjet bili su Zagreb, Delnice i Rijeka. Unatoč izdašnoj financijskoj ponudi Milana Bandića da posjetim baš njegov grad, Zagreb mi je bio nekako preblizu za pravu avanturu, pa sam sjeo u autobus riječkog Autotransa i odlučio krenuti za Rijeku.
Aha, da, Delnice su otpale kada sam malo promislio o mogućnosti da nedjelju provedem u Delnicama.
U Rijeci, pak, nisam bio još od onih zabavnih događaja sa Stube nad Mlake i Hahlićem, pa me živo zanimalo što ima novo. Šofer autobusa me na pitanje gdje stoji bus, pokušao iznenaditi i rekao "Na Žabicama" uz mali osmijeh, misleći valjda da će mi to biti zabavno, a ne znajući kako sam ja odavno upoznat s Pehlinom, ulicom Luki, te da su mi najveći idol na svijetu, veći od Michael Stipea, Mirze Džombe i Branimira Bilića zajedno - Srdoči.
Ipak, zabava je počela već pri samom ulasku u Rijeku, kada sam ugledao prizor koji me doslovce oborio s nogu (dobro, ne baš doslovce budući sam sjedio u busu). U jednom strmom kvartu naišao sam na pješački prijelaz s uputama za doista cijelo građanstvo.
Ponajprije je tu, jel, pješački prijelaz. Zebra. One bijele pruge na cesti preko kojih se pređe na drugu stranu.
Kako bi na postojanje pješačkog prijelaza bili upozoreni i vozači koji tijekom vožnje umjesto u cestu gledaju poluvisoko lijevo, tamo se nalazio, točno kraj pješačkog prijelaza, prometni znak koji upozorava vozače da je točno na tom mjestu pješački prijelaz.
Ali, ni to nije sve.
Nad prometnim znakom, za mentalno retardirane pješake postavljen je mali putokazić. Znate one male, uske, metalne putokaziće u obliku strelice - s plavim okvirom, bijelom poleđinom i crnim slovima, koji u nekim gradovima upućuju prema nekom kvartu ili nekom važnom mjestu u gradu.
E, takav.
I na njemu piše "Pješaci".
Razmišljao sam malo o tome da dan provedem na tom mjestu i fascinirano buljim u taj prizor i, uopće, budem jako sretan, ali ipak sam nastavio put.
Riječkoj blogosferi (no, bar onima od kojih sam uspio nabavit brojeve) odlučio sam se javit poslijepodne, pa sam krenuo do svog omiljenog mjesta - vrlo lijepog okruglog malog odmorišta s jednim vrlo lijepim cvjetnjakom, u blizini vrlo lijepog gradskog kazališta, gdje volim sjediti i gledati strašno ružnu crnu kuglu ispred kazališne zgrade i razmišljati što ona predstavlja.
Za sada su najvjerojatnije opcije da je to spomenik Darth Vaderu, kugi koja je u 17. stoljeću poharala grad ili pak robovlasničkom sistemu kao takvom.
Jasno, čim sam tamo sjeo, našli su me Japanci.
Japanci me uvijek nađu i onda se prave da slikaju kazalište, cvjetnjak ili tako nešto, a zapravo sam uvijek u objektivu ja.
Mnoge japanske domove krase obiteljske fotografije na kojima sam u pozadini ja s kretenskom facom.
Na trenutak me uznemirio tip koji je prošao gradom mrtav-hladan s onom doktorskom maskom za operacije na licu, pa sam se zapitao postoji li možda nešto što bih ja trebao znati o trenutnoj epidemiološkoj situaciji u gradu koji se zove Rijeka i nalazi se na rijeci koja se zove Rječina.
Tako sam se sjetio Rječine, pa sam odlučio otić do nje i jako sam se smijao kad sam prešao preko nekog konfekcijskog mosta koji izgleda kao mostić između dva odjeljka salona namještaja na zagrebačkom velesajmu. Onda sam prestao jer sam skužio da me strogo gleda jedna teta partizanka koja se s nekih desetak metara visine spremala bacit bombu na mene.
Gledao sam gdje bih se sakrio, već siguran da je došao kraj mog puta (i ovog u Rijeku i onog pjesnički izrečenog, životnog), ali se pokazalo kako je riječ o antifašističkom spomeniku, te da smo mi Hrvati kao narod vrlo aljkavi i da nismo uspjeli uništit doslovno sve spomenike narodnooslobodilačkoj borbi.
Moram biti pošten pa u ovom dijelu priznati i da Rijeka ima najbolji gradski wc na svijetu, besprijekorno čist kao da si u nekom luksemburškom restoranu (rekao bih švicarskom, ali onda bi me opet obuzela mržnja).
Što se sastanaka tiče, zaključio sam kako je najbolja taktika: doći u neki grad, nikom se ne javiti, nego ih šokirati kad kažeš da si, evo, tu. Naime, ozbiljno sam se najavio samo Dragon Fly , tako da je ona imala više nego dovoljno vremena da smisli jedno četrnaest opravdanja kako se ne bi morala nać sa mnom.
"Ej, jesi u Rijeci???" oduševljeno me pitala, a onda rekla kako je ona sad nažalost kod svoje Cure, i to u Zagrebu, pa joj je kasnije tijekom dana crknuo mobitel (pa je nisam mogao pitat jel ima broj od Zvončice), a onda me napokon nazvala s kućnog broja, rekavši kako su baš došli po nju neki čudni namrgođeni ljudi i mora s njima hitno u Lošinj i ne zna hoće li se ikada vratiti.
Ali, ako hoće, onda će, jednom kada će ići u Zagreb, stati na pet minuta u Karlovcu, pogotovo ako je sačekam kod naplatnih kućica, gdje je relativno lako doći biciklom za samo pola sata.
DsK i Prelijena sam da bi pisala blog su, međutim, nakon manjih poteškoća došle na mjesto susreta. Obje su pritom zalutale (dolazivši svaka posebno), što je bilo urnebesno smiješno, jerbo sam im ja Neriječanin davao telefonske upute kako da one Riječanke dođu do Kauflanda.
Inače sam odlučio da ću sad u svim gradovima prvo ić u Kaufland, treba bit u toku s modernim stremljenjima u društvu.
Nažalost nije došao ni Dušević. A u cijelom busu sam razmišljao o tome kako ću ga pitat "Pa jebemu di si ti meni Duševiću??". Okej, donekle je razumljivo što on nije došao, jer nemam ni broj njegovog mobitela, niti mail, ali sam se nadao kako će se baš slučajno šetat Krnjevom u istom trenutku kad i ja.
Na trenutak sam pomislio i da nazovem frenda iz Karlovca koji je isto bio u Rijeci u jednom drugom aranžmanu, ali sam zaključio da je čak i za mene prebizarno da s frendom iz ulice dogovaram kavu u Rijeci.
Nakon razmjene poklona na centru, sudac je dao znak za početak našeg druženja, koje je obilovalo zanimljivim pojedinostima poput čekanja raznih autobusa za razna mjesta, hodanja uzbrdo i nizbrdo, krajnje zanimljivih konobarica, te posebno ugodnih razgovora u kojima jedna drugoj kaže "e, a znaš da su Pero i Ivana jučer nešto nekom negdje nekad nekako", te nakon što sam saznao da imaju prijateljicu koja živi na Srdočima (na što mi je srce zatreperilo, ali samo na trenutak, jer sam ubrzo zaključio da bih jednostavno umro da upoznam djevojku koja živi na Srdočima), polako je došlo i vrijeme za odlazak, što je značilo - još čekanja na autobusnim stanicama. DsK je imala najviše sreće, jer je njen autobus došao nakon svega nekih 25-30 minuta, a moj autobus je, očekivano, stigao na vrijeme - u 22.30.
Kad sam došao u Karlovac jako su me boljele noge i zaključio sam da više nikada nigdje neću ići, pa čak ni do dućana preko ceste.
ps eh, da, u jednom od autobusa sam uspio naletit i na kontrolora, koji se radosno nasmiješio kada je vidio moju "neprecvikanu" kartu, ali mu se osmijeh zaledio na licu kada je ustanovio da sam samo seljačina koji je okrenuo naopačke. eto.
|
|
|
| < |
svibanj, 2006 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| 1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
| 8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
| 15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
| 22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
| 29 |
30 |
31 |
|
|
|
|
|
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju:
dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na:
izvozzitarica@yahoo.com
|
|