A far away... vratila sam se u stvarnost... stojim na blagajni u Konzumu i gledam kako se traka za proizvode jedva pomiiče, u lijevo uho ulaze mi riječi bake sa štakom koja gleda ledin mali hladnjak koji stoji pored blagajne. Baka želi King sladoled sa preljevom od višnje ili šumskog voća više ne znam točno nije ni bitno. Unuka joj govori kako je sladoled skup i ne mogu ga kupiti. Razmišljam u sebi koliko uopće stoji taj sladoled maksimalno 15 kn, što je uopće 15 kn? Što se može napraviti sa tih nekoliko kuna?
Jesmo li doista toliko nisko pali da si sladoled u stare dane ne možemo priuštiti? Za čega je ta starija baka radila u životu? Za skupe režije i lošu hranu?
Shvaćam al si ne želim očito priznati kako loše nam je u istočnome dijelu Lijepe naše, kolika depresija te psihička nestabilnost postoji u nama. Postajem opet negativna i prerealna. Prije nekoliko dana vratila sam se sa sezone na kojoj sam provela četiri mjeseca. Otok je imao svoju vibru, vibru pozitive. Da, radi se, radi se puno i svaki dan. U takvome okruženju nije ti ni teško živjeti, raditi, boriti se sa vručinom koja ubija i prži sve unutar tebe. A far away.... kao da sam bila na nekoj drugoj planeti. Planeti na kojoj je dopušteno uživati bez grižnje savjesti. Biti sretan i zadovoljan. Planeti na kojoj možeš sa osamdesetak godina si kupiti sladoled bez razmišljanja hoćeš li sutra imati za ručak. Samo petstotinjak kilometara nas dijeli udaljenosti a niti da smo slični. a kamoli da smo jedno. Jedna nacija sa dva svijeta. Jedni imaju pruženu šansu živjeti životom dostojnoga ćovjeka, dok drugi žive odnosno ne žive. Jel to imamo mi problem u nama samima pa smo nesposobni pobrinuti se da nam bude bolje, ne znamo iskoristiti blagodati ove zemlje ili nam je lakše kukati i sažaljevati se?
Zar je moguće da trebamo čekati da izumru neke generacije pa tako i moja da bi sljedeće živjele normalnije? Zar je moguće da za nas nema spasa? Svi smo krojači svojih sudbina pa tako i svoga propadanja. Oni koji su uzeli svoj život u svoje ruke, našli su sebe pod nekim drugim suncem. Pod tim suncem moći će si priuštiti sladoled sa šumskim ili višnjinim preljevom nebitno u bilo kojoj životnoj godini.

Svaka jutarnja kava trebala bi početi opušteno u novi dan. Strašno me uznemirio članak koji sam pročitala u dnevnim novinama. Samohranoj majci petero djece iz Đurđevca žele oduzeti mališane od 7 do 13 goina.
Sud je izdao " ovrhu" nad djecom, mislim ono odkad su živa bića predmet ovrhe???
Majci izdati nalog da preda djecu? Pa gdje to ima? Naravno, nije ih " predala".
Djeca svakodnevno prolaze kroz iščekivanje svoje sudbine, bude se i ležu sa teretom novoga jutra.
Zgrožena sam!
Ja kao roditelj šokirana sam ovim nebulaznim činom naših sudova pravde i poštenja.
Umjesto da naša socijalna služba pomogne majci oko brige o petero djece ona ih šalje udomiteljskoj obitelji koja će za tu djecu primati mjesečnu naknadu!
Koja banalnost
Koliko dalje čitam majka je psihički i fizički sposobna brinuti se o djeci.
S druge pak strane obitelj uomitelja već ima troje djece i samo otac ostvaruje prihod.
Motiv udomitelja je osim što vole djecu ( tako pišu novine) otplata kredita koji su podigli za veliku kuću, mjesečna naknada za mališane iznosila bi do 12 tisuća kn mjesečno.
Vrlo unosno mogu zapaziti. S time da mogu napomenuti da ta djeca vrijede svojoj majci više od tih tisućica.
Tko to " tamo" odlučuje o njihovim sudbinama? Što je to nego klasično prodavanje i rješavanje? Još jedna kvačica na fasciklu suda i spremljen predmet.
Razmišlja li itko o sudbinama svih tih aktera ove priče?
Nije li to malo prevelik " zalogaj" udomiti petero školaraca pored još troje djece?
Hoće li ta djeca dobiti dovoljno skrbi i pažnje koju zaslužuju?
Hoće li im moći udomiteljska obitelj moći pružiti ono što im pruža njihova majka?
Tko je u ovome slučaju najviše dobio a tko izgubio?
Željno iščekujem nastavak priče jer iz priloženog vidim da ih njihova majka neće " predati"
Nadam se da će se ubrzo riješiti " predmet" i da će ti mališani napokon mirno zaspati i buditi se kraj svoje majke.

Sjedim na terasi, deset je ujutro, ispijam cafe late po svome guštu,, vrijeme je promjenjivo oblačno, sa naslućivanjem dolaska sučevih zraka, topli morski vjetar nosi mi miris kose dok u pozadini svira odlična muzika.
Misli me bacaju dalje na ne tako davno nemirno razdoblje dok je moja dramatična cimerica Nemirna gledala u strop sobe i citirala samu sebe:
" ne želim raiti danas, niti sutra ni nikad"
Samo smo se pogledale i nasmijale njezinoj izjavi jer nema toga što ljudska usta ne mogu izreći niti ljudski mozak sakriti.
Dvije čaše volje da je to bilo prekjučer no prošlo je od tada već mjesec dana.
Pogubila sam se u danima kada se radi o tome da svaki dan nosi svoje dogaaje. Četvrti mjesec živim na otoku s kojim sam se stopila. Njegova vedrina, kamen i more vratili su me u moj život prije nekih loših razdoblja.
Ljude koje sam upoznala promjenili su neka moja razmišljanja i predrasude koje sam imala, očito da nas nije spojilo isto mjestu ne bi se nikada družili niti upoznali. Pojedinci sa divnim vrlinama i karakterom čovjeka. Pravi užitak boraviti u njihovom okruženju. Kako reče moj dragi mlađi kolega: " jedan dan ti uvijek mora biti prvi" Tako je meni došao ovaj.
Svakodnevno sam odlazila na taj divni vidikovac odakle vidiš početak svega i tamo sam tražila nešto što sam mislila da nikada neću naći. I nisam našla. Ono je našlo mene.
Skupljanje snage i pronalaženje motivacije za dalje definitivno leži u udovoljavanju samome sebi u suštini.
Osjećam se preporođeno i zadovoljno taman za dvije čaše čiste volje.