/
četvrtak, 24.09.2015.
Ona odlazi
četvrtak, 24.09.2015.
Ona odlazi
|
Kolegici je istekao ugovor. Zbog raznih jeftinijih kombinacija nije produljen. Već neko vrijeme nisam ostala iza nekog negdje, pa mi je taj odlazak bio tužan i neobičan. Dobro se nosila sa svime, uzela je godišnji, položila stručni, uplatila putovanje. Druga kolegica i ja smo pokunjeno hodale uokolo odbrojavajući dane, a ona je bila hrabra za sve tri, valjala fore, plesala po uredu i stoički podnosila skoro sve... osim rada sa svojom zamjenom, koja joj je često išla na živce. Odradila je heart-to-heart kavu sa šefom, dolepršala po potvrdu za burzu kao da se ništa nije dogodilo i ostavila ključeve. Prije kraja tjedna custom desktop na njenom kompjuteru je promijenjen u sterilnu plavu boju. Oznake: posao |
- 09:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 06.07.2015.
Komunikologija (igrokaz)
|
Za diplomiranog komunikologa ne komuniciram uvijek dobro. Svasta podrazumijevam, a drugi ljudi ne. Skrta sam na rijecima (djelomicno zato sto podrazumijevam). I opisima. A najgore je kad nesto dogovorim s nekim, ali ne kazem nekom trecem. Jer ako ja znam,naravno da oni znaju, jer smo svi umrezeni u ovom Matrixu, jelte. Mozda zvuci kao nadriznanost, ali komunikologija me zadnjih godina zve vise zanima (znaci,otkrila sam to tek nakonfaksa). Kako ljudi govore ono sto govore fascinantno je slusati, uglavnom zato sto govore stvari tako da zvuce kako govore nesto sasvim drugo. Ali sto ako uopce ne govore? Proslog tjedna kulminirala je jedna komunikoloska situacija. Jednom davno (lani krajem godine) jedna moja frendica je napravila jedan dio posla za moju firmu.Onda je nestala s lica zemlje, odlucila da taj posao nije vrijedan toga da dobije cir, i otisla u drugom poduzetnickom smjeru. Ovog proljeca moji sefovi su odlucili da bi posao mogli zavrsit. Sefovi: Di ti je frendica? Treba nam, zasto se ne javlja,zasto ju ne mozes naci, nadji ju hitno, ne mozemo bez nje, umrijet cemo sad i odmah!! Ja: Ej,stara, jel gotovo? Ona: Ja cekam vas, dugujete mi podatke. Onda pauza. Nitko nista ne spominje. Onda opet- di je, nadji ju odmah, ti si kriva. Ja: A oni podaci? Sefovi: Ma nista podaci,to je glupo, odmah da si ju stvorila Ja: Pomagaj! Ona: Ako mogu cekati,moze bit iduci tjedan. Ja: Ok, ajde. Stara, jesi gotova?Stara?Hej? Halooo?? (nekoliko mjeseci kasnije) Ona:Evo,kupujem stvari i iznajmljujem stan, pa lajkaj moju stranicu. Ja: Super. (nakon razmisljanja odlucim prestati biti supendara i reci sto mislim) A znas li ti da sam se ja crvenila zbog tebe na poslu? Ona: Sefovi su ti glupi, briga me. Necu radit to. Ja: Pa zasto nam to nisi rekla onda?? Reci da smo idioti, da kasnimo, da ne znamo sto hocemo i kako hocemo, da vise nikad neces radit s nama. Ali samo reci odmah! (a mislim: zasto nam to nisi rekla onda, glupaco??) Ona: Ionako sad uzgajam usjeve. Doslo mi da prozvacem jastuk. Nemojte biti kao moji sefovi i moja frendica. Vecina ljudi ne zna citati misli. Izgovorite sto mislite! Zar je postalo tako tesko vrijedjati ljude?? Oznake: Komuniciranje, Komunikacijske vještine, komunikologija, posao, ured |
- 11:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #
utorak, 19.05.2015.
Na poslu
|
Ono kad ne znas da li bi bio ljut na sefa koji te se zeli rijesiti zato sto si mu skup...ili bi mu se smijao zamisljajuci ga kako se muci sam napravit nesto sto si dosad ti radio za njega. U svakom slucaju, ni jedno ni drugo nije krcanski ni karmicki ispravno. Ali sitna si dusa, pa si jednostavno nemres pomoc. |
- 18:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #
subota, 19.04.2014.
Kave
|
Radim u firmi u kojoj radni dan povremeno nalikuje na epizodu humoristicne serije. Svi mi zaposlenici smo karikatura na svoj nacin, a ljudi koji nam upadaju kroz vrata karikaturalni su na neke druge nacine. (Ne pisem ovo da se ikome rugam, samo konstatiram zabavnu cinjenicu.) Radimo u specificnom polju u kojem su pomijesani klimavo gospodarstvo, pravno-imovinske zavrzlame, neuke procjene trzista i vlasite financijske sposobnosti, hrpetine novaca koje uvijek zavrse u istim dzepovima, kompenzacije svih vrsta. Neki likovi koji nam ulaze u ured su bili na sudu s nekim drugim likovima koji povremeno dolaze kod nas, ili cemozdatek biti, duzni su ili netko njima duguje neshvatljive svote, rade ofrlje ili jako dobro, love u mutnom ili su puno uspjesniji i vise kul. Nista me vise ne bi trebalo iznenadjivati zapravo, ali nekako me jos uvijek svako toliko neko grozno saznanje opali po glavi pa stanem i u nevjerici blenem. Ovaj tjedan saznanje je islo nekako ovako: -Pomaze li flertanje sa sredovjecnim muskarcima tome da se posao dobije? -Da -Pomazu li minice u tome da se posao zadrzi? -Da. Zapravo, nekako se i ocekuju. -Da li je uobicajeno da se ide na kavice sa sredovjecnim muskarcima ako se zeli dobiti posao? -Da. Dapace, to ohrabruju drugi sredovjecni muskarci, cak i ako to nema veze s njima. Ispalo je na kraju da je ovo zadnje nekako normalno i ocekivano ponasanje. I da sam ja jedina koja se tome cudi. |
- 15:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 25.06.2013.
U isto vrijeme
|
Vikend kao stvoren za spajajnje s iducim tjednom, a sve zbog blagdana. Vikend-groznica trese sve medije, kolone su na cestama, svi koji su mogli vec su krenuli na more uz skripu guma. A mi smo i dalje u neopisivo vrucem gradu, rastapamo se, hodamo uokolo u gacama, patimo zbog (ne)imanja klime. I jos moramo farbati. U subotu odlucimo da je toliko vruce da umjesto farbanja idemo na plazu, onu rijecnu. Krenemo u podne, zaobilaznim putevima, polako. Kad dodjemo na plazu olaksanje je toliko da plivanje i voda postaju nebitne aktivnosti. Samo da je lezati u hladu, satima, sasvim lijeno...bez dosadnih mrava. Smocimo se, plivamo u mjestu (protiv struje), sjedimo na slapu, citamo novine, jedemo sendvice, rucamo u restoranu.. U nedjelju ponovimo sve, samo na drugom mjestu i s tom razlikom sto u nekom trenu padne pljusak koji rashladi stvar. U jednom trenu mutno postanem svjesna da moji kolege upravo u ovom trenu negdje bulje u kompjutere umornih ociju i saka, crtaju, crtaju, crtaju, i psuju investitore, dok im se rok blizi sigurno i neumitno poput Godzille Tokiju. Pomislim kako mi je drago sto nisam oni i kako im moram kupiti nesto slatko u ponedjeljak. U istom trenu, negdje u svojoj sobi moja prijateljica Twiggy tuguje kao nikad. Nakon gotovo 10 godina, sama je. Kraj je njene prve i jedine veze. Svit se konca. Ali zapravo ne, jer je grad u kojem zivi mali, jer ce jos 200 do 300 puta morati objasniti da vise nema zarucnika, jos duplo toliko puta vidjet ce njegove prijatelje, vjerojatno i njega, i pokusati se praviti kul. Znam da joj je grozno, potpuno sam toga svjesna. I stvarno joj zelim nekako pomoci. Ali ne dozivljavam potpuno ni tudji Autocad ni tudje ljubavne boli, jer su prvi dani ljeta, prvo kupanje u ovoj godini i isprobavam nove badice i kombinezon za plazu. Ljeto je! |
- 19:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
