/
ponedjeljak, 27.10.2014.
Nokia 3310
ponedjeljak, 27.10.2014.
Nokia 3310
|
-Osjećaš li se gluplje sad kad ti se pokvario pametni telefon?- dočekala me kolegica odmah ujutro. U tom trenutku nisam joj to htjela priznati, ali odgovor je - da. Otkad sam ju vidjela prethodnog dana dogodilo se ono čega sam se bojala dugo, igrokaz zvan "Agonija po pametnom mobitelu". Ide otprilike ovako: 1. Shvatiti da mobitel nema mreže. Tješiti se kako će se vratiti jer nije to prvi put. 2. Nakon nekoliko sati shvatiti da se mobitel ne može upaliti i da vibrira bezveze. Lagano se zabrinuti. 3. Prčkati po mobitelu. 4. Dati najbližoj osobi od povjerenja da prčka po mobitelu. 5. Zabrinuti se malo više kad se ništa ne desi. 6. Preventivno početi gledati nove mobitele na netu. Naći bar dvije negativne kritike za svaki koji ti se svidi. Razjaditi se. A sad malo konteksta. Deset godina imala sam Nokiu 3310, a neko vrijeme zabavljala sam se s touchscreen LG-em, ali nisam mislila ozbiljno. Prelazak na smartphone bio je dug i bolan. Nisam znala tipkati, nisam se snalazila po menijima i nisam shvatila koliko puno postavki ima po kojim možeš štemati. Ubola sam suludo dobru i jeftinu tarifu. Konačno smo se fino saživili, a onda, nakon nešto malo više od godinu dana...cold turkey. Ne znam što ću sa sobom. Piše li mi tko? Ne, jer rijetko tko više šalje smsove, svi smo se prebacili na aplikacije. Kakvo će vrijeme biti danas/sutra? Ne znam dok ne dođem do kompjutera. Vidim nešto što mi se sviđa? Zapamti, pa guglaj doma. Slušala bi radio? Ne može, dok ne nađeš gdje si tutnula mp3 player. I slušalice. Gle kak je super ovaj X, moram pokazat..... Nemaš kameru. Ako nemam ništa za čitanje ne mogu ni ignorirati ljude oko sebe u busu kak se spada. Otrežnjujuće iskustvo. U nešto više od godinu dana postala sam dakle tinejdžer koji je u prethodnom životu bio japanski turist. Kako je pristojno to Spacey rekla u Veneciji, ja "kataloški" fotkam. Znači često. I ak nemrem fotkat, jadna sam. Pa sam sada duplo jadnija nego prije. Dok ne stignem do servisa kratila sam vrijeme preventivno gledajući mobitele po raznim stranicama. Ne znam što je dobro i ne znam što bih uzela, a ako budem ovo morala raditi ispočetka svaku godinu do dvije- umrijet ću u mukama! Kako se ljudima da mijenjati mobitele svako toliko?? Ja sam satima skidala i obrađivala wallpapere, zvukove i gluposti i sada ništa od toga nemam jer je đubre bez najave crknulo u srijedu popodne! Drugi problem, i možda najbitniji -ono što bih ja nije ni tako jeftino kako bih htjela da bude. To me vraški iznenadilo. Jedna poštena kamera i možda još prednja, pa i malko rama....i skoro ode plaća (ili pola nje)! Cijeli ponedjeljak sam čekala da me nazovu iz servisa i daju dijagnozu, kao što su obećali da budu. Oko 4 sata mi je dojadilo, pa sam ja nazvala njih. Naravno da još nije gotov. Don't call us, we'll call you. Gore spomenuta kolegica mi je naložila da skinem Viber da se možemo dopisivati i da ne budem van toka. Snuždena, otišla sam kući, pokušala s Viberom, a zatim satima pokušavala s Whatsappom za kompjuter. U uredu idućeg dana opet sam se osjećala glupo objašnjavajući kolegici -Ne možeš instalirati Viber na komp ako ga već nemaš instaliranog na pametnom mobitelu. Oznake: mobitel, Smartphone, nokia 3310, kvar, whatsapp, Viber |
- 11:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 20.10.2014.
|
Na kiosku sam prošli tjedan krajičkom oka vidjela novi časopis- Jamie. Prelistala sam ga odmah,a kupila isti dan. Povodljiva jesam, priznajem, ali Jamie Oliver mi je strašno simpa. Naime, naučio me kuhati. Kao studentica počela sam sa žabom u rupi (kobasica zalivena tijestom), ljupko zgrušanim pudingom od limuna (namjerno zgrušanim) i ribom i porilukom iz folije. Na polici stoji većina njegovih kuharica koje su prevedene kod nas, a iz jedne, Ministarstvo prehrane, smo skuhale skoro sve. Doduše, kad kažem "naučio me" možda bi bilo dobro napomenuti da je nakon 6 godina to još uvijek a work in progress. Bolje bi bilo reći kako sam više-manje uspješno savladala termičku obradu hrane koja povremeno donese baš krasne rezultate. Dobro napravim quiche, razvalim kekse, ali onda neobjašnjivo zeznem rođendansku tortu koju radim drugi put. I ukrašavanje navedene. Rižoto je ispadao fenomenalno samo u počecima eksperimenata,a sada je već neko vrijeme tako bezveze da sam ga prestala raditi i skupljam snagu za povratak u rižoto-arenu. Aha, da, jutros sam u mikrovalnoj ubila turski kruh koji sam otapala. No da se vratim na bitno- otkad sam počela kuhati, jako sam napredovala kao kušač. Tijekom školovanja moja mater je sigurno puno puta bila na rubu živaca- zbog mog zgražanja nad prilogom utopljenim u sos, odbijanja pite s porilukom i glasanja za Ledove riblje štapiće kad se odlučivalo o ručku, između ostalog. A vidi me danas- kad dođem doma za praznike toliko sam fensi da sam sva jadna kad se jedu riblji štapići i stalno dovlačim kući razne gluposti za probu. Nisam baš gurman, ali napredujem strelovito. Skuhala sam blitvu, pojela ciklu, koristim smrznuti špinat, davim se u juhi od poriluka. Na ledu mi stoje puževi iz Lidla i hrabrim se da ih probam. Počela sam gledati 24 Kitchen, redovito kupujem Dobru hranu, želim probati sve što je novo i dobro u gradu, idem na Tjedan restorana, već mjesecima s ekipom testiram hamburgere, čak sam jednom rolala sushi. Obožavam sushi. Ah,da, slikam hranu i stavljam ju na Facebook, pa mi se ljudi smiju. Ili sline. Priznajem dvije mane- 1.zanimaju me srednje teški recepti jer mi jednostavne stvari nisu toliko zanimljive 2. prirodno nadovezujući se na to -uglavnom mi se ne da raditi kremaste kolače jer to dugo traje i tlaka je (a i zato što se grozim ubiti 12 jaja i pola kile maslaca jer sam neiskusna u kremastim kolačima pa mislim kako ću sigurno nešto zeznuti po putu. Kakva petlja.) Još se nisam odvažila pokušati poširati jaje, jaja na oko nikad ne radim pa sam ih nedavno pošteno zeznula i općenito me muči zašto nikad ne mogu dobiti hranu da bude tako sočna i ispravno začinjena, kao što to radi Super G ALI.... vjerujte mi, u usporedbi sa samom sobom prije 6 godina- jednostavno razvaljujem. A sve zahvaljujući Jamieju. Oznake: jamie oliver, kuhanje, tjedan restorana, dobra hrana, sushi |
- 10:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 16.10.2014.
Serijski
|
Među geekovima, nerdovima, štreberima i svima čije osobnosti pomalo bacaju na navedeno popularne su knjige u nastavcima u kojima lete zmajevi, pucaju svemirska oružja i bacaju se razne čarolije. Prva serija takvih knjiga koju sam ikad vidjela bila je Fondacija/Zadužbina/Zaklada/whatever Isaaca Asimova, izdanje iz 80ih. (Knjige su bile ujakove, inženjer strojarstva.) Tek sam kasnije shvatila popularnost, ali i nakon trenutka žarulje nisam još nikad hrabro krenula u čitanje. Doduše, nekako sam blizu toga da nabavim onaj set kratkih priča iz kojih je Zadužbina potekla. (Kad smo kod nizova, prva SF knjiga koju sam pročitala bila je novelizacija prvog Star trek filma.) Kao dijete jako sam voljela Čarobnjaka iz Oza i jako se iznenadila godinama kasnije kad sam otkrila kako je Baum napisao cijelu seriju knjiga o zemlji Oz. Neke nastavke sam uspjela naći i skinuti, ali nekako nisam imala hrabrosti da si izmijenim sjećanja. Dugo godina nakon toga jedina serija knjiga bilo kojeg žanra koju sam voljela bili su Smogovci. Narnijske kronike voljela sam gledati 90ih, ali za čitanje je uvijek bilo nešto zanimljivije.. i obimommanje. Na kraju srednje kod nas je bio izašao Harry Potter, moja šulkolegica se davila u knjizi i čitala ju za i između satova. Dobila sam prve tri knjige za Božić, bio je to jedan od najboljih darova ikad. Gospodar prstenova sam uredno odgledala u kinu tijekom faksa. Knjige su odjednom bile dostupne svuda, u raznim uvezima, debljinama i sa puno raznih naslovnica. Više puta sam ih listala, ali i od ideje o čitanju odustala, nije me vuklo nekako. Kad budem u penziji/slomim nogu/odem na pusti otok, rekoh si. A onda, kako se to već desi, jednog dana na kraju mojih 20ih, našla me knjiga. Bila mi je dobra. Akcijski ljubić na planetu daleko,daleko. Dala mi frendica da čitam. Zarib je bio u tome što je u seriji 14 naslova. Sve sam ih pročitala. Ima u njima svega- akcije, vojne taktike, političkih spletki, detektivskih priča, komičnih elemenata, ljubića. Jednog dana vozila sam se u liftu i mladi susjed s kata se oduševio kad je vidio što čitam, imao je sve nastavke doma na polici. Lijepo smo čavrljali do prizemlja, a ja sam zatim sjela u tramvaj i čitajući promašila stanicu. Drugi zarib bio je u tome što je vrhunac trenda prošao prije nego što sam postala fan, pa je tako i autorica gostovala na Sferakonu prije nego što je u moji neuronima zaiskrila ideja da idem na konvenciju, a nisam ni upoznala puno ljudi koji su sve pročitali, iako ih ima dosta. Osim moje frendice dilerice nisam imala s kim pričati o tome. Samo jednom sam vidjela nekoga da čita jednu od tih knjiga, i to unatrag godinu dana u busu. Skoro sam navalila na sirotog čovjeka da ga ispitam kako mu se sviđa ta knjiga, koji mu je omiljeni lik, je li čitao originale i tako to, ali sjetila sam se u zadnji tren da bih trebala paziti na spoilere. Treći zarib-kad pročitate 14 knjiga, a kao ja ste (čitaj: malo zaboravni), malo vam se pomiješaju, sjećanje izblijedi i znate što je bilo, ali ne nužno točno u kojoj knjizi i kojim redom. Ove godine konačno sam postala vlasnik jedne od tih knjiga, zadnje u nizu ...zasad, a možda i zauvijek. Tražila sam da mi ju kupe za rođendan i guštala dok sam čitala, uglavnom u busevima i tramvajima. Tih 14 zabavnih knjiga koje svima preporučujem napisala je Lois McMaster Bujold, a poznate su kao saga o Vorkosiganu. A najveći zarib je - jednom dođeš do kraja serije knjiga. I nema dalje! *druge serije knjiga koje mi se sviđaju i koje sam u napasti da pročitam su takva umjetnička djela poput knjiga Charlaine Harris prema kojima je snimljena serija True Blood i knjige Janet Evanovich o Stephanie Plum Oznake: lois mcmaster bujold, asimov, tolkien, hitrec, baum, vorkosigan, sferakon, čarobnjak iz oza, narnijske kronike, gospodar prstenova, Harry Potter, true blood |
- 13:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 06.10.2014.
Venecija za amatere- dan drugi
|
Spacey je legla u ponoć i navila sat u 6 kako bi iskoristila priliku i trčala po kilometarskoj pješčanoj plaži. Kad se probudila i vidjela da je vani i dalje mrak, okrenula se na drugu stanu i nastavila spavati. Ja nakon budilice više nisam mogla zaspati, naravno. U 7 smo sjedile na balkonu, nazdravljale čokoladnim mlijekom i gledale kako crveno sunce izlazi i kako sve izgleda ljepše i bolje. Na plaži su ljudi džogirali, šetali pse, zaljubljeno se držali za ruke, a zabrinjavajući broj naših suputnika već je šetao oko hotela i slikao ga. Talijani za doručak jedu samo nešto malo i slatko, sjetila sam se da je pratiteljica rekla još u busu. Nažalost, sjetila sam se tek kad sam počela očajavati nad ponudom na stolovima. Kolači su izgledali lijepo, ali to me nikako nije moglo zasititi. Od nekud se ipak za svakog stvorila žemlja s po jednom relativno malenom fetom sira, šunke i salame. Učvrstila sam sendviš s 3 odlična kroasana. Iskrcali smo se u grad već oko 10 sati, bilo je vrlo mirno u usporedbi s prethodnim danom, kao da svi još spavaju. Odlučile smo ne pokušati upasti na izlet za otoke, nego vidjeti što više grada. Prošle smo kraj tipova koji su prodavali lažne Chanelove torbice i selfie-stalke za mobitele, torbe s natpisom Venezia, majice s Brandom kao Kumom, kapetanske kape, pregače s Davidovim visuljkom i ostale visokoumjetničke i estetske suvenire. Slijedeći slijepu kartu za orijentacijsku trku, kako bi Spacey neka mjesta konačno prešla u miru i tišini, krenule smo u grad. Pokazala mi je oznake za drveće, bunare i prolaze, pa sam shvatila da karta ipak nije tako jadna i gola kako mi je izgledala. Venecija je kao ogroman tematski park, zaključila sam. Stari dio grada je ogromani u njemu se možeš gubiti satima. Kuće su stare i šarane, zelenih škura, ulice su često uske i sjenovite. Nikad ne znaš kad ćeš iza ugla izbiti na sunce i stajati na mostiću ispod kojeg vozi gondola (ili možda kajak!). To je bilo najturističkije mejsto na kojem sam ikad bila, a opet mi nije djelovalo ni ofucano ni lažno. Sunce i more te lako lupe u glavu, posebno ako ti je velika većina ljeta prošla kao jedna duga i dosadna jesen. Na jednoj zgradi vidjela sam transparent protiv kruzera, na nekoj drugoj transparent protiv mafije- Venecijanci očito imaju dišpet. Cijelu subotu sam provela pokušavajući naći najjeftinije magnetiće na karnevalske maske, a zatim sam u nekom malom dućanu vidjela lijepe razglednice za 90 centi i raspametila se- odmah sam uzela pola tuceta. Nakon 10-ak minuta hoda našla sam iste razglednice za 60 centi. A zatim sam kupila i bookmarke, vrlo slične tim razglednicama. Glavinjale smo uskim ulicama i pokušavale ne previše buljiti u izloge Prade, Miu Miu, Rolexa i Ferrarija. Sa svakog ugla gledale su nas iz izloga staklene mace, psi, baloni, maske, maske na mace, nakit.... Zapisala sam si da moram pisati turističkoj zajednici i žaliti se na nedostatak staklenih jazavčara. Na mostu Akademije su nam objasnili da su zabrinuti građani pokrenuli inicijativu čišćenja grada, pa u sklopu toga skidaju lokote koje su postavili zaljubljeni parovi jer remete statiku starog mosta. Iznenadila me ideja da most ne može podnijeti nešto kila utega, ali ipak sam se upisala u knjigu poruka za gradonačelnika, dodajući svoju iznimno maštovitu poruku drugima sličnima. Šećući smo izbile na Spaceyin omiljeni trg, sav sladak i zelen. Sjele smo u Tavernu kapetan Kuka i naručile rižoto s povrćem. Bio je fin i kremast, ali takva mu je bila i cijena- za dvoje 25 eura. U dućanu na tom trgu kupila sam si magnetić i kartu grada. To je ulaganje u budućnost, zaključila sam, jer se moram vratiti. Zalutale smo u vrevu tržnice. Objasnila sam si da ne mogu kupiti majicu s nacrtanim mačkama koje sjede ispred mosta i čiji prepleteni repovi tvore riječ "Venezia" jer nisam vidjela niti jednu jedinu mačku! U kafiću kraj jednog mostića partijalo se punom snagom, iako je bilo tek 2 sata. Mladi upicanjeni ljudi su se razbacivali na Happy kojeg je pjevala plavuša koja je sjedila na prozoru birca. -Lijepo je vidjeti da grad živi, da nije samo za slikanje- zaključila je Spacey. Vrijeme nam je polako istjecalo, vraćale smo se na početnu točku, pa smo prešle Rialto. Zastale smo predući na suncu. Palo mi je napamet da, suprotno fami, grad ne smrdi. Puno iskusnija Spacey se složila s tim. Morala sam se požaliti na nešto. Osim Clooneya (koji je, kasnije ćemo saznati, plovio gradom dok smo mi bile na Bijenalu, zbog čega će me vlastita majka još godinama zafrkavati) nisam vidjela još nešto -Nisam vidjela ni jedan sunčani sat. Pisalo je u Michelinovom vodiču da ih ima i da na njima piše nešto kao „pamtim samo sretne sate“. - Oko nas je voda rasla. -Vidiš, prikladno! Ajmo sad svi! - Ja nisam kao ti, da pamtim samo zlo...- tulile smo na popodnevnim suncem obasjanom Rialtu. Odustale smo od muzejskog dućana i od Bijenala kao takvog jer je Spacey spremila kartu u džep hlača, hlače u ruksak, a ruksak u bus koji nas je čekao negdje na Lido di Jesolo. Umjesto toga sjele smo na kremasti sladoled i kavu u Via Garibaldi, a nakon toga se ukrcale u brod koji su nam ljubazno pomaknuli pola sata kasnije. Dok smo čekali putnike zakašnjake jedan od suputnika požalio mi se kako nije uspio naći kuću Corta Maltesea . -U Veneciji je kuća Corta Maltesea?? Po tko zna koji put sinulo mi je da se baš i nisam pripremila za ovo putovanje. Ubacili smo se u bus i krenuli kući. Premorena Spacey spavala je u čudnim pozama, a ljubomorna ja sam samo sjedila u sicu i nisam se nikako mogla njjmestiti, pa sam priskluškivala smiješne razgovore okretne bake i unuka tinejdžera koji su sjedili iza nas. Zašto Chanel upošljava druge kreatore, kako bi počeo streći svjetski rat, zašto su Slovenci napredniji od nas, čiji je i zašto bio Trst-sve su to pitanja na koja se odgovaralo tijekom vožnje. Iduće jutro jedva sam se dovukla na posao na kojem sam većinu dana, između zalogaja venecijanskih keksa, sanjala krevet. -Jel tako da Venecija smrdi i da je prljava?-pitala me šefica. -Baš smo pričale o tome jučer. Zapravo ne, ne smrdi. Moja prijateljica veli da nije prljavija od drugih romasnkih gradova. Šefica je frknula nosom kolegici: -Prvi joj je put pa nije skužila. Oznake: Venecija, clooney, Biennale 2014 |
- 19:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
