/
ponedjeljak, 06.10.2014.
Venecija za amatere- dan drugi
ponedjeljak, 06.10.2014.
Venecija za amatere- dan drugi
|
Spacey je legla u ponoć i navila sat u 6 kako bi iskoristila priliku i trčala po kilometarskoj pješčanoj plaži. Kad se probudila i vidjela da je vani i dalje mrak, okrenula se na drugu stanu i nastavila spavati. Ja nakon budilice više nisam mogla zaspati, naravno. U 7 smo sjedile na balkonu, nazdravljale čokoladnim mlijekom i gledale kako crveno sunce izlazi i kako sve izgleda ljepše i bolje. Na plaži su ljudi džogirali, šetali pse, zaljubljeno se držali za ruke, a zabrinjavajući broj naših suputnika već je šetao oko hotela i slikao ga. Talijani za doručak jedu samo nešto malo i slatko, sjetila sam se da je pratiteljica rekla još u busu. Nažalost, sjetila sam se tek kad sam počela očajavati nad ponudom na stolovima. Kolači su izgledali lijepo, ali to me nikako nije moglo zasititi. Od nekud se ipak za svakog stvorila žemlja s po jednom relativno malenom fetom sira, šunke i salame. Učvrstila sam sendviš s 3 odlična kroasana. Iskrcali smo se u grad već oko 10 sati, bilo je vrlo mirno u usporedbi s prethodnim danom, kao da svi još spavaju. Odlučile smo ne pokušati upasti na izlet za otoke, nego vidjeti što više grada. Prošle smo kraj tipova koji su prodavali lažne Chanelove torbice i selfie-stalke za mobitele, torbe s natpisom Venezia, majice s Brandom kao Kumom, kapetanske kape, pregače s Davidovim visuljkom i ostale visokoumjetničke i estetske suvenire. Slijedeći slijepu kartu za orijentacijsku trku, kako bi Spacey neka mjesta konačno prešla u miru i tišini, krenule smo u grad. Pokazala mi je oznake za drveće, bunare i prolaze, pa sam shvatila da karta ipak nije tako jadna i gola kako mi je izgledala. Venecija je kao ogroman tematski park, zaključila sam. Stari dio grada je ogromani u njemu se možeš gubiti satima. Kuće su stare i šarane, zelenih škura, ulice su često uske i sjenovite. Nikad ne znaš kad ćeš iza ugla izbiti na sunce i stajati na mostiću ispod kojeg vozi gondola (ili možda kajak!). To je bilo najturističkije mejsto na kojem sam ikad bila, a opet mi nije djelovalo ni ofucano ni lažno. Sunce i more te lako lupe u glavu, posebno ako ti je velika većina ljeta prošla kao jedna duga i dosadna jesen. Na jednoj zgradi vidjela sam transparent protiv kruzera, na nekoj drugoj transparent protiv mafije- Venecijanci očito imaju dišpet. Cijelu subotu sam provela pokušavajući naći najjeftinije magnetiće na karnevalske maske, a zatim sam u nekom malom dućanu vidjela lijepe razglednice za 90 centi i raspametila se- odmah sam uzela pola tuceta. Nakon 10-ak minuta hoda našla sam iste razglednice za 60 centi. A zatim sam kupila i bookmarke, vrlo slične tim razglednicama. Glavinjale smo uskim ulicama i pokušavale ne previše buljiti u izloge Prade, Miu Miu, Rolexa i Ferrarija. Sa svakog ugla gledale su nas iz izloga staklene mace, psi, baloni, maske, maske na mace, nakit.... Zapisala sam si da moram pisati turističkoj zajednici i žaliti se na nedostatak staklenih jazavčara. Na mostu Akademije su nam objasnili da su zabrinuti građani pokrenuli inicijativu čišćenja grada, pa u sklopu toga skidaju lokote koje su postavili zaljubljeni parovi jer remete statiku starog mosta. Iznenadila me ideja da most ne može podnijeti nešto kila utega, ali ipak sam se upisala u knjigu poruka za gradonačelnika, dodajući svoju iznimno maštovitu poruku drugima sličnima. Šećući smo izbile na Spaceyin omiljeni trg, sav sladak i zelen. Sjele smo u Tavernu kapetan Kuka i naručile rižoto s povrćem. Bio je fin i kremast, ali takva mu je bila i cijena- za dvoje 25 eura. U dućanu na tom trgu kupila sam si magnetić i kartu grada. To je ulaganje u budućnost, zaključila sam, jer se moram vratiti. Zalutale smo u vrevu tržnice. Objasnila sam si da ne mogu kupiti majicu s nacrtanim mačkama koje sjede ispred mosta i čiji prepleteni repovi tvore riječ "Venezia" jer nisam vidjela niti jednu jedinu mačku! U kafiću kraj jednog mostića partijalo se punom snagom, iako je bilo tek 2 sata. Mladi upicanjeni ljudi su se razbacivali na Happy kojeg je pjevala plavuša koja je sjedila na prozoru birca. -Lijepo je vidjeti da grad živi, da nije samo za slikanje- zaključila je Spacey. Vrijeme nam je polako istjecalo, vraćale smo se na početnu točku, pa smo prešle Rialto. Zastale smo predući na suncu. Palo mi je napamet da, suprotno fami, grad ne smrdi. Puno iskusnija Spacey se složila s tim. Morala sam se požaliti na nešto. Osim Clooneya (koji je, kasnije ćemo saznati, plovio gradom dok smo mi bile na Bijenalu, zbog čega će me vlastita majka još godinama zafrkavati) nisam vidjela još nešto -Nisam vidjela ni jedan sunčani sat. Pisalo je u Michelinovom vodiču da ih ima i da na njima piše nešto kao „pamtim samo sretne sate“. - Oko nas je voda rasla. -Vidiš, prikladno! Ajmo sad svi! - Ja nisam kao ti, da pamtim samo zlo...- tulile smo na popodnevnim suncem obasjanom Rialtu. Odustale smo od muzejskog dućana i od Bijenala kao takvog jer je Spacey spremila kartu u džep hlača, hlače u ruksak, a ruksak u bus koji nas je čekao negdje na Lido di Jesolo. Umjesto toga sjele smo na kremasti sladoled i kavu u Via Garibaldi, a nakon toga se ukrcale u brod koji su nam ljubazno pomaknuli pola sata kasnije. Dok smo čekali putnike zakašnjake jedan od suputnika požalio mi se kako nije uspio naći kuću Corta Maltesea . -U Veneciji je kuća Corta Maltesea?? Po tko zna koji put sinulo mi je da se baš i nisam pripremila za ovo putovanje. Ubacili smo se u bus i krenuli kući. Premorena Spacey spavala je u čudnim pozama, a ljubomorna ja sam samo sjedila u sicu i nisam se nikako mogla njjmestiti, pa sam priskluškivala smiješne razgovore okretne bake i unuka tinejdžera koji su sjedili iza nas. Zašto Chanel upošljava druge kreatore, kako bi počeo streći svjetski rat, zašto su Slovenci napredniji od nas, čiji je i zašto bio Trst-sve su to pitanja na koja se odgovaralo tijekom vožnje. Iduće jutro jedva sam se dovukla na posao na kojem sam većinu dana, između zalogaja venecijanskih keksa, sanjala krevet. -Jel tako da Venecija smrdi i da je prljava?-pitala me šefica. -Baš smo pričale o tome jučer. Zapravo ne, ne smrdi. Moja prijateljica veli da nije prljavija od drugih romasnkih gradova. Šefica je frknula nosom kolegici: -Prvi joj je put pa nije skužila. Oznake: Venecija, clooney, Biennale 2014 |
- 19:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 29.09.2014.
Venecija za amatere- prvi dan
|
Subota je, vikend nakon dugih pet radnih dana, a ja se dižem u 5. Jedva. Nisam se naspavala tri noći za redom. Toliko je mračno i mokro da ni pas ne želi van. Na autobusni kolodvor kasnim 5 minuta, sva zabrinuta, dok ne shvatim da to i nije tako strašno. Vidim nekoliko žena kako nose male koferiće i nadmoćno se smijem - za 1 dan ne treba ti kofer. Kakva glupost. Evo, ja sam se spakirala u najmanju torbicu ikad. Moju samodopadnost uskoro zamijeni panika- nema mog društva na putovanju, Spacey, koja je poznata po kašnjenju. Tješim se da je išla na mnoga putovanja, pa valjda neki put stiže i na vrijeme. Ona dolazi u tri minute do, ležernim korakom. Bus kreće barem 15 minuta kasnije nego što je navedeno. Tek kad pratiteljica počinje pričati o Italiji shvatim da se tog vikenda u Veneciji događa nešto o čemu svi pričaju, a ja sam toga potpuno nesvjesna -Clooneyevo vjenčanje. Toliko puta su ga ženili da sad kad se stvarno ženi nisam povjerovala do zadnjeg trena! I onda još nisam znala ni kada je ni gdje. Brzo na netu gledam vijesti da vidim tko će doći i gdje će se kretati. Pratiteljica kaže kako ćemo sigurno vidjeti nekog poznatog. Spacey i ja kolutamo očima- među milijun ljudi? Teško. Kunjamo. Kad pređemo granicu sve postaje nekako ljepše. Vozimo se kraj brižljivo uređenih tratina, lijepih kuća, šarmantnih šumaraka. Čak su i usjevi šminkerski. Na Auto-grillu se već kuhamo pod jesenskim suncem,pa počinjemo skidati ekstra slojeve- ja biciklističke hlačice, a Spacey potkošulju. Koju skida bez prethodnog skidanja majice i veste. Divim se tom Houdinijevskom triku i podsjećam se da kasnije moram to probati sama. Žalimo za lanom- obukle smo se za Zagreb, a ne za Veneciju. U busu proučavamo talijanski frazeološki rječnik Lonely planeta. -Želim bocu vina. Koliko košta ovo? Račun, molim. Iza podneva smo u očito turističkom kraju. Ukrcavamo se u brod za Veneciju oko 12.30. U busu mi nije bilo neudobno, ali nisam mogla spavati. Veselim se što je sjedenju došao kraj i što ću moći hodati. Odavno se nismo vozile brodom, koji gušt. Sjedamo na otvoreno i uživamo u ljuljuškanju i vjetriću. Prolazimo kraj brodova raznih veličina i brzina, u daljini se ocrtavaju otoci. Venecija se povećava pred nama, izranja iz izmaglice, Ispred hotela Garibaldi iskravamo se u vrevu. Jedva držim vodičicu na oku, a često ju i jedva čujem dok objašnjava stvari. Samo blejim uokolo i pazim da ne izgubim Spacey. Sviđajuj mi se magnetići na karnevalske maske i na svakom uglu odolijevam da ih ne kupim kao suvenire. Cijena je na svakom štandu drugačija, 3 komada za 10 eura, 5 komada za 8 eura, treba naći najpovoljniju kombinaciju. Nakon kratkog razgleda grada idemo na Bijenale. U muzejskom dućanu Spacey se zaljubi u metalnu narukvicu na kojoj su otisnute berlinske linije javnog prijevoza. Narukvica košta 57 eura. Spacey se bori sama sa sobom. Kažem joj da nije fora kupiti nakit na grad u kojem nije bila. Nešto kasnije otkriva narukvicu na Pariz, u kojem je bila. Postaje još jadnija. Idemo na Bijenale, u Arsenalu razgledamo Maroko, Estoniju, Sloveniju, Portugal. U hrvatskom paviljonu u 16.30 toliko me već bole noge da sjedam na klupicu. Otkrivam maketa dviju hrvatskih zgrada koje znam i sva sam ponosna. Izlazimo van i sjedamo u prvu birtiju na kavu i sladoled. Ljubomo pogledavam na jahtu Integrity usidrenu u blizini, na kojoj starije žene piju kavu. Za kavom prijeđemo na temu osjetljivosti i političke korektnosti, koju pauziram kad u daljini vidim nešto i zaskvičim: - Dečki u pravim mornaričkim bijelim uniformama! -Richard Gere!-vikne Spacey Počnemo se hihotati i škiljiti. - Ili Sharleen Spiteri. Ili Onaj tip iz JAG-a! Kad dođu blizu vidimo da su dečki vrlo mladi i zeleni i da će cjelokupni dojam biti bolji kad narastu. Pojave se i cure u bijelim mornaričkim unofirmama, trakođer kao da su ispale iz serije JAG, proučavamo sve na njima, od cipela to torbica. Povratak na kopno dolazi prebrzo. Sva sam jadna jer nisam vidjela dovoljno, po mom pohlepnom mišljenju, ali, tješim se, sutra imamo sate i sate. Smještamo se u hotelu Ambasciatori. Na check inu shvatim da ima masa žena s koferićima i tek tada mi ništa nije jasno. Možda je neka kombinacija s grupama koje su na duljem putovanju? Ambasciatori je hotel u prvom redu do mora koji ima simpa 80s đir, a odmah do njega je bloketara koja kao da je ispala s Laništa. I još ima jadne male balkončiće na kojima možeš samo stajati. Nadmoćno ih gledamo sa svog balkona na kojem su stol i dvije stolice. Plažu ne vidimo jer je mrakuša. U daljini čujemo valove, a u blizini hotelske bazene koji se prelijevaju i šušte kao kiša. Legnemo na krevete i gledamo BBC i neko vrijeme se hrabrimo kako bi trebale izaći van i nešto pojesti. Kreveti nam se ljuljaju. Na rubu smo da zaspemo. Teškom mukom se dignemo, izađemo i odemo na plažu. Pješčana je i na njoj su popikane ležaljke i suncobrani, kako u kakvom starom filmu. Hodamo po molu do znaka koji zabranjuje skakanje i osjećamo se kao da smo u hororcu dok se oko nas tiskaju isključivo razne nijanse crne i puše vjetar. Kad se okrenemo natrag prema hotelima i svjetlu sve je opet u redu. Samo smo na plaži u turističkom mjestu.Bacam pogled iza sebe da provjerim je li hororac još tamo. Je. Razmišljamo kako da izvedemo kupanje u grijanom bazenu bez badića. Malo hodamo po kvartu u kojem su restorani i dućani sa suvenirima jedan do drugog. Ne rade baš svi hoteli. Pitamo se kolika je točno razlika posla u sezoni i van sezone da se mora baš zatvoriti cijeli hotel. Zašto onda naš radi? I još ima znak ispred- "hotel otvoren, grijani bazen". U Calzedoniji vidimo kupaće kostime za 10 eura koje ne možemo kupiti jer nam radno vrijeme ne paše i plačemo pred izlogom. Podijelimo pizzu s tikvicama u šarenom restorančiću u kojem na TVu gledmao umjetničko klizanje (!!), Intimissimi on ice, OperaPop. Naručujemo na talijanskom jer smo se već toliko osilile i ispraksirale. Rulamo totalno. Po putu natrag u hotel zastajemo u minimarketu samo da kupim vodu za idući dan. Odjednom se nađem kako teglim 2 pive, 2 boce vode, snack od sušene lignje i dvije vrste keksa. Kada to pokušam spakirati konačno shvaćam zašto je onoliko žena furalo koferiće. Pokušavamo pivu otvoriti upaljačem. Ne ide nam. Spacey ide na recepciju po pomoć, baš dok je smjena osoblja. Kaže da joj je manje sram pitati žensku koja je bila tamo dok smo se čekirali, ali ona odlazi i zamjenjuje ju recepcioner pred kojim se ona srami. On kaže: -Zašto pijete pivu tu, trebali biste izaći van i piti s mojim prijateljima! Ne znam otkud bih počela objašnjavati zašto to nije fizički ni psihički izvedivo. - Ne večeras- kaže mu Spacey jednostavno. Sjedamo na ležaljke ispred hotela, poput kakvih penzića i gledamo na tihu ulicu. Blaga jesenska večer. Sjedim u kratkim rukavima. Spacey pije, ja surfam. Kasnije se rušimo u krevete. Oni se i dalje ljuljaju. Oznake: Venecija, izlet, bijenale, clooney |
- 10:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
