/
utorak, 31.05.2011.
Pleme
utorak, 31.05.2011.
Pleme
|
Teta razmišlja o otkazivanju pretplate na Večernji. Ne zato što joj je preskupo ili zato što su se novine srozale ili joj dosadile, nego zato što se začita ujutro. I onda krene u dućan tek u 9. Po putu sretne susjede koje se vraćaju natovarene vrećicama pa joj bude stvarno neugodno. Ispade da je, ljenguza, spavala do 9! Žena od 76 godina pa da se ne bude pred dućanom dok se on otvara. Škandal. Slušam tu priču i smijem se slatko u sebi, Tetin način razmišljanja uvijek mi je jako zabavan. Bio bi to odličan vic da ona nije smrtno ozbiljna. Nagnalo me sve to na filozofiranje. Plemenska je to stvar, pretpostavljam, brinuti se što drugi misle o tebi. Ako te ne vole, neće ti pomoći kad ti pomoć zatreba, a možda te i izbace iz sela pa te pojede lav. No kako Teta dosad nije primijetila da od susjeda zapravo nema koristi i da će joj, ako joj tko bude pomagao u frci, to biti obitelj? I kako joj se još uvijek da bojati drugih ljudi i što će oni misliti o njoj ako obuče crvenu bluzu? (Koju nikad ne nosi jer se boji reakcije okoline.) No to je stara škola, te stvari su toj generaciji ukucane u mozak. Mi mladi smo tako napredni da glava boli. To otkrivam kasnije istog dana, dok sa prijateljima pričam o tome što se sve od njih očekuje- svadba, stan, dijete, još jedno dijete, unuci, itd. Starije generacije se boje da netko ne priča loše i glupe stvari o njima, a mlade generacije slušaju kako im okolina govori glupe stvari u lice. Oni tako mogu u stvarnom vremenu saznati da pleme smatra da su sterilni,sebični, nerazumni i da ne znaju upravljati svojim novcem. Kakvo olakšanje. Nije li feedback divna stvar? Možda iduća genaracija otkrije način kako začepiti usta plemenu. |
- 00:36 - Komentari (2) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 23.05.2011.
Dernek
|
Kada Firma slavi, slavi ko da nema sutra. Hrane i pića ima toliko da se možeš raspuknuti od jedenja, ili barem možeš poginuti utopljen u pivu ili u lavini hrane. Odojak, roštilj, lignje, salate, prilozi, pizze, kebabi, sladoledi, palačinke, voće, sokovi, alkohol, torta.....cijeli dan. I sve besplatno. Plus lunić za djecu i igračke za odrasle- sportski rekviziti, Segway,a bome i streličarenje. Otkad sam se preselila u Glavni grad bila sam na toliko domjenaka da mi je to skoro postao novi hobi. Na nekima sam toliko neumjereno ždrala i pila ko da nisam jela mjesec dana. Toliko bih se natrpala da bi mi u jednom trenu postalo mučno, a zatim bih danima oplakivala stvari koje nisamu uspjela probati. Na ovom slavlju u manje od 6 sati uspjela sam toliko pojesti da mi je bilo mučno, doći sebi, a zatim nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, tako da mi je opet postalo mučno. Dvaput na jednom derneku. Novi rekord. |
- 23:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 16.05.2011.
Geste
|
U2 tribute bend. Nije zvučalo kao loša ideja, pogotovo zato što sam malo preležerno shvatila ideju kupovanja karte za zagrebački koncert od tapkaroša. Majkl dečki i ja smo tog dana izvisili te tužni otišli sa stadiona. Besplatno pogledati tribute bend možda me zabavi i pripremi za iduću priliku. Dosad sam slušala samo jedan tribute bend, i to na Patrikovu ove godine. Bijelo dugme. Pjevač je bio dosta zabavan, ponašao se kao da pjeva za Metallicu pred 60 000 ljudi. I u ovom bendu problem je u pjevaču. Izbacuje me iz filma. Glazba je dobra, ali on je.... Izgleda kao talijanski šminker s plaže. Povremeno pjeva s naglaskom. Kreće se kao vrlo razvodnjeni Jim Kerr. Doduše, hladno je i kišno, sigurno mu nije lako. Dan prije sve je izgledalo kao ljetni Oktoberfest, bilo je puno ljudi, bilo je toplo, glasno i zabavno. Sada je mrak i smrzavica. Ono malo ljudi što su došli primaknuli su se pozornici kad je "U2" počeo, ali ja sam se odmaknula. Skužim Jamesa, koji je nastupao prije "U2"a, kako stoji nedaleko od mene. Što on misli o ovom bendu? Pokušavam odgonetnuti njegove osjećaje dok ga iskosa gledam kako pivo cementira kebabom. Možda nikad nije gledao pravi U2. A možda ih poznaje. Možda gušta. Glazba zvuči sasvim dobro. Odjednom mi ga dođe žao. Koliko je putovao da bi se smrzavao tu u Novom Zagrebu pred 100 ljudi? Nadam se da su mu barem okej platili, ili da će dobro zaraditi na drugim gažama u Hrvatskoj, ako ih ima. -Hej, bili ste dobri- kažem mu, derem se, ali jedva se čujem. Stvarno jesu bili dobri. Zahvali mi, a ja se maknem i pustim ga da završi večeru. Možda još par pjesama. Nemam dovoljno slojeva na sebi i drhturim. Par pjesama prođe. Pojedem krafnu. Ni to ne pomaže i još se zaflekam pekmezom. U kutu oka spazim debeli kaput s podignutom kapuljačom kako se kreće prema meni. Modrobradi? Gdje mu je brod? Hej, to je James. -Izvoli- daje mi svoj cd. Svoj cd, koji prodaje uokolo. Dirnuta sam. Ne mogu mu dopustiti da još izgubi kune na ovome. Poznajem ljude koji sviraju na cesti za život. -Kupila sam jedan za Patrikovo. -Daj ga prijatelju. Ne mogu odbiti. -Hvala. Uskoro poželim laku noć tribute bendu i pođem kući stiščući cd u ruci. Odjednom mi je toplije. |
- 23:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 09.05.2011.
Rafting subota
|
5:45 Dizanje Super G se diže relativno lako, ali ja sam neispavana od dugog petka. Kompenziram pripremom a la Rocky- istezanje koje križa čuva, pa proteinski shake za doručak. Ne uspijem popiti cijeli, a i ne želim se pretrpati jer očekujem da ću cijeli dan jesti. 6:37 Skuplja nas Mirni Zagrepčanec. Pokret. 8.30 Prešli granicu, vježbamo ćirilicu na natpisima uz cestu. 9:10 Nadmak cilju se gubimo. Čisti neugodnjak. 9:50 Stigli. 9:55 Doručak. Lijepo se opet sresti s ekipom koju nismo dugo vidjeli. 10:30 Oblačenje opreme, prijevoz do starta. 11 Na rijeci, u dva čamca. 9 kilometara spusta, 2 sata trajanja. Zrak je vruć, voda hladna i prekrasno zelena. Vodostaj je nizak. Moramo puno veslati. Nitko ne želi skaktati s mosta, pa umjesto na mostu stajemo na stijeni nasred rijeke, malo se veremo/skližemo po njoj, fotkamo i odmaramo. Desi se i nekoliko sportskih ozljeda. Sunce nas je žarko opalilo po rukama i nogama, srećom ne i po vratu. Minka i Mirni Zagrepčanec nam se smiju jer su se zaštitili kremom. Osim toga što su bijeli, ništa ih značajno ne boli od veslanja. Uz njih se osjećam ko stara baba. 14 Ruuuuuuučak. Juha. Mesina. Slatki štenci koji prose oko stola. Jedem malo juhe i samo po jedan komad od svake vrste mesa, kako ne bih plakala kasnije. Srećom palačinske stižu 20 minuta nakon mesine, tako da stignemo udahnuti i napraviti feng shui u želudcu. Kad palačinke stignu počnemo jesti pohlepno, pa sve sporije, a na kraju teška srca ostavljamo nekoliko komada na svakoj tacni. 16 Rafting baza Pastir je svake godine sve ljepša. Nova fora su ligeštuli postavljeni u pješčanik. Legnemo i skoro zaspemo. Čestitam si što imam mekane hlače s niskim strukom, ne moram ih raskopčavati. 17:15 Pokret. Nevoljko odlazimo da stignemo kući za dana. Dobivamo i spakirane ostatke mesine, ali se srećom sjetimo kome ju možemo pokloniti. 18:10 Kupovina egzotičnih nezdravih grickalica i sokova. 20:15 Doma. Iscrpljenost.  Uploaded with ImageShack.us |
- 23:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 02.05.2011.
Stari i ja
|
Vozim se trajketom, prvi put nakon pet godina. Lijepi, novi trajekt, sa ugodnim i svijetlim plavim salonom s birtijom i velikim televizorima. A ja se vozim na palubi, kao pravi turist, nagnuta preko ograde, poput psa koji viri kroz prozora auta, i klikam u svim smjerovima. Brod, otok, grad, plavi beskraj ispod oblačnog neba. Kad se iskrcamo krećem uz obalu, sa mladom švedskom obitelji i sredovječnim Nijemcima, svi imamo ruksake, svi slikamo kao da nam je to zadnji izlet. Od mog zadnjeg posjeta mjesto se ušminkalo, posvuda klupe, cvijeće, restorani, kafići, ukrasni kamen, beton. Što dalje idem vidim sve manje ljudi. To je normalno, podne je. Toplo je. Tu i tamo neki dedica šeta po vrtu ili boja čamac, klinci se voze biciklima. "Ima djece na otoku" pomislim, i obuzme me neki blesavi osjećaj olakšanja, nada da ovo ipak neće postati selo duhova. Stavljam prst u more na pješčanoj plaži za djecu. Sjećam se popodneva kad su me roditelji bezuspješno učili plivati. Stare, odavno zatvorene kuće, nove kockaste zgrade s apartmanima za prodaju, satelitske antene na obnovljenim starim kamenim kućama. Krenem ulicom od luke i čudim se svim kapijama, fasadama pastelnih boja i ulickanim dvorištima povratnika iz Amerike. Shvaćam da ulica sada ima i ime, a sve kuće imaju brojeve. Dođem do djedove kuće i iznenađeno blenem. Novi krov, novi balkoni, zdjele za cvijeće, ograda, kućica za alat, kameni roštilj premješten. Nastavljam prema izlazu iz sela. Otok se smanjio oko mene, shvaćam dok hodam uz njive,makiju,masline. Sve je ovo bilo puno veće kad sam bila dijete, udaljenosti dulje. Slijedim svoju kartu, odnosno printanu satelitsku snimku, ali u jednom trenu se ipak zbunim pa pitam za smjer. Uopće nije teško doći do groblja, shvaćam kad se orijetniram, ali sam jednostavno sve zaboravila. Idem uzbrdo cestom, zastajem da snimim dvorac iz 17. stoljeća. Istom se cestom spustim do obale, vidim crkvu i krenem prema njoj. Za cijelo to vrijeme prošla su samo dva auta. Tražim grob u crkvenom dvorištu i naizmjence dirnuto proučavam stare spomenike i podsmjehujem se nekim raskošnim novim. Konačno ga nađem. Cvijeće se još drži. Palim lampion i stavljam ga simetrično sa zadnjim postavljenim. Čudno se osjećam, nekako neugodno. Stari me gleda sa slike. Izgleda ofucano, ali pogled mu je strog. "Žao mi je što nisam došla na sprovod. Taman sam se zaposlila. Lijepo je ovo, mramor i sve. Nadam se da ćemo se vidjeti ubrzo. I, ako može, reci udovici da oladi malo. Molim te? Okej, idem ja sad." Dižem pogled. Tiho je. Vruće mi je. Napokon krećem natrag u selo. Osjećam se kao Pale sam na svijetu. Dolazim do djedove kuće, stojim neko vrijeme dok brišem prste ljepljive od čokolade, srce mi tuče 100 na sat. Ući ili ne ući? Danima već razmišljam o tome i stalno se predomišljam. Konačno skupim snage i uđem. |
- 13:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
