Teta razmišlja o otkazivanju pretplate na Večernji.
Ne zato što joj je preskupo ili zato što su se novine srozale ili joj dosadile, nego
zato što se začita ujutro. I onda krene u dućan tek u 9.
Po putu sretne susjede koje se vraćaju natovarene vrećicama pa joj bude stvarno neugodno.
Ispade da je, ljenguza, spavala do 9!
Žena od 76 godina pa da se ne bude pred dućanom dok se on otvara.
Škandal.
Slušam tu priču i smijem se slatko u sebi, Tetin način razmišljanja uvijek mi je jako zabavan.
Bio bi to odličan vic da ona nije smrtno ozbiljna.
Nagnalo me sve to na filozofiranje.
Plemenska je to stvar, pretpostavljam, brinuti se što drugi misle o tebi.
Ako te ne vole, neće ti pomoći kad ti pomoć zatreba, a možda te i izbace iz sela pa te pojede lav.
No kako Teta dosad nije primijetila da od susjeda zapravo nema koristi i da će joj, ako joj tko bude
pomagao u frci, to biti obitelj?
I kako joj se još uvijek da bojati drugih ljudi i što će oni misliti o njoj ako obuče crvenu bluzu?
(Koju nikad ne nosi jer se boji reakcije okoline.)
No to je stara škola, te stvari su toj generaciji ukucane u mozak.
Mi mladi smo tako napredni da glava boli.
To otkrivam kasnije istog dana, dok sa prijateljima pričam o tome što se sve od njih očekuje-
svadba, stan, dijete, još jedno dijete, unuci, itd.
Starije generacije se boje da netko ne priča loše i glupe stvari o njima, a mlade generacije slušaju kako
im okolina govori glupe stvari u lice.
Oni tako mogu u stvarnom vremenu saznati da pleme smatra da su sterilni,sebični, nerazumni i da ne
znaju upravljati svojim novcem.
Kakvo olakšanje. Nije li feedback divna stvar?
Možda iduća genaracija otkrije način kako začepiti usta plemenu.
Post je objavljen 31.05.2011. u 00:36 sati.