|
|
Subota, podne. Kavica na terasi hotela. Vrlo turistički. Dok jedem tiramisu i čitam novine pokušavam prisluškivati starije Nijemce za susjednim stolom, ali ništa ih živo ne razumijem koliko god se naginjala bliže. Zašto?? (Pa sad ti uči strane jezike! Super G me tješi. "Možda su Bavarci", veli. Na odlasku s terase skužimo da desetak mlađih Nijemaca za drugim stolom pije uglavnom pive. Tako rano?) Subota, popodne. Dolazimo na plažu zaštićene losionom za sunčanje, no on se ispire u moru,a nismo ga uzele sa sobom. Hoćemo li izgoriti kao ćevapi?? Sutradan shvaćam da su mi, iako sam bila jednako nezaštićena po cijelom tijelu, ruke pocrnile više od nogu. Kako??? |
"Davanje krvi." Stresem se u sebi čim čujem to. Velike igle, bol, decilitri i decilitri dragocjene tekućine koji teku u neku tamo vrećicu...brrrr! Divila sam se onima koji to rade, ali sa sigurne udaljenosti. No, otkad se družim sa Super G, moj užasan strah od te ideje se nekako smanjio. Ona je davala više puta i još uvijek je živa i zdrava. I tako sam se lani konačno odvažila i otišla u Petrovu. Nisu me htjeli, prenizak tlak. Nisam se dala. Vratila sam se, s dvoje potencijalnih davatelja, i taj pokušaj susjed MZ još uvijek prepričava kao vic. Jela sam slano, popila kavu, hodala do bolnice...i ništa. Tlak je negdje plazio po podu. Posramljeno odustah, na neko vrijeme. Prije tjedan dana sam se sjetila da je vrijeme za akciju. Ljeto, nesreće...a i svjetski dan davatelja. Predložim kolegama Metalcu i Biologinji da idemo dati. Oni nikad to nisu radili pa, začudo, pristanu. Prvo odem s Metalcem. Velike igle ne vesele ga, bio je nervozan. Preživio je. Dobio je majicu, sendvič i vino. Sljedećeg dana još uvijek mu je bilo malko slabo. Nekoliko dana poslije toga nacrtala sam se u Petrovoj s Biologinjom i njenom prijateljicom Spužvom. Biologinja nije mogla dati, a Spužva je bila vrlo hrabra, no na pola vrećice se onesvijestila. Sestre su se strčale u trenu i izvadile iglu; podizanje nogu, sok, mjerenje tlaka. Preživjela je. Osjećala se glupo, no za Biologinju i mene bila je heroj. Čudesna žena. A ja sam s doktorima malo proćakulala. Pričali smo o endokrinologiji. Točnije, o hormonima i antitijelima. Nježno su mi rekli da nikad neću moći dati krv. Trajno odbijena. Koja bedara. |
Divovske štikle i banane, žute podmornice, vešmašine, zgrade kazališta, kašete piva i svinje- sve to brzo vozi, skače nekoliko metara u zrak i mami pljesak kad je u gradu Red Bull Soapbox. A neke stvari se i raspadaju, pa njihovi dijelovi lete metrima daleko. U društvu Raquel i Delboya i MZ-a, konstruktora bolida na prvom Soapbpxu te letjelice na Flugtagu, probijala sam se tako jučer kroz gužvu na izložbi vozila, a kasnije i kroz šumu oko staze na Tuškancu, tražeći što bolje mjesto za pogled. Sklizali smo se po strmim padinama, napadali su nas kukci, vlažna zemlja se zalijepila za tenisice, a povremeno smo se i kladili tko će od ljudi oko nas, koji su se naslanjali na vrlo mlada i tanašna stabla, prvi završiti na stazi kada se stablo slomi, a oni otkoturaju sve do staze. Kreativnost i predanost ekipa bila je za svaku pohvalu, utrka je bila zabavna, ali cijene hrane i pića bile su užasne. Idući put dolazim s cijelim hladnjakom hrane. Uploaded with ImageShack.us |
Jedna od onih stvari koje dođu prijateljskim tam-tamom (smsom upozorenja), a zatim vas ŽBAM! tresnu i spljošte kad malo razmislite o tome : sad smo u onim godinama kada majke i očevi dobivaju moždane udare. Brrrrr. |
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |