"Davanje krvi."
Stresem se u sebi čim čujem to.
Velike igle, bol, decilitri i decilitri dragocjene tekućine koji teku u neku tamo vrećicu...brrrr!
Divila sam se onima koji to rade, ali sa sigurne udaljenosti.
No, otkad se družim sa Super G, moj užasan strah od te ideje se nekako smanjio.
Ona je davala više puta i još uvijek je živa i zdrava.
I tako sam se lani konačno odvažila i otišla u Petrovu. Nisu me htjeli, prenizak tlak. Nisam se dala.
Vratila sam se, s dvoje potencijalnih davatelja, i taj pokušaj susjed MZ još uvijek prepričava kao vic.
Jela sam slano, popila kavu, hodala do bolnice...i ništa. Tlak je negdje plazio po podu.
Posramljeno odustah, na neko vrijeme.
Prije tjedan dana sam se sjetila da je vrijeme za akciju. Ljeto, nesreće...a i svjetski dan davatelja.
Predložim kolegama Metalcu i Biologinji da idemo dati.
Oni nikad to nisu radili pa, začudo, pristanu.
Prvo odem s Metalcem. Velike igle ne vesele ga, bio je nervozan.
Preživio je. Dobio je majicu, sendvič i vino. Sljedećeg dana još uvijek mu je bilo malko slabo.
Nekoliko dana poslije toga nacrtala sam se u Petrovoj s Biologinjom i njenom prijateljicom Spužvom.
Biologinja nije mogla dati, a Spužva je bila vrlo hrabra, no na pola vrećice se onesvijestila.
Sestre su se strčale u trenu i izvadile iglu; podizanje nogu, sok, mjerenje tlaka. Preživjela je.
Osjećala se glupo, no za Biologinju i mene bila je heroj. Čudesna žena.
A ja sam s doktorima malo proćakulala.
Pričali smo o endokrinologiji.
Točnije, o hormonima i antitijelima.
Nježno su mi rekli da nikad neću moći dati krv.
Trajno odbijena.
Koja bedara.
Post je objavljen 20.06.2011. u 22:39 sati.