Vozim se trajketom, prvi put nakon pet godina.
Lijepi, novi trajekt, sa ugodnim i svijetlim plavim salonom s birtijom i velikim televizorima.
A ja se vozim na palubi, kao pravi turist, nagnuta preko ograde, poput psa koji viri kroz
prozora auta, i klikam u svim smjerovima. Brod, otok, grad, plavi beskraj ispod oblačnog neba.
Kad se iskrcamo krećem uz obalu, sa mladom švedskom obitelji i sredovječnim Nijemcima,
svi imamo ruksake, svi slikamo kao da nam je to zadnji izlet.
Od mog zadnjeg posjeta mjesto se ušminkalo, posvuda klupe, cvijeće, restorani, kafići, ukrasni kamen, beton.
Što dalje idem vidim sve manje ljudi. To je normalno, podne je. Toplo je.
Tu i tamo neki dedica šeta po vrtu ili boja čamac, klinci se voze biciklima.
"Ima djece na otoku" pomislim, i obuzme me neki blesavi osjećaj olakšanja, nada da
ovo ipak neće postati selo duhova.
Stavljam prst u more na pješčanoj plaži za djecu. Sjećam se popodneva kad su me roditelji bezuspješno učili plivati.
Stare, odavno zatvorene kuće, nove kockaste zgrade s apartmanima za prodaju, satelitske antene
na obnovljenim starim kamenim kućama.
Krenem ulicom od luke i čudim se svim kapijama, fasadama pastelnih boja i ulickanim dvorištima
povratnika iz Amerike. Shvaćam da ulica sada ima i ime, a sve kuće imaju brojeve.
Dođem do djedove kuće i iznenađeno blenem.
Novi krov, novi balkoni, zdjele za cvijeće, ograda, kućica za alat, kameni roštilj premješten.
Nastavljam prema izlazu iz sela.
Otok se smanjio oko mene, shvaćam dok hodam uz njive,makiju,masline. Sve je ovo bilo puno veće kad sam bila dijete,
udaljenosti dulje. Slijedim svoju kartu, odnosno printanu satelitsku snimku, ali u jednom trenu se
ipak zbunim pa pitam za smjer.
Uopće nije teško doći do groblja, shvaćam kad se orijetniram, ali sam jednostavno sve zaboravila.
Idem uzbrdo cestom, zastajem da snimim dvorac iz 17. stoljeća. Istom se cestom spustim do obale,
vidim crkvu i krenem prema njoj. Za cijelo to vrijeme prošla su samo dva auta.
Tražim grob u crkvenom dvorištu i naizmjence dirnuto proučavam stare spomenike i podsmjehujem
se nekim raskošnim novim.
Konačno ga nađem.
Cvijeće se još drži. Palim lampion i stavljam ga simetrično sa zadnjim postavljenim.
Čudno se osjećam, nekako neugodno. Stari me gleda sa slike. Izgleda ofucano, ali pogled mu je strog.
"Žao mi je što nisam došla na sprovod. Taman sam se zaposlila.
Lijepo je ovo, mramor i sve.
Nadam se da ćemo se vidjeti ubrzo. I, ako može, reci udovici da oladi malo. Molim te? Okej, idem ja sad."
Dižem pogled. Tiho je. Vruće mi je.
Napokon krećem natrag u selo. Osjećam se kao Pale sam na svijetu.
Dolazim do djedove kuće, stojim neko vrijeme dok brišem prste ljepljive od čokolade, srce mi tuče 100 na sat.
Ući ili ne ući? Danima već razmišljam o tome i stalno se predomišljam.
Konačno skupim snage i uđem.
Post je objavljen 02.05.2011. u 13:11 sati.