Istina na laž
utorak , 25.04.2006.Ovaj post će ražalostiti sve one kojima sam postala uzor svojom opsesivnom kupovinom cipela u stilu one komunističke prve dame s onih filipina ili čega već, a dotući ću one koji su mislili da sam uspjela smuljati muža da mi kupuje materijalna dobra u neograničenim količinama. A najviše sam razočarana ja sama sa sobom. Glupa sam jer ne znam lagati, kad me netko pita istinu, ja sve izlanem. Moglo bi se reći da sam takva da ako mi nešto kažete u povjerenju, morate to posebno naglasiti, inače… Ne garantiram za svoju diskreciju. 
I tako ja popljujem mužića javno, da mu švercam cipele iza leđa, i NARAVNO, da je baš tu večer odlučio čitati moj blog. E, čak se nisam i izmotavala. Bio je razočaran jer sam mu lagala, malo smo se posvađali, malo pomirili, i to je to. Uopće se nisam previše izmotavala, sve sam priznala, čak sam se izlajala i za one crne suknje, te ničim izazvana priznala da sam ih platila 500 umjesto 300 kuna, kako sam prvo bila rekla to jest slagala. I, eto, jedna laž vodi drugoj. Istina, zato neću više lagat (sori, cure). Tako sam jadna. Ne mogu čak ni za cipele slagati… Kakva sam ja žena? Neka iskrena, koju grize savjest kad si kupi treći par cipela u tom mjesecu? Kako me to mater odgojila, tako nakaradno da budem skromna, marljiva, bla bla. 
A žao mi je bilo mužića jer iza cijele te priče se krije nešto drugo. Jednom davno, ima tome 6 godina, bili smo u nekoj krizi, i ajmo reći da nisam bila baš najiskrenija, najpoštenija, i najbolja cura. Međutim, kako smo odlučili isfurati tu našu ljubav do kraja, ja sam sve grijehe okajala (i on svoje), te smo krenuli u svijetlu budućnost posve iskreno. Tako da je ovaj incident probudio neke nelijepe uspomene na doba neslaganja i neskladne ljubavi, doba koje smo zaboravili i stavili iza sebe, doba koje smo pobijedili ljubavlju, povjerenjem i iskrenošću. No, dobro, kako nam je sad stvarno lijepo, brzo samo se vratili u realnost, i incident izazvan mojom shopping manijom je iza nas. Mužić mi je bio tako dobar da nije riječ rekao kad sam u subotu kupila ogrlicu koja mi paše uz torbu (grozna sam, ali jače je od mene). Ali imam ja već novi kamen pomutnje. Narukvica. O, Bože. 70 kuna, pa valjda si ja radna žena imam pravo to priuštiti. Naravno, ali da me savjest ne grize zbog pretjeranog trošenja ovaj mjesec, priznala bih to mužiću. Nisam normalna. I to je ta velika mudrost, lagala sam jer me pekla savjest. Pa sam je htjela umiriti time što ću barem mužića poštediti te iste grižnje savjesti. Kad nam je već budžet zagrižen, ne moramo se obadvoje sekirati oko toga. Plemenita sam ja, ustvari. Opet laž. Idem, bolje da završim ovaj post. Ja sam podvojena ličnost.
Inače, i dalje namjeravam staviti obećane slike. Jednog lijepog dana kad ulovim vremena. I na kraju, obećala sam mužiću napisati iscrpan post o ulaganjima u dionice. Budimo realni, od moje plaće ne možeš postati mondena žena. Ali od njegovih ulaganja u dionice, da, da. Šteta što imamo tri kredita… Ha-ha. Ljubavi slatka, sljedeći post je tvoj… I ne me ubit zbog javnog tepanja (jesam ja već pisala o tome da je moja slatki dobri muž onako malo macho)? Ha-ha. Baš izazivam… Pusa svima, osobito mojim virtualnim prijateljima, pa mojim Riječanima, Slavoncima… i tebi, seko, i roditeljima koji me poskrivećki čitaju. Boog! 
komentiraj (24) * ispiši * #
Zločinački um
četvrtak , 20.04.2006.
Upozorenje: oni sa slabim živcima neka ne čitaju ovaj post. Isto tako, sljedeće retke ne bi trebali čitati oni štedljivi, škrti, a možda čak ni ako su muškarci… ;-) 
Ah, ima trenutaka kad sam baš sretna što mužić nema interesa detaljno čitati moj blog.
Pa onda sad mogu bez straha umiriti svoju savjest na način što ću priznati koliko sam zapravo platila one cipele. Da, da, ovaj mjesec sam kupila jedne bijele cipelice za 300 kuna, jedne zelene slatke za 100 kuna (to se ne računa). Sve to mužić zna, počastio me, jer je prodao dio Snbe (sad iskusni znaju o čemu pričam).
Ali što ću kad sam se zaljubila u jednu predivnu veliku multifunkcionalnu brončanu torbu. Cijena 230,00 kuna. I, ajde, to je stvarno ok, i danas sam se nakon povratka prema uredu odlučila kupiti je. Iako je nemam uz što nositi, ali toliko mi se svidjela da sam je jednostavno morala kupiti. Nema je na polici, ajme prodali su… Oprostite, jel ima još koja brončana torba, molim vas, nađite mi jednu. Ne pretjerujem, baš takva sam bila. I aleluja, nađe meni dobra teta u trgovini još jednu, zadnju. Ha-ha, super, imam ja svoju torbicu. I sretna sam bila pune dvije sekunde dok nisam shvatila da je stvarno nemam uz što nositi. Ma, kupit ću si neke cipelice do 200,00 kuna, misli zločinački um. Točno znam i koje, u Borovu, spuštam se ja do Borova, tražim cipelice, znam ih, iste (ali smeđe) sam kupila seki za rođendan. Nema ih… E, sad sam se zainatila. Naći ću ja neke brončane da mi pašu. Našla sam ih, o, da. Od zmijske kože elegantne od 539 kuna. A na današnji raspašoj u shopingu me potaklo to što sam dobila povišicu, sad ću imati 3 i pol, i baš sam hepi. I to što je šefka išla na ručak pa sam čak i ja mogla iskoristiti pola sata pauze. 
Napomena: uživajte, muškarci, sljedeći tekst je za vas
I još se žalim… Usred radnog vremena trošim pare, em nisam baš efikasan radnik, em živim preko svojih mogućnosti. Jao, jao. Prava sam žena, komplicirana i lažljiva. Lažljiva, da, da, jer ću večeras morati mužu svom jedinom lagati da sam cipele i torbu platila puno manje. To jest, već sam lagala. Pazi scene: zovem mužića…
Mužić: Ej, ljubavi, di si?
Aniso: A, evo, razmišljam da si kupim onu torbu i cipele o kojima pričam već 10 dana (torbu jesam spomenula, ovo za cipele ja ženska podvala)
Mužić: A, joj, šta moraš, šta nisi već kupila nešto?
Aniso: Jesam, ma ne treba mi, samo što jako želim, a i dobila sam povišicu.
Mužić: Kupi si, ajde, ajde. Kolko para?
Aniso: muk (šta da kažem, šta da kažem)
Aniso: 500,00 kuna oboje (čista laž)
Mužić: Dobro, ajde, srećice
Aniso: Već sam kupila!
Mužić: umire od smijeha (fala Bogu, ne od suza)
Pitanje: je li moralno lagati mužu svom jedinom? Nisam ja inače tako rastrošna, stvarno, znam pripaziti i biti štedljiva kad treba. Ali sad ne treba. Ok, nije moralno, znam, ali za mir u kući, zar to nije važnije? Šta mislite?
Napomena: ako uspijem, staviti ću slikice famozne torbe i ostalog…
komentiraj (26) * ispiši * #
Đekna
srijeda , 19.04.2006.Izgleda da moram pojasniti svoj prethodni post. Ja sam po struci diplomirana pravnica. Radim kod odvjetnika kao odvjetnički vježbenik. Na poslu nisam zadovoljna jer ne radim ništa pametno, glumim tajnicu, potrčkalo, malu budalu (kako bi rekla Penelopica), i zato jer se šef bavi granom prava koja mene uopće ne privlači. Što ne znači da ja ne volim svoju struku. Što ne znači da sam ja depresivna zbog posla (ili uopće). Samo sam svjesna toga da mi je ovdje loše, i da ću se da bi mi bilo bolje morati puno potruditi, i uz malo sreće krenuti u bolje pravne vode. I, da, teško mi je raditi 10 sati dnevno na ovom posliću, ali ostajem ovdje jer želim rodu. Pa da mogu s bebicom spremati pravosudni i ići u te bolje pravne vode. Jer na kraju vjerujem u onu: čovjek snuje, a Bog određuje. Ja nešto planiram, trudim se, a kako će biti, vidjet ćemo. Sjeća li se itko one: Đekna još nije umrla, a kad će, ne zna se… Ha-ha. Nemam pojma otkud mi to, i koja je poveznica, ali nekako mi paše.
Fala svima na potpori, ne brinite, ljudi, ipak sam ja tvrdoglavka, a to što imam i tu manu da imam moralni aspekt… Mislim da može skupa… Imam ja svijetlih primjera oko sebe… Dosta o poslu, sljedeća tri posta, obećajem, bit će o privatnom (dakle, pravom) životu. Cmokić svima. Ima pitanja? 
PS. Seko, ajde otvori svoj blog, samo škiljiš u moj, a niš ne komentiraš. Ja bi te rado čitala. Voli te seka. 
komentiraj (10) * ispiši * #
dileme o poslu i moralu
utorak , 18.04.2006.Ja sam dobar čovjek. Mogu li zato biti i dobar pravnik?
Ne bi trebala pisati ovo. Nije profesionalno. Ali neki ljudi koji dolaze kod nas i koji su naše stranke mi se gade. Kriminalci su to, silovatelji, kradljivci, nasilnici… Gade mi se, a ova moja ih brani. I plaća mi od tih prljavih novaca. I osim njenog ponižavanja, to mi je nešto što me najviše muči. Povraća mi se od tih ljudi, ako ih mogu nazvati ljudima. Trpi ti kriminalca, budi ljubazan s njim, izvlači ga iz nevolja u koje je sam upao svojim nemoralnim, protupravnim i nehumanim ponašanjem, pa mi reci, kolika bi ti trebala biti plaća? Da umiri moju savjest? Dok drugi vježbenici uče struku, ja se učim čmarenju. Uzalud. Odradit ću svoje, usput naučiti što se naučiti da, ostati svoja, i neću se dati uvući u taj lažni svijet. Onaj u kojemu je to „samo“ posao. Malo morgen. Imam i ja glavu na ramenima, makar mi je neki ne daju koristiti, ali doći će i moja glavica na svoje. Samo da u međuvremenu ne zaboravim da sam htjela baš ovu struku, da sam to voljela, i da još uvijek vjerujem da i ovoj prokletoj struci ima kruha od kojeg se može normalno živjeti, a da pritom ne moraš prodati dušu (nikome).
Malo sam zabrijala. Jer na poslu sam se odlučila na politiku čekanja. Čekam do pravosudnog ili do rode. Što prvo dođe. Pa onda krećem u bolji život. Ali svjesna sam moralnih dilema koje mi nameće ovaj posao, i učim se nositi s njima. Mlada sam još, naučit ću. Biti dobar čovjek i dobar odvjetnik. Dobar čovjek i dobra majka. Dobar čovjek i dobra supruga. No, shvatili ste me. Dobar čovjek i što god drugo treba, a ide s tim.
Idem raditi... I učiti što više, da mogu biti dobra, i ako Bog da i zadovoljna, jednog lijepog dana, u svojoj lijepoj struci…
komentiraj (19) * ispiši * #
Moj Uskrs
Moram na odvikavanje od mesa, kolača i rakije. Svi koji su barem jednom u životu bili na slavonskoj gozbi, znaju o čemu pričam. Ima jedna prigodna poslovica, u Slavoniju se ide tri puta godišnje. Za Uskrs na doručak, za kirbaj na ručak, i za svinjokolju na večeru. Moram reći da sam više puta probala svaku varijantu, i da je to nešto posebno. 
Moj mužić je u subotu navečer dobauljao u krevet, srušio se pored mene, i rekao mi: „Imam alkoholno-prehrambeni delirij.“ Ha-ha, točno tako smo se svi osjećali, mi Riječani na rodnoj grudi slavonskoj. Sa grudom na trbuhu. I to poprilično velikom stomačastom grudom. 
Uglavnom, bilo je super. Makar meni uvijek odzvanjaju neka sretnija vremena, i zovu me, i sjećam se naših obiteljskih druženja i onog savršenog ugođaja u kojem si tako sretan, zaštićen, dobar, i svi smo bili takvi, i bilo je rajski. A danas je drugačije. Neki su umrli, neki su bolesni, neki ovisni o alkoholu, neki usamljeni u svojoj ljubomori i posesivnosti… To je moja obitelj. I ja je volim. I bilo je lijepo. I ima nas još krasnih, i novih krasnih trenutaka koje ću pamtiti i veseliti se novima. I najsretnija sam na svijetu što sam si izabrala tako krasnog muža, i što sam blagoslovljena divnim roditeljima i još divnijom sestrom. I zato znam, da će rajska slika imati svoj dom i kod nas u primorju, preko naše djece, i naših budućih anđeoskih druženja. Živim za to.
komentiraj (10) * ispiši * #
PMS, roda i posao
srijeda , 12.04.2006.
Zarobljena sam u ovom zatvoru od ureda. Ne mogu izaći. Pomozite mi, ljudi, molim vas, pošaljite poruku nekome da mi se smiluje i izbavi me iz ove agonije, iz ove dosadne predstave u kojoj je moja uloga da budem uslužna domaćica, ljubazni slušač, brzi nosač dokumenata, i student kojemu nikada neće doći diploma, a odavno je diplomirao. 
Ljudi moji, upomoć! Ne mogu više biti u ovom uredu. Gladna sam, išla bih doma, otuširala bih se, išla bih na wc, porazgovarala bih s nekim, poslušala bi nešto drugo od ove očajne tišine u kojoj odjekuju zvuci mog praznog trbuha.
Je li sve to vrijedno toga da sam primljena na neodređeno, pa ako nam roda dođe, trebala bih normalno ići na porodiljni? Mislila sam da je, i zato trpim. Sada više nisam sigurna. Jer neće ni roda doći kad je mama napeta, jadna, a nekad i preumorna za čekanje.
Ima li itko tko me razumije? Ja samu sebe i svoja velika očekivanja i želje sigurno ne razumijem. Jadno se osjećam, PMS dere gadno. Očajna sam ovdje. Svaka minuta je kao godina, i nijedan trenutak ovdje nije dobar. Dosta mi je tog psihičkog laganog finog terora ponižavanjem. Zaslužujem puno bolje. Kad ću imati normalan posao? Pa nije mi ovo prvo radno mjesto, uvijek sam se super snalazila, zašto me onda ova ne uvaži već jednom, pa zar me stvarno zaposlila samo zato da na meni može liječiti komplekse? Je li vrijedno, rodo, rodo, ti mi odgovori! O, Bože, ja bi išla doma… Mama. Mama. Mama.
Ispričavam se i na ovom postu, znam da ste se navikli na moju pozitivu, ali imam i ja svojih mračnih trenutaka.
komentiraj (21) * ispiši * #
Moja Dalmacija
utorak , 11.04.2006.Vratila se ja iz Dalmacije. Bili smo tri dana, i s obzirom na okolnosti u kojima smo išli (pisat ću o tome drugi put), bilo je sasvim ok. Čak smo svi pocrnili, uključujući i mene malu plavu.
Evo anegdote:
Svi znamo da je u Dalmaciji sin sin, a kći je dite. I kako već godinama bar tjedan dana ljeti provodim u muževim Brelima, navikla sam se na taj mentalitet. Ono, juha na stolu, dijeli se muškima u obitelji, a nama ako ostane. Kad baba nudi palačinke, nudi muške, žene nikako (a ni ne tribamo mi jest, moramo bit lipe, kad nam se muž pijan vrati kući da mu možemo vitke oprati noge). Jebote. I sad, nekako sam ja ostala svoja u svemu tome, i za divno čudo, svi su me ovako lajavu super prihvatili. Ali znam ja da moraš biti pokorna ženica bar 20 godina da zaslužiš svoj pjat juhe.
Scena: nedjelja ujutro. Idemo u babe popiti kavu. Sjedamo na terasu, to jest, sjedaju mužić i njegova dva brata, čekamo svekrvu 2. Ja u kužinu u babe. Toči baba kavu u TRI šalice. Gledam je ja, gledam i gledam. Kaže ona, šta me gledaš? A, joj, pa mužić pije s mlikom, i stavlja ona mužiću mlika u kavu. Brojim, prva kava je za mužića, druga za brata, treća za svekrvu 2, a meni? Znam da najmlađi brat ne pije kavu, ali ja pijem, i te kako.
Bua, nema kave za mene u ovoj šugavoj Dalmaciji, jebo je ja. I tako ja poslužim kavu i trk gore na kat gdje smo mi, bijesna, skuhat ću ja sebi sama kavu. Skužio mužić. Trči za mnom, pita šta je? Kažem ja, nema kave za mene, kao da ne postojim, i nije to prvi put, a znaš kako mi je kava važna. Kaže slatki mužić, znam, ljubavi, popij moju kavu. Kažem ja, neću tvoju jebenu dalmatinsku kavu, skuhat ću si sama, i trčim ja i dalje bijesna prema gornjem katu. 
Dolazim gore, stavljam džezvu, prosipam kavu, nekako je uspijem skuhati, točim je u šalicu (jako je fina), i demonstrativno se spuštam na terasu sa šalicom punom SVOJE kave. I dok sam se spuštala, dođe mi iz dupeta u glavu. Svekrva 2 se ranije ustala. Nema je gore u nas, nema je u babe. AUŠIT! Gotovo je, već sam na terasi sa šalicom svoje kave. Mužić i brat mu piju kavu, treća stoji, čeka MENE! Jer svekrva 2 je svoju kavu popila već u sedam uri, a mi svoju eto sad pijemo u deset. KAKVA SAM JA KRMAČA!
Pita mene baba, šta ti je to, a ja lažem, to vam je posebna kava, ali popit ću ja i vaše kave, baba. Gledam mužića, on radi glavom onako lijevo desno, kao ccc… Kako me sram. Grozna sam. Draga tužna baba se brine za nas, a ja tako. Sram me, sprd i sramota može biti. I je me. Koja sam ja krmača. A najgore od svega je što mi nitko nije zamjerio taj moj show, lipo smo nastavili piti kavu u miru… I zato, pouka: nekad stvarno treba nešto prešutiti i ne reagirati na prvu! Moram usvojiti taj pametan savjet…
I ovim putem se ispričavam svim Dalmatincima, jer unatoč svim manama, ljudi su koji hoće pomoći… I moja djeca će imati dalmatinske krvi. I volim ja Dalmaciju, i njene ljude… 
Oj, Zagoro, lijepa li si, Slavonijo, zlatna ti si, Dalmacijo more moje, jedna duša, a nas dvoje i tako dalje, živjeli svi mi dobri Hrvati… I Hrvatice. (dobro se uklopio ovaj novi smailić). I svi ljudi dobre volje, ma kako god se zvali… 
Eto.
komentiraj (8) * ispiši * #
Blog, obitelj i malo pametovanja
petak , 07.04.2006.Prije svega moram naglasiti da je ovaj post inspiriran mojim mužićem. I mojom mamom, i mojom kumom, i mojom sekom. I blago se meni kad imam toliko inspiracije.
Za razliku od većine blogera, ja čim sam otvorila svoj blog i ušla u taj zanimljivi svijet, pohvalila sam se svojima za ručkom, kako sam otvorila blog, adresa aniso, čitajte me, čitajte svoju kćerkicu…
Mišljenja su bila različita, vjerojatno je najoriginalnija bila mama koja mi je rekla-nemoj se ti s nikim dopisivat, šta će ti muž reć. Jer mojoj mami su prve asocijacije na Internet, pedofili koji kradu djecu i ona iskrica i tome slični site-ovi koji služe za upoznavanje. Kažem ja majci jedinoj i predivnoj-ma daj, mama, Isuse, pa poznaješ me, to ti je kao moj online dnevnik, pa zna mužić za to. Kaže mama-nemoj ti meni online, pazi se radije. Hoću, mama, hoću…
Pa onda moj mužić, kojemu je moj blog odličan (dizajn katastrofa, ali obećao mi je pomoći u skoroj budućnosti), ali koji nema strpljenja čitati me. Jer ionako sva moja naklapanja uživa svaki dan, zna me u dušu, i ajde, nek mu bude, da me čita samo povremeno.
Moja sekica? Jučer je bila kod nas, spavala je kod nas, superiška. Kaže ona meni-jesi ti normalna, pa ti tako iskreno pišeš o sebi i svom životu, da svatko može skužiti tko si, ajd ti malo pripazi. Kažem ja seki-ma, molim te, tko me zna, zna me, tko me ne zna, će me upoznati, a koji me prepoznaju, pa šta? Da se sutra moram opravdavati nekome zbog svog bloga (npr. šefici) ne bih to napravila, rekla bih, da, to je baš tako. (Glupa sam, znam.) 
I opet se vraćam na muža, oprao me da pišem o glupostima, a to da je on aktivan na burzi, i da za našu obitelj zarađuje lijepe novce, to ne bih spomenula. Kažem ja njemu, jebote, još mi to fali, em svi znaju iz kojeg smo grada, gdje ja radim, s kime se družim, kako mi se tata zove, da si ti ekonomist, porijeklom Dalmatinac, još samo da pišem i o našim dionicama i netko nas može napast. Nije baš bio najzadovoljniji. Pa, eto, ukratko, moj mužić je od svoje 18 godine ufuran u dionice, a sad kada je narastao, bavi se njima, i to prilično uspješno. Daleko je to od bogatstva, ali s obzirom na moju plaću, je fenomenalno. I bez obzira koliko ja njega hvalila, cijenila ga i činila mu najljepše stvari, nađe on nešto da se prikaže kao pravi alfa mužjak, i ajd, sad ženkice moja, klanjaj mi se. I ja to činim, do određene mjere. Njemu za ego, meni za ljubav.
I na kraju, moja kumica, kaže, super je tvoj blog, baš sam nedavno čitala tvoj post o narodnim poslovicama. Meni upitnici iznad glave kao u stripu???? Kažem ja njoj, jebote, to je bilo prije mjeseca dana, pisala sam i o tebi i o tvom psu nakon toga. Slatka mi je ta moja kumica.
Nastavljam ja priču o blogu sa sekom i na kraju zaključujem:
Uopće me nije briga hoće li me netko čitati, pišem blog jer mi je to najbolji ispušni ventil. Pa, znaš da sam uvijek pisala, svi ste mi se smijali koliko sam čitala i stalno nešto piskarala. Meni je pisanje doslovno potreba. I jako sam sretna da se mogu izraziti, iskreno, neopterećeno i k tome javno. A kad mi netko ostavi komentar, tako sam sretna, jer znam da sam svojim riječima nekoga zabavila, zamislila, inspirirala, naljutila, razveselila… Izazvala neke emocije i neko mišljenje, potakla neke atome u ljudima koji se ne bi pomakli da ja nisam pisala, bar ne na taj način. I ne, nisam ja umišljena bitch koja misli da pokreće svemir (daleko od toga), već sam svjesna činjenice što svatko od nas može učiniti samo svojim toplim riječima… Pa čak i ja mala, mala pred svijetom, ali nikad pred zvijezdama, mala po zavisti, ali nikad po divljenju. Jer nisam niti ću ikada ikome ostaviti komentar tipa-posjeti me… Zašto? Ako ja posjetim nečiji blog, ostavim komentar, znači da me se ta osoba dojmila, i imala sam potrebu i ja reći svoje mišljenje na post koji je u meni izazvao reakciju (atomi, ljudi, atomi). Najljepša stvar je kad ta ista osoba koju ja cijenim, posjeti moj blog pa vidi da nisam ni ja loša, da imamo puno zajedničkih stvari, da možemo trajno razmjenjivati iskustva, mišljenja, želje, emocije i slutnje. A i ne mora tome biti tako. Meni je netko super, a ja sam njemu onako obična… I to je opet ok.
I zato, pišite ljudi, pišite, promrdajmo te svoje atome i natjerajmo sami sebe da uvijek stremimo sve više, prema zvijezdama, a dok ih ne dosegnemo da budemo vrijedni tog puta.
Radije bih živio svoj život kao da ima Boga i umro da otkrijem da ga nema, nego živio svoj život kao da ga nema, pa umro da otkrijem da ga ima.
Voli vas sve Aniso.
komentiraj (13) * ispiši * #
slikarsko popodne
srijeda , 05.04.2006.Kupila sam dvije slike!!!!
Baš sam hepi! ;-) 
Dolazi nama oko podne u ured mladi umjetnik koji prodaje svoje slike, ali i slike svojih kolega. Od njega šefka kupuje već dvije godine, pa za nju ima poseban popust. I sad, kasni ona, da će doć za 45 minuta. A, dobro, sjela ja s čovjekom, napričali se mi, u puno stvari smo slični, i baš smo lijepo razmijenili iskustva o umjetnosti, putovanjima, obiteljima… I kroz priču mi je pokazao slike. Sve su to anonimni autori, većina ima samo srednju školu (primjenjena umjetnost)… Ali ima stvarno predivnih slika. Meni su se posebno svidjele sljedeće:
1. Motiv: tri debele simpatične tete s raznim debelim instrumentima (violončelo i sl.), realizam s naznakom kubizma, nova slikarska tehnika, nešto slično spreju s kojim se rade grafiti, samo se ovim sprejem nanosi ulje na platno, i rezultat je sjajan, magličaste konture, blagi prijelazi boja… Super.
2. Motiv: ženski akt blagih naznaka seksualnosti, akt stoji i izgleda kao sjena balerine (ali s oblinama) koji se zaustavio nakon okreta, narančasta muljana podloga (kao zidovi u mom stanu), ulje na platnu. Divna slika, tako senzualna a opet diskretna, totalno dobro ulovljen trenutak. NJU SAM KUPILA!
3. Motiv: muškarac i žena koji se gledaju. Boje plava, narančasta, sivocrna. Tehnika slikanja s kokosovim vlaknima (jako mi se sviđa ta tehnika). Ulovili su onaj pogled, koji je realno prikazan u kubističkoj nadrealnoj izlomljenoj a opet skladnoj kompoziciji.
4. Motiv: Santorini! Plavožuti tonovi, more, nebo, barke, kućice i crkveni toranj u drugom planu. Ulje na platnu. Savršenstvo. Treba li reći da sam i NJU KUPILA!
I tako se mi dogovaramo, ja slikam slikice mobitelom, pošaljem mužiću, kaže on može Santorini, akt ne može (molim???). Ajde, uspijem ga nagovoriti za obje, uz obećanje da ću iskamčiti jebački popust. Tim riječima. Šta ću, ipak je on ekonomist.
Pitam cijenu, jedna slika je 750,00 druga 850,00 kuna. Al meni će jer sam jako simpatična i normalna (?????) dati svaku za 500,00 kn, al pod uvjetom da ne govorim šefici jer je to popust koji i njoj daje. Kažem ja, ako sam ti simpatična daj za 900,00 dvije, da me mužić ne ubije. Kaže on, ajde, može, ali ni riječi šefici. Sretna ja, sretan slikar. 
Dolazi šefka, gleda slike, kritizira na glas, izabire tri motiva - klauna, jedrenjak, i jezero. Nisu loše, ali ja ih nisam kupila, a prva sam birala!!! Po koliko-eto za vas, odvjetnice, tri za 1.500,00 kuna. Super, kupila šefka, ali kad je skužila da sam i ja kupila i to dvije, kaže ona pred njim, vidim ja da ti imaš para, morat ću ti smanjit plaću (napomena: plaća mi je 3.000,00 kuna). Kažem ja, kroz šalu, ma nije baš tako, ali ja sam dal za slike lovu s kojom sam htjela kupiti novi mantil (što je istina). Dobro, ajde, ode slikar iz ureda, doviđenja, doviđenja. Pita mene šefka (vrag joj ne da mira), po koliko ti je prodao slike? Kažem ja, po 550,00 kuna svaku, dao mi je popust! A, vidim ja kako je zadovoljna, kaže, pa, da, mora se znat tko je šef!!!? Jedva sam se suzdržala od smijeha, ali slatko odgovaram: Je, je, šefice, tako je.Prošlo 15 minuta, zove mene slikar, kaže baš mi je drago da smo se upoznali, super si osoba, javit ću se ja tebi opet kad budem imao nove slike. Kažem ja, može, i moj muž bi se veselio upoznati te i vidjeti tvoje lijepe slike, kupit ćemo mi još od tebe kad bude, za roditelje, pa se čujemo. Pozdravi ženu, pozdravi muža, ciao.
I tako, dobro meni, dobro šefki, a dobro i slikaru.
Živjela umjetnost!
komentiraj (14) * ispiši * #
Ženin najbolji prijatelj
utorak , 04.04.2006.U nedjelju je mojoj kumici uginuo pas… 
U subotu navečer smo išli van, i pitam ja svoju prijateljicu Mani zašto kuma nije došla? Kaže Manica da je kumici pas loše… U nedjelju popodne stiže mi poruka: „Aniso, pas mi je umro, jako se mučio i morala sam ga dati uspavati. Znam da me vjerojatno želiš nazvati, ali nemoj jer ne mogu baš pričati.“
I nisam je zvala jer sam mogla zamisliti kako joj je… Poslala sam joj par poruka, ali šta u tim situacijama reći? Jer normalno je žaliti za čovjekom, a nekako je glupo reći da si ful tužan jer ti je pas uginuo. Znam, znam, životinje su to i samo životinje, i ne zaslužuju jednaku pažnju kao i ljudi. Zar je to baš uvijek istina? Jer pas je čovjekov najbolji prijatelj i samo onaj koji je doživio iskrenu ljubav tih plemenitih životinja zna o čemu govorim. Vidjela sam kumicu jučer na sudu, i u pauzi mi je pričala o svom psu. Kako je skupila snage i držala ga 10 minuta u naručju nakon što mu je veterinar dao posljednju injekciju, i kako je točno osjetila trenutak kad mu je prestalo kucati srce i kad je uginuo. Suzne su joj bile oči, i meni. Bila je gužva, na tom sudskom hodniku, a mi smo se prisjećale lijepih trenutaka s našim ljubimcima. I to nam se učinilo tako bitnim, ne možeš ti sad plakati, raditi drame, ali odati počast tim plemenitim životinjama zaista moraš ako su ti ikad uljepšale ili olakšale ma ijedan mali trenutak u danu, a kamoli kad takvih trenutaka ima bezbroj. Blago se onima čije je srce zagrijao mekani pogled pun obožavanja, zahvalno lizanje ruke, lajanje od sreće, cviljenje od tuge i smireno kucanje srca u uzajamnoj lubavi… Ne govorim o frajeru, već o psu.
I ja imam psa. Moju predragu Okicu. Ima nepunih 6 godina i izgleda kao štene. Ima najtoplije bademaste oči koje možete zamisliti i jedinstvenu sposobnost da otapa ljudska srca. Moja ljubimica je sad dijete rastavljenih roditelja, preko tjedna je kod mojih, a preko vikenda kod nas. Kad sam se odselila od kuće, moja ljubimica je prestala jesti, danima je bila ispod mog kreveta u praznoj sobi i ničije molbe, ni gurmanski zalogaji je nisu mogli nagovoriti da napusti mjesto čuvara moje sobe, jer ona ja čuvala svoje mjesto u nadi da ću se ja vratiti. Kako su prolazili dani, shvatila je da se ja neću vratiti u svoju sobu i da će moja soba zauvijek ostati prazna. Taktika je upalila, jer već prvi vikend poveli smo je u naš stan, tako da sad moja ljubimica ima dva stana, dvije kuće i dvije obitelji koje su njene i mora ih čuvati. Što je vrlo smiješno s obzirom na njenu kilažu (cca 9 i po kila) i apsolutno dobroćudnu narav. Što se tiče zauvijek prazne moje djevojačke sobe, prvi zraci sunca značili su preuređenje i useljenje moje sekice u istu. I sretna je moja sekica u svojoj novoj sobi, ali najsretnija je Okica, jer opet ima svoje mjesto pod krevetom i toplo tijelo i srce koje grije. I što je svaki vikend negdje s nama i ima bolji društveni život od puno mojih kolega.
I uvijek me nešto stisne oko srca kad ljudima uginu kućni ljubimci. Jer oni nam daju tako puno, prava su psihoterapija u ovo stresno doba. Kunem se, kad jednog dana budem imala svoj ured, u njemu će sa mnom biti i moj pas. Možda budem smiješna i stranke će me uspoređivati s Ibricom Jusićem, ali tako ja hoću, neće ona nikome smetati, samo će biti… A kad moja Okica ugine, ni meni nitko neće moći izraziti sućut, jer to je samo pas, i idemo dalje, kupi si novog, bla bla bla.
Ljudi su ljudi i nikad nijednu životinju ne treba staviti ispred čovjeka, ali ljudi su bolji ljudi kad vole životinje i kad životinje vole njih. Provjereno u stvarnom svijetu…
komentiraj (10) * ispiši * #