Istina na laž

Ovaj post će ražalostiti sve one kojima sam postala uzor svojom opsesivnom kupovinom cipela u stilu one komunističke prve dame s onih filipina ili čega već, a dotući ću one koji su mislili da sam uspjela smuljati muža da mi kupuje materijalna dobra u neograničenim količinama. A najviše sam razočarana ja sama sa sobom. Glupa sam jer ne znam lagati, kad me netko pita istinu, ja sve izlanem. Moglo bi se reći da sam takva da ako mi nešto kažete u povjerenju, morate to posebno naglasiti, inače… Ne garantiram za svoju diskreciju.

I tako ja popljujem mužića javno, da mu švercam cipele iza leđa, i NARAVNO, da je baš tu večer odlučio čitati moj blog. E, čak se nisam i izmotavala. Bio je razočaran jer sam mu lagala, malo smo se posvađali, malo pomirili, i to je to. Uopće se nisam previše izmotavala, sve sam priznala, čak sam se izlajala i za one crne suknje, te ničim izazvana priznala da sam ih platila 500 umjesto 300 kuna, kako sam prvo bila rekla to jest slagala. I, eto, jedna laž vodi drugoj. Istina, zato neću više lagat (sori, cure). Tako sam jadna. Ne mogu čak ni za cipele slagati… Kakva sam ja žena? Neka iskrena, koju grize savjest kad si kupi treći par cipela u tom mjesecu? Kako me to mater odgojila, tako nakaradno da budem skromna, marljiva, bla bla.

A žao mi je bilo mužića jer iza cijele te priče se krije nešto drugo. Jednom davno, ima tome 6 godina, bili smo u nekoj krizi, i ajmo reći da nisam bila baš najiskrenija, najpoštenija, i najbolja cura. Međutim, kako smo odlučili isfurati tu našu ljubav do kraja, ja sam sve grijehe okajala (i on svoje), te smo krenuli u svijetlu budućnost posve iskreno. Tako da je ovaj incident probudio neke nelijepe uspomene na doba neslaganja i neskladne ljubavi, doba koje smo zaboravili i stavili iza sebe, doba koje smo pobijedili ljubavlju, povjerenjem i iskrenošću. No, dobro, kako nam je sad stvarno lijepo, brzo samo se vratili u realnost, i incident izazvan mojom shopping manijom je iza nas. Mužić mi je bio tako dobar da nije riječ rekao kad sam u subotu kupila ogrlicu koja mi paše uz torbu (grozna sam, ali jače je od mene). Ali imam ja već novi kamen pomutnje. Narukvica. O, Bože. 70 kuna, pa valjda si ja radna žena imam pravo to priuštiti. Naravno, ali da me savjest ne grize zbog pretjeranog trošenja ovaj mjesec, priznala bih to mužiću. Nisam normalna. I to je ta velika mudrost, lagala sam jer me pekla savjest. Pa sam je htjela umiriti time što ću barem mužića poštediti te iste grižnje savjesti. Kad nam je već budžet zagrižen, ne moramo se obadvoje sekirati oko toga. Plemenita sam ja, ustvari. Opet laž. Idem, bolje da završim ovaj post. Ja sam podvojena ličnost.

Inače, i dalje namjeravam staviti obećane slike. Jednog lijepog dana kad ulovim vremena. I na kraju, obećala sam mužiću napisati iscrpan post o ulaganjima u dionice. Budimo realni, od moje plaće ne možeš postati mondena žena. Ali od njegovih ulaganja u dionice, da, da. Šteta što imamo tri kredita… Ha-ha. Ljubavi slatka, sljedeći post je tvoj… I ne me ubit zbog javnog tepanja (jesam ja već pisala o tome da je moja slatki dobri muž onako malo macho)? Ha-ha. Baš izazivam… Pusa svima, osobito mojim virtualnim prijateljima, pa mojim Riječanima, Slavoncima… i tebi, seko, i roditeljima koji me poskrivećki čitaju. Boog!