Ženin najbolji prijatelj

U nedjelju je mojoj kumici uginuo pas…

U subotu navečer smo išli van, i pitam ja svoju prijateljicu Mani zašto kuma nije došla? Kaže Manica da je kumici pas loše… U nedjelju popodne stiže mi poruka: „Aniso, pas mi je umro, jako se mučio i morala sam ga dati uspavati. Znam da me vjerojatno želiš nazvati, ali nemoj jer ne mogu baš pričati.“

I nisam je zvala jer sam mogla zamisliti kako joj je… Poslala sam joj par poruka, ali šta u tim situacijama reći? Jer normalno je žaliti za čovjekom, a nekako je glupo reći da si ful tužan jer ti je pas uginuo. Znam, znam, životinje su to i samo životinje, i ne zaslužuju jednaku pažnju kao i ljudi. Zar je to baš uvijek istina? Jer pas je čovjekov najbolji prijatelj i samo onaj koji je doživio iskrenu ljubav tih plemenitih životinja zna o čemu govorim. Vidjela sam kumicu jučer na sudu, i u pauzi mi je pričala o svom psu. Kako je skupila snage i držala ga 10 minuta u naručju nakon što mu je veterinar dao posljednju injekciju, i kako je točno osjetila trenutak kad mu je prestalo kucati srce i kad je uginuo. Suzne su joj bile oči, i meni. Bila je gužva, na tom sudskom hodniku, a mi smo se prisjećale lijepih trenutaka s našim ljubimcima. I to nam se učinilo tako bitnim, ne možeš ti sad plakati, raditi drame, ali odati počast tim plemenitim životinjama zaista moraš ako su ti ikad uljepšale ili olakšale ma ijedan mali trenutak u danu, a kamoli kad takvih trenutaka ima bezbroj. Blago se onima čije je srce zagrijao mekani pogled pun obožavanja, zahvalno lizanje ruke, lajanje od sreće, cviljenje od tuge i smireno kucanje srca u uzajamnoj lubavi… Ne govorim o frajeru, već o psu.

I ja imam psa. Moju predragu Okicu. Ima nepunih 6 godina i izgleda kao štene. Ima najtoplije bademaste oči koje možete zamisliti i jedinstvenu sposobnost da otapa ljudska srca. Moja ljubimica je sad dijete rastavljenih roditelja, preko tjedna je kod mojih, a preko vikenda kod nas. Kad sam se odselila od kuće, moja ljubimica je prestala jesti, danima je bila ispod mog kreveta u praznoj sobi i ničije molbe, ni gurmanski zalogaji je nisu mogli nagovoriti da napusti mjesto čuvara moje sobe, jer ona ja čuvala svoje mjesto u nadi da ću se ja vratiti. Kako su prolazili dani, shvatila je da se ja neću vratiti u svoju sobu i da će moja soba zauvijek ostati prazna. Taktika je upalila, jer već prvi vikend poveli smo je u naš stan, tako da sad moja ljubimica ima dva stana, dvije kuće i dvije obitelji koje su njene i mora ih čuvati. Što je vrlo smiješno s obzirom na njenu kilažu (cca 9 i po kila) i apsolutno dobroćudnu narav. Što se tiče zauvijek prazne moje djevojačke sobe, prvi zraci sunca značili su preuređenje i useljenje moje sekice u istu. I sretna je moja sekica u svojoj novoj sobi, ali najsretnija je Okica, jer opet ima svoje mjesto pod krevetom i toplo tijelo i srce koje grije. I što je svaki vikend negdje s nama i ima bolji društveni život od puno mojih kolega.

I uvijek me nešto stisne oko srca kad ljudima uginu kućni ljubimci. Jer oni nam daju tako puno, prava su psihoterapija u ovo stresno doba. Kunem se, kad jednog dana budem imala svoj ured, u njemu će sa mnom biti i moj pas. Možda budem smiješna i stranke će me uspoređivati s Ibricom Jusićem, ali tako ja hoću, neće ona nikome smetati, samo će biti… A kad moja Okica ugine, ni meni nitko neće moći izraziti sućut, jer to je samo pas, i idemo dalje, kupi si novog, bla bla bla.

Ljudi su ljudi i nikad nijednu životinju ne treba staviti ispred čovjeka, ali ljudi su bolji ljudi kad vole životinje i kad životinje vole njih. Provjereno u stvarnom svijetu…