dileme o poslu i moralu

Ja sam dobar čovjek. Mogu li zato biti i dobar pravnik?

Ne bi trebala pisati ovo. Nije profesionalno. Ali neki ljudi koji dolaze kod nas i koji su naše stranke mi se gade. Kriminalci su to, silovatelji, kradljivci, nasilnici… Gade mi se, a ova moja ih brani. I plaća mi od tih prljavih novaca. I osim njenog ponižavanja, to mi je nešto što me najviše muči. Povraća mi se od tih ljudi, ako ih mogu nazvati ljudima. Trpi ti kriminalca, budi ljubazan s njim, izvlači ga iz nevolja u koje je sam upao svojim nemoralnim, protupravnim i nehumanim ponašanjem, pa mi reci, kolika bi ti trebala biti plaća? Da umiri moju savjest? Dok drugi vježbenici uče struku, ja se učim čmarenju. Uzalud. Odradit ću svoje, usput naučiti što se naučiti da, ostati svoja, i neću se dati uvući u taj lažni svijet. Onaj u kojemu je to „samo“ posao. Malo morgen. Imam i ja glavu na ramenima, makar mi je neki ne daju koristiti, ali doći će i moja glavica na svoje. Samo da u međuvremenu ne zaboravim da sam htjela baš ovu struku, da sam to voljela, i da još uvijek vjerujem da i ovoj prokletoj struci ima kruha od kojeg se može normalno živjeti, a da pritom ne moraš prodati dušu (nikome).

Malo sam zabrijala. Jer na poslu sam se odlučila na politiku čekanja. Čekam do pravosudnog ili do rode. Što prvo dođe. Pa onda krećem u bolji život. Ali svjesna sam moralnih dilema koje mi nameće ovaj posao, i učim se nositi s njima. Mlada sam još, naučit ću. Biti dobar čovjek i dobar odvjetnik. Dobar čovjek i dobra majka. Dobar čovjek i dobra supruga. No, shvatili ste me. Dobar čovjek i što god drugo treba, a ide s tim.

Idem raditi... I učiti što više, da mogu biti dobra, i ako Bog da i zadovoljna, jednog lijepog dana, u svojoj lijepoj struci…