CAffeine

srijeda, 28.02.2007.

4. BAZEN

Mekana i brižno održavana trava oko bazena nagrđena je mnogobrojnim tjelesima zaspalih pankera. Pravo minsko polje kričavih irokeza, raspadnutih starki, i poderanih ranaca. Iz nekih ranaca poput rasporene utrobe vire plastične boce s tekućinama čudnih boja. Većina pankerčadi leži na goloj travi, sjede u krugovima, leže ispruženih nogu oslonjeni na laktove, pričaju u glas, puše jointe skrivajući ih u šaci od čuvareva pogleda. Ako se dobro pogleda uokolo, našlo bi se i pokoje izgubljeno čeljade s genijalnim izumom zvanim ručnik, ili nedajbože, kremom za sunčanje.


Ležim na ručniku, još mokar od kupanja, dok mi cura koju sam upoznao maloprije priča jakim požeškim naglaskom o svojim najomiljenijim bendovima koji su svi uzeli svoja imena iz medicinske enciklopedije. Tu i tamo spomene svog bivšeg dečka i pritom nervozno pogledava na gomilu debelih, preplanulih lokalaca s druge strane bazena. Kaže mi da se zove Maja i da zna frenda od frendovog frenda. Trudim se da je slušam, ali nikako ne uspijevam, pa kroz njene plastične sunčane naočale potajice blejim u pozamašne joj obline. Pružih joj onu bocu rakije od maloprije, koju sam strpao u ranac kad sam odlazio iz kampa. Zlu ne trebalo.
-Šta ti je? – prekinem je taman kad je opet počela govoriti o bivšem i zijati preko bazena.
-Šta šta mi je? – nervozno odgovara
-Nervozna si. –
Otpije gutljaj, napravi grimasu gađenja i pruži mi bocu.
-Nisam. –
- Jesi. Stalno gledaš preko puta.-
-Ne gledam. Ovaj....Gledam di ima neki hlad-
-Jel on preko puta? –
-Tko?.-
Otpijem gutljaj. Odvratno.
-Pa taj tvoj o kom pričaš.-
-On?- pravi se iznenađena mojim pitanjem –Bože, šta ti pada napamet! Samo tražim hlad.-
-Ajmo onda, u taj hlad.-
-A ne znam...- nasmije se, pa zabaci glavu i počne se češati po zatiljku ispod dreadova skupljenih u rep. Bogme izgleda jebežljivo dok to radi. Sve dok opet ne pogleda preko.
-Evo, opet to radiš- rekoh.
-Ma nije....-
Povuče mini-gutljajčić ali se svejedno sva nakostriješi.
-Ajmo u hlad onda.-
-Pa ne znam, ne bih baš sad.-
-Ajmo u hlad. Umrijet ću na ovom suncu.-
-De, čekaj malo.-
-Ajde, šta se bojiš, odemo u šumu preko puta, legnemo tamo, daleko od svih i nitko nas ne dira.-
-Pa ne znam....- ušuti načas da razmisli pa opet malo otpije.
Otpijem i ja.
– Ma, ajmo.- reče

Pokupimo stvari, pa s noge na nogu krenemo na drugu stranu. Nespretno stajem na neku polumetarsku irokezu čiji vlasnik me ne registrira, jer bučno hrče dok grli plastičnu bocu s bezbojnom tekućinom. Nekih dvoje ispirsanih 15-godišnjaka naguravaju se na rubu bazena- u zadnji čas skoknem u stranu da izbjegnem pljusak vode, i zakačim Maju laktom po lijevoj sisi, na što se ona nasmije poput šiparice. Ne nosi grudnjak.

Prelazimo na drugu stranu gdje su oni lokalci. Primjetim da me neki punašni frajer, sitnih svinjskih očica, s nulericom i dugim šiškama na čelu netremice promatra. Ostali samo sjede okolo, i smiju se grohotom nekoj pričici koju je maločas netko ispričao. Dok tako sjede upotravi, izgledaju poput čopora gorila maglana iz BBC-jevih dokumentaraca.

Maja se odjednom priljubljuje uz mene i ubrza korak. To čini tako iznenadno da se zateturam i zamalo padnem. Tako pritješnjeni jedno uz drugo popnemo se uz brijeg i uđemo u šumarak. Tamo prostremo ručnike i legnemo.

Ona se ubrzo pridiže i počne nešto petljati oko dreadova. Čini se poprilično nervozna.

-Jel dolje?- pitam je.
-Je.-
-Onaj ćelavi sa šiškama?-
-Aha.-
-A ti majmuni oko njega, to mu je ekipa?-
-Da.-
-Kad ste prekinuli?-
-Pa, uh....prošli tjedan.-

Ovaj odgovor je situaciju učinio ozbiljnom. Da imam imalo pameti, ovaj čas bi pokupio prnje i izgubio se u nepoznatom pravcu. Međutim, iz nekog razloga ja to ne činim, nego i dalje ležim na zemlji kao klada.
-Molim te, nemoj ići. – reče ona i uhvati me za ruku.

Pogled joj je nalik izgubljenom psiću. Iznenada me primi za sisu i da mi dug, mokar poljubac. Priberem se. Skužim da mala zapravo i ne izgleda loše, s obzirom da je konstantno pila dva dana i spavala ukupno možda tri sata. Punašnija je u bokovima, ima mesnate usne i stvarno velike sise, a da stvar bude bolja, još se uvijek nalazi u najboljim godinama kad se toksini teško primaju.

Uzvratim joj poljubac, sišem joj mesnate usne, pritom nam se sudaraju zubi kao srednjoškolcima. U dahu joj se osjeća rakija. U zagrljaju se vrtimo po ručnicima.

Ona plazi po meni, rukom mi trlja sisu, pa preko stomaka spuzne u gaće i mjesi mi jaja i kurac.. Poptuno sam zaboravio na bandu debelih seljaka ispod nas. Cucla mi usta, pa jezik, igra mi se jajima, mjesi ih. A moj kurac ni da bi. Digao se do pola, ali premalo da bi mogao penetrirati. Međutim, Maja ne odustaje, gricka mi sisu, ljubi po stomaku.

Odlučim uzeti stvar u svoje ruke, pa se pridižem i krenem je hvatati za sisu. Dobro je, evo ga, osjetim da nadolazi. Ili mi se samo čini? Drpam je, ljubim je, trudim se, a u gaćama mrtvo tijelo. Ne može to tako, nije to u redu, prije nekoliko mjeseci, kad sam zadnji put ševio, sve je teklo kao podmazano, skočio kano sokol ptica, stajao tvrd sat i pol vremena, a sad uvenuo kao penzioner. Grozota!

U tom naletu strasti, Maja me opruži na ručnik, izvadi kurac iz gaća i krene ga sisati. Dobro mi je, ali ipak neugodno što me vlastiti organ iznevjerio u najkritičnijem trenutku. U dubini duše psujem prokletu rakiju, sebe kad se dam nagovoriti, a izvana se smijem čim skužim da me Maja gleda ispod obrva dok joj dreadovi skaču gore-dolje. Maji je dobro, a ja otvaram oči, zujim pogledom okolo od stabla do stabla. Osjećam se kao kurva koja glumi orgazam.

I onda, pogledam Maji preko ramena i skužim poznato lice. Nulerica i šiške, i te svinjske oči kao pribadače. Popeo se gore i zapišava grab, niti dvadesetak metara od nas. Valjda neće pogledati ovamo. Ajde, digni se pizda ti materina! Valjda neće...Valjda neće. Majini dreadovi i dalje uporno skaču. Evo, Gorila zakopčava šlic. Maja mi liže glavić, pa ga opet stavlja u usta. Gorila će se sad okrenuti i otići dolje među svoje majmune pa će i dalje pričati svoje tupave priče s bauštele. Evo odlazi. Ali, staje, čuje nešto. Što tiše mogu, govorim Maji da tiše, evo ga, tu je. Gorila se okreće i kao da ga je usmjerila neka nevidljiva ruka, pogleda me ravno u oči. Stoji tako i gleda me, nije mu jasno. Nije ni meni. Kreće prema nama, dok mi vidokrug povremeno zaklanjaju Majini dreadovi.

Maja i dalje uporno cucla. Pa liže. Pa cucla. Gorila je sve bliže. A meni nikako da se digne.

ponedjeljak, 19.02.2007.

3. OBITELJSKA RASPRAVA

I tada, auto naglo skreće prema kanalu uz cestu. Vidim klinca kako u panici udara po volanu kao po vrelom šporetu, dok mu auto uporno vozi prema kanalu punom vode . Ili je toliko pijan ili toliko glup da ne zna da svaki auto od prvog Daimler-Benza naovamo ima mehanizam koji se zove kočnica. Zapadne u kanal pod strogim kutom od četrdeset pet, a okolni prolaznici se probude iz svog jednoličnog hoda i sjate oko auta, čiji je prednji dio do vjetrobrana cijeli pod vodom. Pritrčim i ja, namah zaboraviviši na bazen, vodu, rakiju i vibracije.

Mali je udario glavom u volan i vijugava krvava crta mu se pojavila na čelu. Udarac ga je izbacio iz igre, pa mu glava leži na volanu. Dok ostali promatraju u nedoumici, ja i golemi rošavi frajer s prosjedom dugom metla-kosom i pivskim trbuhom u ispranoj Exploited majici uz muku otvaramo vrata i pridižemo malog dok mu glava leluja kao prazna boks vreća. Lagano ga ošamarim:

-Mali, jesi dobro?-
Mali prevrće očima a glava mu se i dalje njiše
-Mali!....Mali!- zagalamim
-De makni se, pusti mene- reče onaj veliki s Exploited majicom pa me lagano odgurne.
-Tončo!...- izdere se i lupi ga po glavi.
Tončo otvara oči širom, oči mu kolutaju, pa se zaustave i fokusiraju debelog tipa poput pijanog ruskog rudara.
.
-Tata!- vikne Tončo iznenađen. I ja sam iznenađen. Ne baš kao Tončo, ali blizu.
- Jebem ti Sunce tvoje, pa jučer sam opro auto!- opet ga opali po glavi
Mali se hvata za glavu, da se zaštiti od udaraca.
-Ali tata, samo sam vodu išo zamjenit, pa sam malo zaluto...-
-Ma koju crnu vodu? Da nije možda iz potoka?Dat ću ti ja vodu, nesrećo!- izgalami se tata Exploited i opali ga po šiji.

-Izvinite, jel vam treba pomoć?- upitam ja, iznenađen obiteljskom situacijom
-Neka, sinko, u redu je- reče tata Exploited okrenuvši se prema meni. Ošine me svojim razrokim oštrim pogledom kojim bi i gladnu hijenu natjerao u paničan bijeg.
Taj me pogled tjera da razmislim. Ako ostaneš da pomogneš unesrećenom klincu pred uzrujanim tatom leopardom u Exploited majici, govorio je dobri Samaritanac u meni, možda ti se po karmičkoj teoriji kaosa vrati istom mjerom. Možda navečer budeš nešto ševio, a možda, samo možda ti, u naletu pijane ekstaze, ostavi broj telefona.

Njegov stari i dalje neodređeno zuri u mene. Primjetim nervozne trzaje njegove lijeve zjenice, koja je značila jaku degeneraciju očnog živca, dobivenu nasljedno. I tada se probudi moj balkanski smisao za praksu. Švercer koji gleda kako će izaći što jeftinije i bezbolnije započeo je izlaganje: Čekaj, čovječe božji, prvo i prvo, smrdiš kao Čečen na ruskoj naftnoj platformi, drugo, jučer si potrošio sve pare na nešto što samo tehnički podsjeća na pivo, što znači da si ne možeš priuštiti ni ulaz na bazen, a kamoli povratak, treće, gladan si kao izbjeglički logor, četvrto, glava ti već nekoliko dana služi samo kao produžetak crijeva i povrh svega upao si u razmiricu između tate mutanta i sina kretena, a vrlo dobro znaš kako takve stvari završavaju. Sjeti se samo „Teksaškog Masakra“ i sve će ti biti jasno.

Nakon ovog švercerovog izlaganja, bilo mi je kristalno jasno na čemu sam, jer nipošto nisam želio završiti u tegli krastavaca. Tata Exploited je izgledao poprilično sposobno za takve stvari. Pa se saberem i kažem:


- Ništa, idem ja onda. Imam nekog posla dolje u selu.-
- Samo ti hajde sinko...-reče stari odmjerivši me od glave do pete.

Osjećam kako me munjene oči tate Exploiteda šaraju po leđima, pa pružim korak. Žurno se udaljavam dok sunce već počinje pržiti cestu.

(tu bi kontinjuud)

srijeda, 14.02.2007.

2. MIRZA

Na izlazu iz kampa, naletim na Mirzu. Prizor je krajnje simpatičan. Klati se poput seoskog pijanca, nosi ribički šešir načičkan bedževima, frizura odaje mrežni napon od 220 volti, gol je do pasa, ali je pocrvenio poput zidara gastarbajtera – ruke su mu crvene do ramena, a trup mu je blijed kao zid. Treba treći još to, da nije panker nego samo znatiželjnik, a već se dobro uklopio. U lijevoj ruci nosi teško ložište za roštilj, u desnoj kao proturavnotežu praznu plastičnu bocu. Uravnotežen, krivuda po cijeloj cesti.

-E izvini brate, da ne moraš možda žere za posudit?- češe se po kosi dok iz nje ispadaju komadići blata.
-Nemam brate. Samo ovaj upaljač – pipam se po džepovima, tražim upaljač
-Zippo?-
-Jok. Plastični.- izvučem ga i kresnem jednom,dvaput. Naravno da ne radi.
-E, jebaji ga onda. Moram nać žeravice, moram nešt ispeć, umirem. -
-A štaš jest?-
-Neam pojma. Ma sve može! Tolko sam gladan da bi mogo uvatit nekog goluba pa mu zakrenit šiju.-
-Di ćeš to jest, crni Mirza! Odvratno! Mi smo to jeli u ratu, pa se nikad nismo najeli.-
-Znaš kakva supa od tog bude...Ma, ne znaš ti šta valja. – odmahne rukom
-E bome znam. Sad baš idem na bazen.-
-Pa jel ti nije dosta vode od noćas?
-Jebiga, prespavo sam kišu.-
-Nije to bila kiša, nego biblijski potop! Indijski monsun, jebote!
-Idem se bućnit samo da se malo dobijem. Moram, čovječe, pa sav sam se slijepio-
-Pa cilj ovog svega i je da budeš prljava stoka! Barem tri dana u svom životu ne moraš se tuširat i prat!- sreća mu zaiskri u očima

Treba reći da se Mirza u stvarnom životu tušira gotovo svaki dan, bila ljeto ili zima, studira medicinu, i ima curu već nekoliko godina, i ne izlazi baš previše. Ovo mu je prvi festival.

-Dobro, Mirza, svako svoje, ti svog goluba, ja svoj bazen.-
-Jesi probao skakat na glavu potok? Ludnica, čovječe!-

Sve bi to bilo u redu da se ne radi o potoku koji je dubok taman toliko da se u njemu ohladi gajba piva. Do pola.

-Jebiga, care, ipak sam ja gradski dečko. Ne znam ti ja te potoke i jezera, sumnjivo to meni. Možeš pokupit neki virus a da ni ne znaš.-

Mirza odmahne rukom, zbog čega se skoro sruši na cestu, pa je presječe teturavim hodom. Zamalo ga pokupi Škoda Favorit posuta krpicama rđe, koja cestom gruva i puca kao traktor. Auto naglo skrene, a vozač, golobradi momčić s paperjem po obrazima, koji izgleda kao da je jučer prvi put sjeo za volan, zagalami kroz prozor:

- Pazi majmune, nije ovo tvoja cesta!-

-Mama ti majmun!- izdere se Mirza i nestane uz zavoj.

(nastavit će se jerbo imade joštekar do kraja)

nedjelja, 11.02.2007.

HORDA

1. BUĐENJE

Probudim se negdje u pola podneva, rekao bih po sjeni drveta ispod koga sam spavao.

Kiša je pljuštala svu noć, napravila teško i mokro blato. Ispalo je da sam pametan što sam spavao ispod drveta i na brdašcu, pa se nisam smočio.
Izvučem se iz vreće, protegnem se, malo stanem na sunce da me ošamuti, pa se okrenem da vidim šta ima. Sav sam utrnuo, suh ko grana. Želudac mi sječe glad, a umjesto glave imam želatinu koja se uvija, savija i talasa kako god se okrenem. Spazim kako se nešto sjaji u grmlju ispod onog mog drveta, za koje sam zaboravio koja je vrsta - ako sam ikad znao. Pročeprkam malo, kad ono boca rakije. Ostavio sam je tu jučer kad sam se vratio, zlu ne trebalo.

Šta ću, povučem dobar guc da se zagrijem. Stresem se, osjetim milijune stršljenova kako mi zuje u sprženom mozgu, i kako mi se u stomaku budi jučerašnje ludilo. Dobro jutro, Požega!

Iz šume se širio potmuli vibrirajući zvuk, tih ali prodoran, kao da dolazi iz trafostanice pod vodom. Pošto nigdje nije bilo trafostanice, zaključim da je to zvuk mamurluka, zvučna halucinacija ostaci jučerašnjih basova. Usprkos tom vibriranju koje bi normalnu osobu dovelo na rub živaca, osjećam se odlično.

Gdjegod pogledaš, šatori, zeleni i smeđi, poderani i blatni, natiskani bez reda, jedan uz drugog strše prema Suncu čineći se kao logor Indijanca-dezertera. Horde šarenih pankera, ispečenih od sunca, šaraju između šatora poput blatom natopljenih, tek prohodalih pačića. Sjaje im ziherice, prišivci, irokeze, boce lošeg bambusa, prazne i pune, ono metalno od upaljača na jaknama, krpice blata. Drhte na suncu kao đaneri u krizi, smrzli mesom i kostima. S propištalih zvučnika skrivenih pod sjenicom i najlonom na brdu, dopirali su zvuci Boba Marleya. Pjesma mi se čini poznatom, ali uslijed pištanja zvučnika i zujanja u glavi ne mogu je prepoznati.

Pripravan sam za bauljanje. Uzmem ručnik i kupaće gaće i krenem kroz šumu prljavih šatora da pronađem put do bazena.

-Di mi je kava? Ko mi popio kavu? – urla sitna histerična pankerica kose boje nečega, puknutog glasa i psećih očiju. Pored nje, visok i mršav lik, raščupane kose i u kariranim hlačama s tregerima, sjedi u blatu kao da je u vlastitoj dnevnoj sobi i lupa se džezvom u glavu, ponk, ponk, ponk, ponk. Prizor me zaintersira pa priđem.

-Aaaa, dobre droge!- ponk, ponk, ponk, ponk. Primjetim njegove oči, usijanih kao dva teleskopa.
-Ko si ti? Jesi mi ti popio kavu? – propišti pankerica na mene kao pekinezer.
-Nisam ja, ovaj tvoj dečko s džezvom-
-Ponk!- reče dečko
-Nemam dečka, imam jebača!- zaskiči visokim tonom koji mi propara uši.
-Ponk! – opet će jebač
-Izvini, koji se sad ti kurac dreljiš na mene? -
-Ponk!
-Zato što si glupi novinar! Novinar mi popio kavu! – izdere se da cijeli kamp zaori. Nasreću, nitko ne kuži.

U prvi mah ne skontam zašto me zove novinarom, a onda primjetim da mi oko vrata još uvijek visi akreditacija.

Zvuk džezve zamukne i ustupi mjesto Marleyjevom mantranju za kojeg se ispostavi da je „Get Up Stand Up“, isto kao što se ispostavi da CD preskače i konstantno svira samo refren i da nitko ne sjedi za miks pultom. DJ je, ako ga je uopće bilo, netragom nestao.

-Marina....ej Marina....ima još sličica? ono drvo...viš ono drvo tamo,a?- kroz nos dugim otegnutim glasom prozbori karirani dečko-jebač koji je dosad džezvom davao ritam razgovoru -A, viš? Nešta mi zavlači udesno. Treba mi jedna mala, mala slija... – prstima pokazuje koliko mala -...samo da ga malo izravnam.-.
Faca mu se rastače kao želatina, dok kruži prljavim prstom po zraku zureći u njega poput Bruce Leeja u filmu „U Zmajevom Gnijezdu“.

-Đubre jedno! Pa valjda se kava prvo prokuva!- reče Marina, uzme mu džezvu i ponk!

Opali ga njome po glavi

-A?- okrene se kao da je čuo pucanj i zuri u nju kao i maloprije u svoj prst.

„.....Now you see da lights“ reče Bob konačno, a ja odlebdim na cestu u potrazi za dobrim kupanjcem.

(nastavit će se)

petak, 09.02.2007.

Dub Syndicate, Mochvara, 01.02.2007

Reklo mi je nekoliko ljudi da svaku recenziju pišem kao da pišem priču. Naravno, da ih pišem kao priče, kad iza svakog koncerta postoji neka priča. Priča o Dub Syndicateu bila bi jedna od onih klasičnih „hrvatskih priča“, tipično hrvatskih-hitro.hr-adminstracijskih idiotizama u kojoj glavnu ulogu igraju naši biro-idioti koji su bendu u zadnji čas odlučili uskratiti vizu za Hrvatsku. Pošto naši do grla zakopčani biro-idioti, rijetko kad gledaju dokumentarce National Geographica, nego samo Dnevnik i eventualno „Dobro Jutro Hrvatska“ kad piju jutarnju kavu, a putuju samo u Austriju i to najdalje do H&M-a, eventualno IKEA-e da škicnu najnovija govna od pleksiglasa i aluminija, muzičari iz DS-a izgledali su im previše garavo i bezubo, jednom riječju, previše čudno da bi boravili u Hrvata. I još su ko za kurac dolazili iz Srbije s koncerta u Beogradu. Zamisli ti! Kud su crni, još dolaze iz Srbije! Pa su pomislili da bi ti čudni, u crveno-žuto-zeleno zaogrnuti crni ljudi, mogli nekom od njihovih sinova i kćera staviti onaaj, onaaaaj...đoinp! u gusti sok, u namjeri da ih upropaste. Na svu sreću, posredstvom više sile, prigodno ćemo je nazvati Jah, višak zdravog razuma kapnuo je u njihove sasušene ladičarske IKEA-mozgove, pa su eto ipak odlučili predomisliti u korist ljudi željnih dobrog reggaea. Zahvaljujem Jah Almightyju na učinjenom, tako da sad kad sam došao do kraja priče o Hrvatskoj, konačno mogu prijeći na recenziju.

Uvijek postoje dobri i loši koncerti. Ali najbolji su koncerti oni neplanirani. Zanimljivo je to kako nikad nisam nazočio lošem neplaniranom koncertu. Jedan od takvih neplaniranih bio je onaj skorašnji, Dub Syndicate-a, dub reggae prvoboraca straigt froma de Kingston, Jamaica, spreadin da word of Jah, man, zaslužnih što sam ponovo navalio na recenzije koncerata, kojih baš i nije bilo nešto u posljednje vrijeme. Koncerte skandinavskih grobara s fiksacijama na orkestralne grmljavine poput (testos)Therion ne pohađam.

Ima nešto u tom reggaeu što me konstantno iznenađuje. Zvuči nenametljivo, nevino i bezopasno, ali što ga duže slušate, sve vam se više uvlači pod kožu, počne vam kolati kroz leđnu moždinu i najedanput vas cijelog obuzme pa se tijelo, duh i um sami od sebe počnu njihati u šamanskom transu. I onda nenametljiva, bezopasna i po širem hrvatskom tumačenju „glazba za pičkice“ postane moćna ljekovita sila kojoj se teško oduprijeti. Još kad se na to doda malo ponavljajućih psihodelično-transoidnih zvukova dobijete nešto nalik onome što svira Dub Syndicate. Iliti po naški, zatvoriš oči, piješ pivo, zibaš se, smiješ se ko dijete koje je upravo ilegalno odvozilo četiri vožnje autićem u lunaparku i boli te kurac za sve.

Ne smeta te ni to što Dub Syndicate čitavo vrijeme puštaju vokale s ritam mašine, ni to što nadrkani redar grozničavo traži konzumente dima po Močvari, ni to što ti netko non-stop staje na nogu ili laktom zapinje za pivo, pa čak ni to što je centralni lik rastafarijanizma, Haile Selassije, ustvari bio tvrdokorna etiopska diktatorčina. Ama baš ništa ne smeta, sve što se događa, događa se po volji Jaha, samo da bi se ljudi družili i zajebavali.

I onda zajebancija postane još bolja kad basist, koji je čitavo vrijeme stajao u polumraku, izađe na svjetlo, pred mikrofon, pa ugledate mršavo razrooko lice s preširokim nosom i krezubim smješkom, lijepo pozdravi publiku i zapjeva dva ultimativna reggae hita, inače jedine dvije stvari otpjevane uživo. Zovu se „Mafia“ i „Officials“, i defintivno su bile špica koncerta. Nakon toga čitavo ću se vrijeme koncerta osjećati kao da mi nešto fali. A do dana današnjeg mi nije postalo jasno jel to još jedan (ali samo jedan) dim, ili živi vokal umjesto nasnimljenog.

No, bez obzira na to, kad su DS izašli na dugi bis, sve potrebe za bilo čim bile su zaboravljene, a čak me na trenutak preplavio onaj osjećaj ljepote koji me stalno zibao na Misty In Roots u Pauku. Da je duže trajalo, bilo bi fenomenalno, ovako je samo odlično.



Zahvale:hvala Matiji na neplaniranom pozivu, hvala Dub Syndicateu na transcendentalnom iskustvu, hvala nepoznatim ljudima iz gomile na još jednom (ali samo jednom) dimu, hvala Robiju što se stvorio odnekud, te na kraju hvala i Matiji i Robiju na iscrpnoj cijelonoćnoj reggae edukaciji koja meni kronično fali da bi ovu recenziju učinio profesionalnim uratkom. Matija, kad ćemo pržit?

Rambo Amadeus & Mutant Jazz Quartet- 30.01.2007., Aquarius

Pošto sam maestra Pušića već vidio otprilike 3-4 puta slobodno me zovite zagriženim fanom. Jubilarni četvrti put trebao se desiti u Boogaloou, no zbog prevelike potražnje nisam uspio ući. Čak ni zajebancija na zavičajnoj osnovi s izbacivačem iz Osijeka nije upalila. Tada sam zaključio da će slijedeći koncert defintivno biti moj, jer me živo zanimalo kako Rambo zvuči uživo sad kad je totalno zabrijao na freejazz, meni najogađeniju vrstu muzike. Jedina je to vrsta glazbe koju nikad neću uspjeti svariti, jer osobno smatram da je freejazz sušto pokazivanje vještine izdrkavanja nekolicine akademski učenih turbo-muzičara. Istina je da je Rambo i davno prije, još od albuma „Metropolis“ kojeg je napravio s Miroslavom Tadićem, pokazivao sklonost jazzu, no od „Čobane Vrati se“ pa nadalje, Rambove uratke prepoznajem samo po glasu i standardno nenormalnim tekstovima. Sama muzika mi počne kljucati po mozgu već nakon druge ili treće stvari. Ali, jebiga, Rambo ostao Rambo. Šta god da napravi teško mu je zamjeriti.

No, na koncertu je totalno druga priča, ako zanemarimo dosadno drkanje na početku zvano „Gospodine Popoviću“.Od koncerta u Tvornici promijenilo se samo to što sad više i ne stigne do kraja refrena a već počne srat pizdarije. Tako da „FAP Mašina“ traje nekoliko desetaka minuta duže, stara spika s manekenkama oplemenjena je zajebancijom o globalnom zatopljenju, te njemu samom kao o čovjeku koji mora vježbat pred ogledalom i smišljat nove pizdarije da bi zaradio svojoj djeci za novi Playstation, a tu je i „Jedno te isto“, tech-house koji se rodio iz zajebancije na Exitu, te stara limunadica „Sokolov Greben“ koji iz osobne šege s estradom pjeva na playback. Freejazz drkanje mjestimice se prekine s reggae, drum&bass i techno uletima i obavezno legne ko šaka na oko, a često se poklopi s vrhuncima njegove seračine, pa baci na lagano plesuckanje. Što znači da tvrdih rockerskih ravnjaka tipa „LM Hit“ više nema. Ponekad zabrije na tvrdi funk pa zapjeva „Prijatelju“ i to je to što se tiče distorzije.

Dakle, sve u svemu, Rambo i dalje fura svoje improvizacije i to mu odlično leži. Od svih tih starih prdonja iz osamdesetih koji su se isfucali ili prodali još u prošlom stoljeću, Rambo i dalje djeluje najsvježije .I dalje suvereno vlada koncertnim prostorom, ima muzičare koji mogu svirati apsolutno sve, i provale su mu još uvijek originalne. Samo mi i dalje nije jasno, zašto izdaje nove albume kad ne snimi ni jednu pjesmu koja mi zvuči kao pjesma, nego poput trećerazrednog improvizatorskog eksperimenta s jazz-akademije, bez glave i repa?

Baš kao i njegov junak Halid Invalid Hari iz istoimene pjesme, sad pravi hitove narodnjačkim PVC plastičnjarama poput Cece, ali umjesto da za sebe napravi „pravi hit jedan kroz jedan“ sve više tone u alternativu koje je tada bio sit. Ovo sad što čujem s njegovih dugosvirača, ne samo da ne zvuči kao trula narodnjačka komercijala koju bi slušale „stara majka, šunjaja i snaja“, nego ne zvuči ni kao nešto što bi prosječni širokogrudni slušalac stavio u player, osim ako nema glazbenu naobrazbu jednog Dizzyja Gillespieja. Ili će Rambo uskoro stvarno biti „Zreo za penziju“ , ili samo dobro prodaje nedostatak ideja? Ili ja to samo
previše serem o stvarima koje ne kužim?

utorak, 06.02.2007.

DEDA

Rođen sam pojma nemam zašto. Puno se puta zapitaš kad doživiš ove godine sinko moj. Jer u ovim ti godinama nema sna, iako imaš vremena za spavanje kolko hoćeš, nema te sitnice koja ti ne smeta, i svakih sat vremena padne ti napamet ona izreka koju su meni isto tako govorili stari kad sam bio klipan. Da mi je ova pamet i vaše godine. Ali to ti je život, naučit ćeš već....Ko da sam ja nekog slušo kad sam bio mlad.

Ja ti se svaki dan tako ustanem zorom ranom, već iznenađen što uopće mogu stojat na ovim batrljcima što su nekad bile noge, navučem zepe i odgegam se u kuhinju da si skuvam čaj od zelenja što mi svaki mjesec donese susjedov mali. Opasan mali, kažem ti, sinko. Kad ga pitam štaš bit kad narasteš on kaže „Jebač!“ A tek mu je 6 godina, hi,hi,hi boga mu njegovog.... Al vidiš šta sam ti htio reć, danas sam čaj pio i popodne, a to nikad ne radim, samo kad dođe specijalna prilika. A danas je bila specijalna prilika, a sad ćeš vidit i zašto.

Posrčem čaj, pa s bolom u krstima obučem svoj kišni mantil koji je u zadnje vrijeme težak ko crna zemlja, pa išetam na ulicu. A ono hrpa djece, galame, larmaju, ječi ulicom, nabacuju se lišćem. Mislim si, i ja bi se malo nabacivo, al ne smijem, uvijek me uščakne išijas čim samo pomislim da se sagnem, a kamoli da se još sad nabacujem s njima dripcima. I onda zapalim duhan, znaš onaj moj, od susjeda, onaj što onako fino greca grlo. Po okusu, reko bih, ubran u Dolini Neretve. Miri ko jasmin, isusa mu njegovog.

I ja ti polagano uz ulicu, pozdravim par susjeda, i jedva čekam da dođem do trafike da opet vidim svoju Slavicu. Nije ona meni ni rod ni ništ, samo radi u toj trafici. Ja ti svaki put kad idem na doručak, svratim tu da kupim Večernji, i onda se zapričam s njom. Pa onda mi tako blebećemo o koječemu ko dvije babe, božemeprosti. Slavica se uvijek smije, podsjeća me na jednu malu iz Broda oko koje smo moj Tadija i ja trčali ko dva kozlića, taman je to bilo nešto prije rata. Onog Prvog.. Ista, ista, kažem ti.

I sad, dođem ti ja tamo, kad ono niđe Slavice.Umjesto nje, neka baba, krezuba, zrikava, i prištava ko kondukterka. I još te gleda tako ko da si joj nešt kriv što samo oćeš novine kupit. Nemoš joj gledat u oči pa da si još tolki. I ja kupim Večernji, trudim se da je ne gledam i samo se udaljim, i osjećam kako me šiba pogledom u ta moja nejaka pleća. A ono lišće sve mi se natiskalo oko nogu, pa teško odam i mislim si: Jebem ti i kondukterku trafikanticu, jebem ti gradsku čistoću koja ne radi ono zašta je plaćamo i jebem ti leđa što me bole...!

Nekako se dovučem do Adrijana. I sve nešt gledam, sumnjivo mi, nekako pusto, nema ni žive duše na terasi. Gledam, gledam i primjetim ona žuta slova na izlogu, ono što piše „Mesa s Roštilja“, „Gazirana pića i sokovi“. Sam kad ih vidiš, odma ti nekako toplo oko srca, kad znaš kakav te roštilj čeka unutra, i onaj sjajni ljuti lukac i mokra lepinja iz koje se cijedi mast. Ma milina! I sad gledam ti ja ta slova i primjetim da tu nešt fali. „M“ od mesa oguljeno, E nekako izobličeno, pa sad ti izgleda ko „P“. Sad piše „Psa S Roštilja“. Strašno, sinko, kažem ti, strašno, pa ko je to napravio,daobog mu majka u crnoj kronici sliku našla. I još onim debelim crnim flomasterom nadopiso JEDI! Jedi Psa S Roštilja! Pa di je tu odgoj!Di bi to neko naš napravio!Mi smo bili drukčiji, znao se red, znao se di ko stoji. A ovo danas, ova omladina, ne bi im ni Bog dragi pomogo, čim to čita novine odzada.

Probam uć, nejde. Probam opet, nejde. Vrata, ni mrdac. Obrišem prašinu sa stakla, zagledam se unutra, a unutra mrak. Naziru se stolovi, stolice, šank i još koječega, al niđe ljudi. Pa di su? Pa jučer sam tu jeo, evo tu za ovim stolom, Isusa mi moga, znam da sam i gutu kajmaka naručio, pa evo sjećam se ko da je bilo prije dva sata. A ono zatvoreno. Više nisam znao šta da mislim! Znaš, jučer je tu, danas nije, ko da ga nikad nije ni bilo, Isusa mu. Žao mi te gostione, roštilj bio za Bogove. Al naučiš se sinko, ja sam četvoro djece saranio, naučiš prihvaćat gubitke, jednostavno kažeš tako je i sam kreneš dalje, nema tu kukanja, plakanja, ovo ono. To ti je tako, krug života. A šta sad, ovo je samo jedna birtija koje više nema, pa ima ih još okolo. Mislim si mogo bi kod Mate, od njega mi uvijek dobro miri, roštilj mora valjat da ga jebeš.

I ništa, ja kod Mate, pućkam svoju lulu od oraja, uđem, a ono zvono iznad vrata kod njega učini cilin! A Mata zagalami dobar dan! sa šanka, onako sleđa dok prevrće pljeskavice na šištećoj masti. Ja sjednem, otvorim Večernji i imam šta da vidim. Veliki naslov umjesto duplerice kaže: „Konačno mir u pojasu Gaze. Nezakoniti sin Jasera Arafata, Naser Arafat ishodio potpisivanje mirovnog sporazuma između Palestine i Izraela.“ Srce mi zamalo stalo! Sinko moj, ja sam proživio tolike godine i tamo nikad, ama baš nikad nije bilo mira. Ma kakav mir! Neki prorok, neki Francuz, Španjolac, šta li je, taki pametan ko i oni, zapiso još prije 600 godina da kad tamo zavlada mir da će još malo doći Sudnji Dan. Eto, i to ću doživit, kolko sam star.

A onda mi upadne ovaj gelipter Mata, ogroman momak ko od stijene odvaljen, nema šta, stane pored mene i zagalami ko da je još uvijek za šankom: „Šta jedemo, dida?“ Joj, kad se tad nisam šlagiro, nikad i neću. Reko ražnjiće Mato, puno luka da kisi i jednu gutu kajmaka. Kaže može i odlebdi prema kujni.. I sad, čitam ja taj članak, da nije neka novinarska prevara, svašta oće ti novinari danas podvalit, tu više ne znaš ko pije a ko plaća. Pročitam jednom, i mislim da sam dobio vile u glavu pod stare dane, pročitam i drugi put, i opet ne vjerujem. Onda pitam Matu koji je upravo došo s ražnjićima, reko jel bogati sinko jel to stvarno mir u onom Izreelu, kaže on, ma je dida, eno na TV-u cijeli dan samo o tome brundaju, nemogu ni ja vjerovat. Ja kažem, nije to dobro sinko moj, nije, a on samo onako odmahne rukom i ode za šank. Šta on zna, dripac, ja sam već čuvao svog petog unuka kad se on rodio.

Jedem ražnjiće, sve onako uživam, ne kao kod Adriana naravno, al nije ni loše, grabim kajmak, srčem mast iz lepinje, kad ono na zadnjoj strani koju nikad, al nikad ne čitam, veliki i debeli naslov „Posljednji veliki hrvatski pjesnik Dragutin Tadijanović preminuo u 152. godini života“. Kunem ti se sinko, nisam plakao pa najmanje 50 godina, mislio sam da sam sve suze isplako, kad mi je umrla najmlađa kćer, ali kad sam to vidio, presjeklo me kako već dugo nije. Niko to nije vidio, jer nisam ja sad pao na pod il neznamšta, ja sam samo skinuo svoje naočale i samo sam oćutio suzicu kako klizi niz moj hrapavi obraz prema ustima. Izvana je to možda bila suzica, ali u duši krš i lom, bogami, kao poslije vašara kad ostane hrpa smeća. E moj Tadija, nesrećo jedna, pa di baš sad! Gledam slike sprovoda, on onako u lijesu, miran i tih, oko njega neki nepoznati ljudi u crnom, jednako tako postojani i mirni, dostojni jednog prijatelja i čovjeka. E jebemti život, kad je taki!

I pojedem ražnjiće, platim Mati i odoh prema kući polako, razmišljam kako već dugo nisam. Sve mi se u glavi pobrkalo, trafikantica, mir u Izrelu, Adrian zatvoren, Tadija umro, one moje priče iz mladosti. Zamalo me auto zateplo na pješačkom.

Srknem čaj. Slučajno pogledam na stol, kad ono papir i olovka, što sam ih ostavio prije par dana da zapišem šta trebam kupit jerbo sam malo zaboravan u zadnje vrijeme. I onda mi sine! Prva rečenica! Odma sam se mlađe osjećo, kao kad sam bio klinac. Srce mi se ispunilo. Prva rečenica će bit: „Rođen sam pojma nemam zašto!“

Onda uzmem olovku i počnem pisat ovo. Živa istina, kažem ti!