CAffeine

nedjelja, 11.02.2007.

HORDA

1. BUĐENJE

Probudim se negdje u pola podneva, rekao bih po sjeni drveta ispod koga sam spavao.

Kiša je pljuštala svu noć, napravila teško i mokro blato. Ispalo je da sam pametan što sam spavao ispod drveta i na brdašcu, pa se nisam smočio.
Izvučem se iz vreće, protegnem se, malo stanem na sunce da me ošamuti, pa se okrenem da vidim šta ima. Sav sam utrnuo, suh ko grana. Želudac mi sječe glad, a umjesto glave imam želatinu koja se uvija, savija i talasa kako god se okrenem. Spazim kako se nešto sjaji u grmlju ispod onog mog drveta, za koje sam zaboravio koja je vrsta - ako sam ikad znao. Pročeprkam malo, kad ono boca rakije. Ostavio sam je tu jučer kad sam se vratio, zlu ne trebalo.

Šta ću, povučem dobar guc da se zagrijem. Stresem se, osjetim milijune stršljenova kako mi zuje u sprženom mozgu, i kako mi se u stomaku budi jučerašnje ludilo. Dobro jutro, Požega!

Iz šume se širio potmuli vibrirajući zvuk, tih ali prodoran, kao da dolazi iz trafostanice pod vodom. Pošto nigdje nije bilo trafostanice, zaključim da je to zvuk mamurluka, zvučna halucinacija ostaci jučerašnjih basova. Usprkos tom vibriranju koje bi normalnu osobu dovelo na rub živaca, osjećam se odlično.

Gdjegod pogledaš, šatori, zeleni i smeđi, poderani i blatni, natiskani bez reda, jedan uz drugog strše prema Suncu čineći se kao logor Indijanca-dezertera. Horde šarenih pankera, ispečenih od sunca, šaraju između šatora poput blatom natopljenih, tek prohodalih pačića. Sjaje im ziherice, prišivci, irokeze, boce lošeg bambusa, prazne i pune, ono metalno od upaljača na jaknama, krpice blata. Drhte na suncu kao đaneri u krizi, smrzli mesom i kostima. S propištalih zvučnika skrivenih pod sjenicom i najlonom na brdu, dopirali su zvuci Boba Marleya. Pjesma mi se čini poznatom, ali uslijed pištanja zvučnika i zujanja u glavi ne mogu je prepoznati.

Pripravan sam za bauljanje. Uzmem ručnik i kupaće gaće i krenem kroz šumu prljavih šatora da pronađem put do bazena.

-Di mi je kava? Ko mi popio kavu? – urla sitna histerična pankerica kose boje nečega, puknutog glasa i psećih očiju. Pored nje, visok i mršav lik, raščupane kose i u kariranim hlačama s tregerima, sjedi u blatu kao da je u vlastitoj dnevnoj sobi i lupa se džezvom u glavu, ponk, ponk, ponk, ponk. Prizor me zaintersira pa priđem.

-Aaaa, dobre droge!- ponk, ponk, ponk, ponk. Primjetim njegove oči, usijanih kao dva teleskopa.
-Ko si ti? Jesi mi ti popio kavu? – propišti pankerica na mene kao pekinezer.
-Nisam ja, ovaj tvoj dečko s džezvom-
-Ponk!- reče dečko
-Nemam dečka, imam jebača!- zaskiči visokim tonom koji mi propara uši.
-Ponk! – opet će jebač
-Izvini, koji se sad ti kurac dreljiš na mene? -
-Ponk!
-Zato što si glupi novinar! Novinar mi popio kavu! – izdere se da cijeli kamp zaori. Nasreću, nitko ne kuži.

U prvi mah ne skontam zašto me zove novinarom, a onda primjetim da mi oko vrata još uvijek visi akreditacija.

Zvuk džezve zamukne i ustupi mjesto Marleyjevom mantranju za kojeg se ispostavi da je „Get Up Stand Up“, isto kao što se ispostavi da CD preskače i konstantno svira samo refren i da nitko ne sjedi za miks pultom. DJ je, ako ga je uopće bilo, netragom nestao.

-Marina....ej Marina....ima još sličica? ono drvo...viš ono drvo tamo,a?- kroz nos dugim otegnutim glasom prozbori karirani dečko-jebač koji je dosad džezvom davao ritam razgovoru -A, viš? Nešta mi zavlači udesno. Treba mi jedna mala, mala slija... – prstima pokazuje koliko mala -...samo da ga malo izravnam.-.
Faca mu se rastače kao želatina, dok kruži prljavim prstom po zraku zureći u njega poput Bruce Leeja u filmu „U Zmajevom Gnijezdu“.

-Đubre jedno! Pa valjda se kava prvo prokuva!- reče Marina, uzme mu džezvu i ponk!

Opali ga njome po glavi

-A?- okrene se kao da je čuo pucanj i zuri u nju kao i maloprije u svoj prst.

„.....Now you see da lights“ reče Bob konačno, a ja odlebdim na cestu u potrazi za dobrim kupanjcem.

(nastavit će se)