CAffeine

srijeda, 28.03.2007.

Bajka od 5 dinara

Franjo je ustao s klupice i pošao za sjajećim predmetom u travi. Poput svrake, oči su mu se lijepile na bilo kakav sjaj i upijale ga dječjom izbezmuljenošću. Kad bi prošao pored Swarovskog, poludio bi poput gladnog psa kad namiriše miris usoljene sirove šunke. Ali jedno je miris usoljene šunke, a drugo je opsesija patinastim sjajem jednog overlandera, koji je još tamo negdje sedamdeset i neke riješio da će bacit svoju sretnu kovanicu od 5 dinara i poći za njom kamo god se otkotrlja. Kad dođe do nje, napravit će to isto. Pa opet i opet. I opet. I tako dok ne upadne u ocean ili u šaht.

Jurivši kovanicu, zapeo je u Peshawaru prije desetak godina, kad mu je slučajno upala u nečije dvorište. Dobro je pazio gdje baca, izbjegavajući šahtove i rupe na cesti, ali ovaj put, svježe zgažen dobrim čarasom, što ga je podimio s bandom izgubljenih engleskih hipija, ruka mu je zatiltala i komadić metala s Jugoslavenskim grbom se otkotrljao u nečije dvorište, i zaustavila se točno kod noge neke okrugle zamotane žene.
Prišao joj je da je zapita u vezi te kovanice na hrapavom urdu jeziku, a njene garave duboke oči su ga odmjeravale od glave do pete, toliko da mu se koža na vratu naježila.

(transkript)
- Selam alejkum, gospođo, znate, ja nemam baš običaj upadati u tuđa dvorišta, ali mi se jedna kovanica otkotrljala baš tu u vaše dvorište.
- Alejkum selam, mladiću! Otkud ste vi? Izgledate mi nekako preblijedo za Pakistanca-
- Pa to je vjerojatno stoga što ja i nisam Pakistanac. Ja sam iz Evrope, Jugoslavije, točnije. Tito, znate?-
- Eeeeee, Tito, jako dobar čovjek, da, da,da, kako ne, kako ne! Jeste li gladni, hoćete li možda pojesti nešto?-
- Može, samo da nije jako ljuto, ako može-
- Reći ću ja mojoj Samar da ne stavlja ni mrvicu curryja. Znate, nismo Indijci, ali volimo se pravit...

I onda je Franjo ušao u kuću na inzistiranje bezimene zamotane gospođe i ugledao Samar kako se elegantno muva oko kuhinjskog stola. A Samar, sva u sariju, smeđoputa, lepršava, mršava, vitka, dugonoga, hoda ali kao da i ne dotiče pod. Kad se okrenula i pogledala ga identičnim očima njene majke, onako opalno crnim kao mrak, puko je kao kokica, zaboravio na kovanicu,curry, i čaras. Hrana je bila začinjena kao vrag jer ti ljudi drukčiju hranu nisu poznavali, ali on je nije ni primjetio. Oči mu kao klikeri, zamaglile se i ostale prilijepljene za Samar i njezin sari. A tek obline, ijooj....

Dosta landranja, ženim se, reče u sebi.

Franjo je ostao u njihovom domu, sprijateljio se sa Samar, i na kraju se stvarno oženio po islamskom običaju. Njegovi roditelji ga se umalo odrekli preko novina. Zadrti djed Mađar stavio bi mu otrova u sarmu da se još koji put pojavio na ručku.
Počeo je posjećivati pušionice opijuma, prvo zbog toga što je tamo upoznavao ljude koji su mu mogli osigurati dobar posao a drugo, pa, jebiga, teško je preživjeti nestašice čarasa na ovoj vrućini . Upoznati nekog novog, voljnog za biznis, najmanji je problem u Pakistanu.
Pakistansko sunce je pičilo na dvjesto. Još mu uvijek nije bilo jasno kako li tamošnji ljudi uzgajaju tako crne i jake brade i preživljavaju na toj paklenskoj vrućini. U pušionicu kod Ali Muratha dolazila bi samo bogata klijentela u kakvu je spadao on sam, propisno se razvaljivala, dobro platila gazdi da šuti i odlazila kući debelim i brkatim ženama, sretna i zadovoljna. Ma nema opijuma do Pakistanskog.

Jednog mu je dana, tek što je ušao u pušionicu, kroz gusti dim dolebdio ispeglani debeljko zalizanih brčića, potpuno omamljen makom. Smješni debeljko se toliko prebio opijumom da je Franju zbog boje kože i mršavosti zamjenio za anđela. Vrlo čudno upoznavanje, može se reći. Nakon nekoliko rečenica, i debeljkovih direktorskih grohota, postalo je jasno da razgovara sa šefom restorana ne preferiji grada.
Franjo se tako svidio debelom Tariqu koji mu je onda tulio na arapskom o problemima sa ženom, rođakom, šurjakinjom, tetom i ostale dvije žene.

-A nekad sam bio bogat....-ponavljao je kao pokvarena ploča.
Uz probleme sa ženom spomenuo je kako kuburi s nedostatkom perača suđa i Franjo je tu vidio svoju priliku.

Tariq mu je veselo rekao da može veselo početi prati suđe odmah u ponedjeljak ujutro, a Franjo je veselo rekao da. I tako je Franjo preko dana prao suđe, preko noći skakao po Samar, a ujutro s podočnjacima do poda i bolovima u bedrima, slušao njenu ćeretavu majku kako baljezga o boljem životu. Debeli Tariq za to vrijeme nije izlazio iz pušionice, osim navečer kad bi ga njegova brkata žena istjerala palicom za mlaćenje riže. Jednog dana više ni palica nije pomogla. Debeli Tariq zaspao je kao beba, poluotvorenih očiju uprtih u plafon.

Novi gazda restorana pokazao se kao više nego dostojan nasljednik. Bio je to ženin rođak Mahmud, veliki patriota i veliki kreten. Potpunog ga je kretenizma spašavala činjenica što je svojedobno studirao u Londonu i što je imao urođeni arapski smisao za biznis. Ubrzo je od Tariqove prčvarnice napravio dostojan restoran, a od Franje uglađenog elegantnog konobara s leptir mašnom.

Malo pomalo, kroz nekih godinu-dvije,Franjo je dogurao i do natkonobara, ali se i dalje nikako nije mogao riješiti stare navike da juri zločeste kovanice koje ispadnu i kotrljaju se baš tamo gdje ne treba. Jer, ipak, proveo je dosta dugo životno razdoblje od desetak godina, ganjajući jednu te istu. I onda nek netko kaže da s 5 dinara ne možeš ni žvaku kupiti, a kamoli otići negdje. A on završio u Pakistanu.
Iako je većina namirnica od kojih se spravljala pakistanska hrana, bila pokupljena s poda, inače gadljivi Franjo pregrizao je i tu činjenicu i s vremenom ju počeo jesti. Na kraju mu se omilila, i zbog toga što je prilično svog vremena provodio među kuharima, naučio ju je kuhati. Uz par dobrih domaćih savjeta Samarine majke koja je i dalje svakog jutra baljezgala istu priču o boljem životu, odlično se izvještio u tome, iako se kao mlad nikad nije mogao zamisliti kao dobar kuhar. A sva je tajna bila u tome da namirnice koje su pale na pod, jednostavno baca u smeće, a ne u lonac.

Kreten Mahmud ga je tako promovirao u šefa kuhinje i time mu osigurao skroz solidnu plaću od silnih milijuna tisuća hiljada pijastera. Samar je bivala sve deblja i deblja, sve manje i manje gracilna, njihovo troje djece sve više i više zatovreno u svijet elektronskih napravica, koje je Franjo kupovao kad bi putovao u Bangalore na seminare o raznim načinima korištenja curryja.
Djeca bi pričala o mobitelima i Playstationu, Samar o haljinama i sarijima koji su napravljeni sa posebnim svojstvom prikrivanja debljine, a Franjo bi se tada uvijek prisjećao da je putem nešto izgubio. Nije se mogao sjetiti puta, a ni predmeta kojeg je izgubio, iako ga je zvuk zveckanja na poslu svaki dan jasno podsjećao na to.

Jednog dana je sjeo na klupicu i zastao da obriše znoj s reš potamnjelog čela. Pogledao je prema tlu, a pogled mu prepriječi poput globusa okrugla masa koja mu je naticala košulju. Bio je to njegov stomak kojeg je simetrično prekrajala kravata s šarenim kašmir-uzorkom.
Odbljesak sunca mu propara oči i Franjo odvrati pogled. Negdje nasred ceste, u prašini pored traga od auta i otisaka od slonova pronašao je srebrnkasti okrugli predmet. Ogrubio je od zelenkaste patine, ali se ipak vidjelo da je to njegovo izgubljeno srebro koje ga je dovelo tu gdje je sad.

Franjo, pakistanski majstor za umake od curryja, s uznapredovalim karijesom i čirom na želucu bacio je kovanicu od prema nečemu što je podsjećalo na trotoar. Pa opet. I opet.
Ako netko zna gdje je sad i da li je naučio svirati digeridoo, nek lijepo ovdje to napiše. Unaprijed hvala.

petak, 23.03.2007.

Majke, Tvornica, 09.03.2007.

Prvi sam ih put vidio u srednjoj školi, u dvorištu DVD-a Đakovo, i premda sam bio pijan ko guzica i više vremena proveo sjedeći na panju nego skačući, urezali su mi se u sjećanje poput metalnog užarenog žiga. Poslije su ih već počeli svrstavati u isti koš s ostalim YU-Rock kiselišima, najljigavije su pjesme polako ušle u repertoar bambus-gitarista s plaže, a nakon zbirke sapunastih limunadica za srednjoškolke nazvane „Put do srca Sunca“ mogli su slobodno otići u kurac, isto kao i Azra, Čorba, Balašević i ostale neuništive spodobe iz umrlih vremena. Ali onaj koncert je, ljudi moji, bio nešto što se osjetilo stomakom i Majke su tada stvarno bile velik, golem bend, baš poput MC5, i Stooges. S tom razlikom što su totalno promašile državu i vrijeme. Bilo je to zlatno vrijeme Ribara i Koka Kole iz privatnih sokara, s komadima nečega što plivaju unutra, a bogami i zlatno vrijeme za Majke, odmah nakon izlaska „Milosti“, kada su već opasno počeli naginjati prema hard rocku za „echtes“ rockere, koji se i danas šakom na prsima i Badelom u ruci kunu u Pađena i Štulića, i napuštati nabrijani rock'n'roll za mlade nabrijane populacije, kakav su prali na „Razumu i Bezumlju“ . Sve od „Razdora“ pa nadalje, masnokosi je hard rock Zokija Čalića, tojest više solaža i balada, a manje furioznih garažnih bombi poput „Iz sve snage“.

Kad sam čuo da sviraju, bio sam zabrinut. Prvo, zbog stanja alkoholno-tabletne omaglice u kojem se Bare sad nalazi, puno gore nego kad je s Kilmisterom i ostalom bratijom štrikao po venama i pjevao „Ne pitaj me zašto žmirim u kafani ja“ , a drugo, zbog ta zadnja dva albuma koji je porodio zabavnjačke klasike poput „Vrijeme je da se krene“ i „A ti još plačeš“. I treće, zbog sigurnih znoja, gužve, i pomanjkanja mjesta u garderobi.
Predgrupu superkretenskog imena „Lot Lov“ smo svi zaboravili čim je završila, premda se pjevač trudio podići raju na noge, koristeći izraze poput „Rokaj“ „Rolaj“, „Eto falla Majkama“, „Majke su zakon“, „Svi smo došli vidjeti majke“, „Majke su spremne da rokaju s vama“, i slažući rime poput „Frajeru misliš da ćeš proći, nećeš moći doći ove noći“. Da je bar imao jaknu koja pada ko onaj na Dori, bilo bi vrijedno gledanja.

Majke su, s druge strane, bile dostojna nagrada za sve pretrpljeno znojenje, gužvanje s ljudima, prolijevanje Tuborga i skoro pa sudar s Janicom Kostelić. „Bok, Zagrebe, šta mai“ izlanuo je Bare i krenula je euforija, koja nije stala skoro pa tri sata s bisom, koliko su svirali. Počelo je sa „Svaku noć i svaki dan“ s „Razuma i Bezumlja“ , a nastavilo se u revijalnom tonu s „Grešnikom“ i „ Krvarim od dosade“, ali kad su krenuli surovi i prljavi rifovi od „Iz sve snage“ i „Ne mogu se kontrolirati“ tu sam tek pukao kao tromblon i skontao da mi fali onog Ribara iz devedeset i koje, tojest, da se slabo zadovoljavam s ovim Tuborgom koji sve više sliči znoju a sve manje pivu.

I kako to uvijek biva, negdje oko sredine koncerta kad je doći do pisoara postala prava odiseja, svi smo se pogubili i zauzeli mjesto oko ton pulta, gdje je bilo najviše mjesta za skakanje. S jedinom iznimkom što je Bare počeo s vintage Majkama, dakle s hitovima za mase tipa „Izazivajmo nerede“, „A ti još plačeš“ , i „Mene ne zanima“, dakle, sve s platinaste „Vrijeme je da se krene“ , kad su konačno postali uzdanice propalog „Crnog Mačka“, znači, veliki i cijenjeni, jednom rječju dosadni. Ali nema veze, ajmo svi zajedno: „Izazivajmo nerede, bilo kad i bilo gdje, aaaaaaauuuu!!!!!“ I naravno, uz hard rock opet fali taj prokleti Tuborg.

Tri sata su Majke prašile jednakom žestinom s jednim bisom i u tri sata nisu ni jednom fulale, Bare niti jedanput nije zaboravio tekst ili nešto krivo otpjevao. Bubnjara, koji je stigao iz upokojenog Laufera, sam zaboravio nakon tri prve stvari, a potpuno nepotrebnog klavijaturistu podsvjesno nisam ni želio čuti, pa ga iz istog razloga nisam čuo. Uglavnom, nije stršao kao trn u oku, kao što je smetao metalni zvuk Ibaneza u novooformljenim Vješticama.
Dakle, ja sam se izguštao kao prasac. Majke ko Majke, od rođenja su obilježeni da sviraju rock'n'roll i vjerojatno će to raditi do kraja života. Bare, za divno čudo i dalje suvereno vlada stageom, toliko da se slobodno može reći da je najbolji frontman u Hrvatskoj. Svaki pokret koji napravi stvoren je za poster u sobi nadrkanog pubertetlije. Jedan od rijetkih u Hrvatskoj koji bi od toga mogao živjeti normalnim životom, ali se umjesto toga suši uslijed metadonske terapije. Šteta.

E, da, razbio si glavu bocom. Pa šta sad? Došlo čovjeku!

srijeda, 14.03.2007.

GRIPA

Kosti me bole, u krevetu ležim,
Svaku minutu na WC bježim
Oči me bole, a čelo mi vrućo
U krilo sam iskašljo lijevo plućo

Kazna je to za život neuredan
Kad pušiš stvarno previše cigara
I kad si samo alkoholu predan
Gripa je znak da nešto ne valja

Kad se jednom vratiš s bazena
Pa trnci malaksalosti niz tijelo ti krenu
Odmah si kuhaj čaja zelena
Pripremi tri table Ibuprofena

Kad pristaviš čaj od smrdljive trske
Ulij deci domaće rakije
Jer rakija tjera viruse mrske
Klica ebole pred njom se sakrije



Recepti čudni svih starih baka
kad prave variva od sumnjivih biljaka
Sigurno su zdravija od Portalak sirupa
A nisu ni približno toliko skupa

Da li bi doživjeli toliki vijek
Da su pili Sumamed lijek
Bolje ga jedi želuca puna
Al prvo plati dvjestopet kuna

Ne vjerujem nikako Knollu i Plivi
Vjerujem prirodnoj alternativi
Ne vjerujem nikako Plivi i Knollu
Ja više vjerujem alkoholu

Al nema tableta do ruskih tableta
Njih ne daje iz ljekarne teta
Čim ih popiješ ozdraviš odma
Al naredni dan opet si koma

Zato moj sinko, gutaj fruktozu
Da u proljeće ne fasuješ gadnu virozu
Ne gutaj previše Maxflu tablete
Da ne spušiš kletu cirozu jetre

Maxflu je poput vitamina
Jer u njemu ima efendrina
A efendrin podiže raspoloženje
I za seks stvara dobro okruženje


Eto na!

utorak, 06.03.2007.

Joe Lally & Zu – Galerija SC-a, 05.03.2007

Zu je još jedan u nizu bendova koji vole Hrvatsku, i to sve zahvaljujući neumornom Mati Škugoru koji, usprkos tome što je otišao iz KSET-a, i dalje ne posustaje.

Jučer su poprilično okasnili jer su se zadržali na večeri, no budući da je Joe Lally ipak takva faca koja je u svojim mlađim danima surađivala i svirala s velikim Fugazi, red bi bio da ga se ugosti kako dolikuje. Zu je bend koji svira doslovce sa svima. Lista bendova i ljudi s kojima su surađivali na ovaj ili onaj način, golema je, a na njoj su mogu naći takva imena kao što su Damo Suzuki, apokaliptični hip-hoperi Dalek, Mats Gustafsson, Eugene Chadbourne, Faith No Moreov Mike Patton, Sonic Youthov Thurston Moore, Jim O'Rourke te teškaši iz Texasa, the Melvins, koji će čak i svirati u Zagrebu u skorije vrijeme. Jedva čekam. Svaki član ovog super trija radi još po neka tri-četiri solo projekta ta trane, tako da bubnjar Jacopo u slobodno vrijeme radi muziku za filmove, a saksofonista Luca ima jazz duo s Matsom Gustafssonom. Rečeni Joe Lally je upravo izdao novi album na Dischord, imena There To Here koji je radio s, a s kim bi drugim, nego sa začinjavcem i guruom cijele strait edge filozofije, te glavnim čovjekom Fugazija, Ianom McKayeom.

Zu sa Lallyjem zvuči neloše. Kad bi se upokojeni Morphine u napadaju ludosti udružili s Mobyjem na vokalu, zvučali bi upravo ovako. S jedne strane imamo melankolični i hipnotički Lallyjev glas a s druge strane teški bubanj i masni bas u kombinaciji s dubokim sopran saksofonom. Pjesme su mu prije hipnotizirajuće nego melodične, svaka odiše strait edge filozofijom, ne, pogrešno, svaka jest strait edge od glave do pete, a Joe Lally nije samo mali dečko s basom nego veliki yogi-majstor kojeg samo zemljopisna širina mjesta rođenja sprečava da dobije titulu Sri. Inače u pauzama između pjesama malo previše priča o velikoj ljubavi između svakog ljudskog bića i kako se upravo sad, baš sad ovog časa osjeća sretno i nadasve ispunjeno, i kako je Hrvatska lijepa i tiha zemlja puna predivnih ljudi, i ptičice pjevaju i dolazi proljeće, i dobro je sve je krasno, al daj sviraj molim te, već je pola dvanaest a Zu još nije ni počeo, a ljudi ujutro idu na posao i ne da im se baš slušati o ptičicama i proljeću...Da, umalo zaboravih, bio je čak i jedan lagani proljetni hit koji se može puštati na radiju. Naravno da ne znam kako se zove.

A Zu je sušta suprotnost Lallyjevoj strait-edge melankoliji. Oni koji su ih vidjeli kite ih nerazumljivim imenima tipa punk-jazz, hc-funk, math-punk, eksperimentalni freejazz-noise, a ja osobno mislim da tome ne treba ni davat ime. To je Zu! onomatopeja gadnog i opasnog udarca iz Matakovićevih stripova, to je rastrzana eksplozija matematičke buke koja ždere i lomi i prostor i publiku, ne ostavlja nimalo vremena za predah a zasigurno ostavlja Zujanje u ušima nakon koncerta. Drugim riječima, onim laičkim, dakle krljanje na šestu potenciju, koje se može svidjeti svakome a ne mora nikome. Zu dođu na stage, ispuste dušu, a ko preživi pričat će. Zanimljivo ih je bilo gledati kako uzdišu nakon održanog koncerta i izgledaju kao da su upravo boksali dvanaest rundi s Joeom Frazierom.

I još kad uzmemo u obzir činjenicu da dolaze iz najkatoličkijeg dijela Rima, odmah iza Vatikana nije ni čudo da im je glazba tako živčana, i najblaže rečeno žilava. Kao drvo od bagrema.

petak, 02.03.2007.

Kawabata Makoto+Sevent That Spells, 16.02. 2007., Galerija SC-a

U petak, iz svemirskih je prostranstava doletio astronaut Kawabata Makoto, poznat po tome što svira u japanskim psihodeličarima Acid Mother's Temple, te po tome što izravno komunicira s kozmičkim silama, kako sam kaže. Izgleda da je Hrvatsku odlučili učlaniti u dio svemirskog bratstva, pošto mu je ovo već negdje šesti ili sedmi put da je u Lijepoj Našoj. Možda su u osjetili snažan utjecaj kozmičke energije više nego igdje u Europi, pa dolaze napuniti čakre. Ma, znao sam ja da Hrvatska ima nekog potencijala!
Za one koji ne znaju, Makoto je u svom prvobitnom životu, dakle prije nego je pustio kosurinu i bradurinu, bio sasvim normalan Japanac, isti onakav kakav viđamo u japanskim filmovima o japanskim službenicima koji u nekom trenutku pronađu svoje unutarnje ja, pa dograbe katanu i krenu u krvavi boj protivu sistema. Dakle, Makoto, japanski službenik koji radi u ogromnoj firmi Toyota, zgrbljeno kucka po laptopu u onim kutija-uredima, dolazi kući ženi svaki dan, redovno ide spavati poslije dnevnika, redovno pije rooibos čaj, redovno iznosi smeće van i redovno gleda prvenstvo u harakiriju s puncem. Onda jedan dan doživi udar s nebesa i umjesto da dograbi motornu pilu, dograbi električnu gitaru i kaže ženi: „Ženo, odo ja u rokere postat poznat“
Njegov band AMT ostaje jedno od najdivljijih (i najdivnijih) iskustava koje su ove oči vidjele. Mnogi se i dandanas kunu u njihov prvi koncert u KSET-u prije dvije godine, koji ja osobno nisam vidio. Al dobro, sad, ne može se sve vidjeti, oko nečega se moraju raspredati legende. No, zato sam vidio „ono“ na nasipu pod drvetom i ostao ko pokošen. Postoji o tome i post negdje u arhivi pa kome se da neka izvoli potražiti.
E, sad, taj „ludi roker“ Makoto kojemu u CV-u stoji da komunicira s kozmičkim silama, na što je posebice ponosan, dođe solo da napravi koncert sa STS koje ja osobno ne favoriziram, ali sam se nekako naviknuo na njih, tako da mi njihova transoidna buka i ne smeta toliko (kao ostale buke).
Sve bi to bilo u redu da Kawabati kozmičke sile nisu prišapnule da bi bilo dobro da očepi distorziju do kraja, i da se primi gudala za violončelo. Bez ritam mašine, bez basa, bez ičega. Bez ikakve forme! Ono što je vjerojatno trebalo zvučati kao uzlijetanje rakete u svemir, ili kao titranje signala pulsara, zvučalo je kao da mošusno goveče rađa malog dvoglavog soba s rogovima naprijed . Nakon 5 minuta su me počele boljeti uši, nakon deset minuta počeo me strahovito boljeti stomak. A poslije toga sam se već pretvorio u medicinsku enciklopediju, zbog čega sam često morao ići na WC, a blizu WC-a nalazi se štand s pivom, zbog čega sam često išao po pivo, zbog čega sam često pio, pa se uzročno-posljedičnim zaključivanjem da shvatiti šta se dalje desilo. Da sam to napravio prije, možda bi bilo bolje.
Nakon Makotinog mučenja mrtvih životinja, i nakon što sam dobio mjehurove po mozgu, pridružili su mu se Seven That Spells koje je nadopunio Lovro na saksofonu. Kako su zvučali, pojma nemam jer je Makoto ubio bilokakvu želju za daljnjim uživanjem u muzici, tako da sam cijelo vrijeme stajao u predvorju, naravno, cugajući pivo i ćaskajući s ljudima. Dao sam si neku malu šansu pred kraj, pa sam skupio snage da uđem unutra. No kombinacija Seven That Spells i Makoto nije se ni približno mogla usporediti s onim astralnim iskustvom na nasipu. Mada moram priznati da je Makotino iživljavanje na gitari izgledalo istovremeno iskreno i dječje simpatično, tako da nemam srca da mu zamjerim.