Zu je još jedan u nizu bendova koji vole Hrvatsku, i to sve zahvaljujući neumornom Mati Škugoru koji, usprkos tome što je otišao iz KSET-a, i dalje ne posustaje.
Jučer su poprilično okasnili jer su se zadržali na večeri, no budući da je Joe Lally ipak takva faca koja je u svojim mlađim danima surađivala i svirala s velikim Fugazi, red bi bio da ga se ugosti kako dolikuje. Zu je bend koji svira doslovce sa svima. Lista bendova i ljudi s kojima su surađivali na ovaj ili onaj način, golema je, a na njoj su mogu naći takva imena kao što su Damo Suzuki, apokaliptični hip-hoperi Dalek, Mats Gustafsson, Eugene Chadbourne, Faith No Moreov Mike Patton, Sonic Youthov Thurston Moore, Jim O'Rourke te teškaši iz Texasa, the Melvins, koji će čak i svirati u Zagrebu u skorije vrijeme. Jedva čekam. Svaki član ovog super trija radi još po neka tri-četiri solo projekta ta trane, tako da bubnjar Jacopo u slobodno vrijeme radi muziku za filmove, a saksofonista Luca ima jazz duo s Matsom Gustafssonom. Rečeni Joe Lally je upravo izdao novi album na Dischord, imena There To Here koji je radio s, a s kim bi drugim, nego sa začinjavcem i guruom cijele strait edge filozofije, te glavnim čovjekom Fugazija, Ianom McKayeom.
Zu sa Lallyjem zvuči neloše. Kad bi se upokojeni Morphine u napadaju ludosti udružili s Mobyjem na vokalu, zvučali bi upravo ovako. S jedne strane imamo melankolični i hipnotički Lallyjev glas a s druge strane teški bubanj i masni bas u kombinaciji s dubokim sopran saksofonom. Pjesme su mu prije hipnotizirajuće nego melodične, svaka odiše strait edge filozofijom, ne, pogrešno, svaka jest strait edge od glave do pete, a Joe Lally nije samo mali dečko s basom nego veliki yogi-majstor kojeg samo zemljopisna širina mjesta rođenja sprečava da dobije titulu Sri. Inače u pauzama između pjesama malo previše priča o velikoj ljubavi između svakog ljudskog bića i kako se upravo sad, baš sad ovog časa osjeća sretno i nadasve ispunjeno, i kako je Hrvatska lijepa i tiha zemlja puna predivnih ljudi, i ptičice pjevaju i dolazi proljeće, i dobro je sve je krasno, al daj sviraj molim te, već je pola dvanaest a Zu još nije ni počeo, a ljudi ujutro idu na posao i ne da im se baš slušati o ptičicama i proljeću...Da, umalo zaboravih, bio je čak i jedan lagani proljetni hit koji se može puštati na radiju. Naravno da ne znam kako se zove.
A Zu je sušta suprotnost Lallyjevoj strait-edge melankoliji. Oni koji su ih vidjeli kite ih nerazumljivim imenima tipa punk-jazz, hc-funk, math-punk, eksperimentalni freejazz-noise, a ja osobno mislim da tome ne treba ni davat ime. To je Zu! onomatopeja gadnog i opasnog udarca iz Matakovićevih stripova, to je rastrzana eksplozija matematičke buke koja ždere i lomi i prostor i publiku, ne ostavlja nimalo vremena za predah a zasigurno ostavlja Zujanje u ušima nakon koncerta. Drugim riječima, onim laičkim, dakle krljanje na šestu potenciju, koje se može svidjeti svakome a ne mora nikome. Zu dođu na stage, ispuste dušu, a ko preživi pričat će. Zanimljivo ih je bilo gledati kako uzdišu nakon održanog koncerta i izgledaju kao da su upravo boksali dvanaest rundi s Joeom Frazierom.
I još kad uzmemo u obzir činjenicu da dolaze iz najkatoličkijeg dijela Rima, odmah iza Vatikana nije ni čudo da im je glazba tako živčana, i najblaže rečeno žilava. Kao drvo od bagrema.
Post je objavljen 06.03.2007. u 12:34 sati.