U petak, iz svemirskih je prostranstava doletio astronaut Kawabata Makoto, poznat po tome što svira u japanskim psihodeličarima Acid Mother's Temple, te po tome što izravno komunicira s kozmičkim silama, kako sam kaže. Izgleda da je Hrvatsku odlučili učlaniti u dio svemirskog bratstva, pošto mu je ovo već negdje šesti ili sedmi put da je u Lijepoj Našoj. Možda su u osjetili snažan utjecaj kozmičke energije više nego igdje u Europi, pa dolaze napuniti čakre. Ma, znao sam ja da Hrvatska ima nekog potencijala!
Za one koji ne znaju, Makoto je u svom prvobitnom životu, dakle prije nego je pustio kosurinu i bradurinu, bio sasvim normalan Japanac, isti onakav kakav viđamo u japanskim filmovima o japanskim službenicima koji u nekom trenutku pronađu svoje unutarnje ja, pa dograbe katanu i krenu u krvavi boj protivu sistema. Dakle, Makoto, japanski službenik koji radi u ogromnoj firmi Toyota, zgrbljeno kucka po laptopu u onim kutija-uredima, dolazi kući ženi svaki dan, redovno ide spavati poslije dnevnika, redovno pije rooibos čaj, redovno iznosi smeće van i redovno gleda prvenstvo u harakiriju s puncem. Onda jedan dan doživi udar s nebesa i umjesto da dograbi motornu pilu, dograbi električnu gitaru i kaže ženi: „Ženo, odo ja u rokere postat poznat“
Njegov band AMT ostaje jedno od najdivljijih (i najdivnijih) iskustava koje su ove oči vidjele. Mnogi se i dandanas kunu u njihov prvi koncert u KSET-u prije dvije godine, koji ja osobno nisam vidio. Al dobro, sad, ne može se sve vidjeti, oko nečega se moraju raspredati legende. No, zato sam vidio „ono“ na nasipu pod drvetom i ostao ko pokošen. Postoji o tome i post negdje u arhivi pa kome se da neka izvoli potražiti.
E, sad, taj „ludi roker“ Makoto kojemu u CV-u stoji da komunicira s kozmičkim silama, na što je posebice ponosan, dođe solo da napravi koncert sa STS koje ja osobno ne favoriziram, ali sam se nekako naviknuo na njih, tako da mi njihova transoidna buka i ne smeta toliko (kao ostale buke).
Sve bi to bilo u redu da Kawabati kozmičke sile nisu prišapnule da bi bilo dobro da očepi distorziju do kraja, i da se primi gudala za violončelo. Bez ritam mašine, bez basa, bez ičega. Bez ikakve forme! Ono što je vjerojatno trebalo zvučati kao uzlijetanje rakete u svemir, ili kao titranje signala pulsara, zvučalo je kao da mošusno goveče rađa malog dvoglavog soba s rogovima naprijed . Nakon 5 minuta su me počele boljeti uši, nakon deset minuta počeo me strahovito boljeti stomak. A poslije toga sam se već pretvorio u medicinsku enciklopediju, zbog čega sam često morao ići na WC, a blizu WC-a nalazi se štand s pivom, zbog čega sam često išao po pivo, zbog čega sam često pio, pa se uzročno-posljedičnim zaključivanjem da shvatiti šta se dalje desilo. Da sam to napravio prije, možda bi bilo bolje.
Nakon Makotinog mučenja mrtvih životinja, i nakon što sam dobio mjehurove po mozgu, pridružili su mu se Seven That Spells koje je nadopunio Lovro na saksofonu. Kako su zvučali, pojma nemam jer je Makoto ubio bilokakvu želju za daljnjim uživanjem u muzici, tako da sam cijelo vrijeme stajao u predvorju, naravno, cugajući pivo i ćaskajući s ljudima. Dao sam si neku malu šansu pred kraj, pa sam skupio snage da uđem unutra. No kombinacija Seven That Spells i Makoto nije se ni približno mogla usporediti s onim astralnim iskustvom na nasipu. Mada moram priznati da je Makotino iživljavanje na gitari izgledalo istovremeno iskreno i dječje simpatično, tako da nemam srca da mu zamjerim.
Post je objavljen 02.03.2007. u 18:04 sati.