Prvi sam ih put vidio u srednjoj školi, u dvorištu DVD-a Đakovo, i premda sam bio pijan ko guzica i više vremena proveo sjedeći na panju nego skačući, urezali su mi se u sjećanje poput metalnog užarenog žiga. Poslije su ih već počeli svrstavati u isti koš s ostalim YU-Rock kiselišima, najljigavije su pjesme polako ušle u repertoar bambus-gitarista s plaže, a nakon zbirke sapunastih limunadica za srednjoškolke nazvane „Put do srca Sunca“ mogli su slobodno otići u kurac, isto kao i Azra, Čorba, Balašević i ostale neuništive spodobe iz umrlih vremena. Ali onaj koncert je, ljudi moji, bio nešto što se osjetilo stomakom i Majke su tada stvarno bile velik, golem bend, baš poput MC5, i Stooges. S tom razlikom što su totalno promašile državu i vrijeme. Bilo je to zlatno vrijeme Ribara i Koka Kole iz privatnih sokara, s komadima nečega što plivaju unutra, a bogami i zlatno vrijeme za Majke, odmah nakon izlaska „Milosti“, kada su već opasno počeli naginjati prema hard rocku za „echtes“ rockere, koji se i danas šakom na prsima i Badelom u ruci kunu u Pađena i Štulića, i napuštati nabrijani rock'n'roll za mlade nabrijane populacije, kakav su prali na „Razumu i Bezumlju“ . Sve od „Razdora“ pa nadalje, masnokosi je hard rock Zokija Čalića, tojest više solaža i balada, a manje furioznih garažnih bombi poput „Iz sve snage“.
Kad sam čuo da sviraju, bio sam zabrinut. Prvo, zbog stanja alkoholno-tabletne omaglice u kojem se Bare sad nalazi, puno gore nego kad je s Kilmisterom i ostalom bratijom štrikao po venama i pjevao „Ne pitaj me zašto žmirim u kafani ja“ , a drugo, zbog ta zadnja dva albuma koji je porodio zabavnjačke klasike poput „Vrijeme je da se krene“ i „A ti još plačeš“. I treće, zbog sigurnih znoja, gužve, i pomanjkanja mjesta u garderobi.
Predgrupu superkretenskog imena „Lot Lov“ smo svi zaboravili čim je završila, premda se pjevač trudio podići raju na noge, koristeći izraze poput „Rokaj“ „Rolaj“, „Eto falla Majkama“, „Majke su zakon“, „Svi smo došli vidjeti majke“, „Majke su spremne da rokaju s vama“, i slažući rime poput „Frajeru misliš da ćeš proći, nećeš moći doći ove noći“. Da je bar imao jaknu koja pada ko onaj na Dori, bilo bi vrijedno gledanja.
Majke su, s druge strane, bile dostojna nagrada za sve pretrpljeno znojenje, gužvanje s ljudima, prolijevanje Tuborga i skoro pa sudar s Janicom Kostelić. „Bok, Zagrebe, šta mai“ izlanuo je Bare i krenula je euforija, koja nije stala skoro pa tri sata s bisom, koliko su svirali. Počelo je sa „Svaku noć i svaki dan“ s „Razuma i Bezumlja“ , a nastavilo se u revijalnom tonu s „Grešnikom“ i „ Krvarim od dosade“, ali kad su krenuli surovi i prljavi rifovi od „Iz sve snage“ i „Ne mogu se kontrolirati“ tu sam tek pukao kao tromblon i skontao da mi fali onog Ribara iz devedeset i koje, tojest, da se slabo zadovoljavam s ovim Tuborgom koji sve više sliči znoju a sve manje pivu.
I kako to uvijek biva, negdje oko sredine koncerta kad je doći do pisoara postala prava odiseja, svi smo se pogubili i zauzeli mjesto oko ton pulta, gdje je bilo najviše mjesta za skakanje. S jedinom iznimkom što je Bare počeo s vintage Majkama, dakle s hitovima za mase tipa „Izazivajmo nerede“, „A ti još plačeš“ , i „Mene ne zanima“, dakle, sve s platinaste „Vrijeme je da se krene“ , kad su konačno postali uzdanice propalog „Crnog Mačka“, znači, veliki i cijenjeni, jednom rječju dosadni. Ali nema veze, ajmo svi zajedno: „Izazivajmo nerede, bilo kad i bilo gdje, aaaaaaauuuu!!!!!“ I naravno, uz hard rock opet fali taj prokleti Tuborg.
Tri sata su Majke prašile jednakom žestinom s jednim bisom i u tri sata nisu ni jednom fulale, Bare niti jedanput nije zaboravio tekst ili nešto krivo otpjevao. Bubnjara, koji je stigao iz upokojenog Laufera, sam zaboravio nakon tri prve stvari, a potpuno nepotrebnog klavijaturistu podsvjesno nisam ni želio čuti, pa ga iz istog razloga nisam čuo. Uglavnom, nije stršao kao trn u oku, kao što je smetao metalni zvuk Ibaneza u novooformljenim Vješticama.
Dakle, ja sam se izguštao kao prasac. Majke ko Majke, od rođenja su obilježeni da sviraju rock'n'roll i vjerojatno će to raditi do kraja života. Bare, za divno čudo i dalje suvereno vlada stageom, toliko da se slobodno može reći da je najbolji frontman u Hrvatskoj. Svaki pokret koji napravi stvoren je za poster u sobi nadrkanog pubertetlije. Jedan od rijetkih u Hrvatskoj koji bi od toga mogao živjeti normalnim životom, ali se umjesto toga suši uslijed metadonske terapije. Šteta.
E, da, razbio si glavu bocom. Pa šta sad? Došlo čovjeku!
Post je objavljen 23.03.2007. u 09:43 sati.