Reklo mi je nekoliko ljudi da svaku recenziju pišem kao da pišem priču. Naravno, da ih pišem kao priče, kad iza svakog koncerta postoji neka priča. Priča o Dub Syndicateu bila bi jedna od onih klasičnih „hrvatskih priča“, tipično hrvatskih-hitro.hr-adminstracijskih idiotizama u kojoj glavnu ulogu igraju naši biro-idioti koji su bendu u zadnji čas odlučili uskratiti vizu za Hrvatsku. Pošto naši do grla zakopčani biro-idioti, rijetko kad gledaju dokumentarce National Geographica, nego samo Dnevnik i eventualno „Dobro Jutro Hrvatska“ kad piju jutarnju kavu, a putuju samo u Austriju i to najdalje do H&M-a, eventualno IKEA-e da škicnu najnovija govna od pleksiglasa i aluminija, muzičari iz DS-a izgledali su im previše garavo i bezubo, jednom riječju, previše čudno da bi boravili u Hrvata. I još su ko za kurac dolazili iz Srbije s koncerta u Beogradu. Zamisli ti! Kud su crni, još dolaze iz Srbije! Pa su pomislili da bi ti čudni, u crveno-žuto-zeleno zaogrnuti crni ljudi, mogli nekom od njihovih sinova i kćera staviti onaaj, onaaaaj...đoinp! u gusti sok, u namjeri da ih upropaste. Na svu sreću, posredstvom više sile, prigodno ćemo je nazvati Jah, višak zdravog razuma kapnuo je u njihove sasušene ladičarske IKEA-mozgove, pa su eto ipak odlučili predomisliti u korist ljudi željnih dobrog reggaea. Zahvaljujem Jah Almightyju na učinjenom, tako da sad kad sam došao do kraja priče o Hrvatskoj, konačno mogu prijeći na recenziju.
Uvijek postoje dobri i loši koncerti. Ali najbolji su koncerti oni neplanirani. Zanimljivo je to kako nikad nisam nazočio lošem neplaniranom koncertu. Jedan od takvih neplaniranih bio je onaj skorašnji, Dub Syndicate-a, dub reggae prvoboraca straigt froma de Kingston, Jamaica, spreadin da word of Jah, man, zaslužnih što sam ponovo navalio na recenzije koncerata, kojih baš i nije bilo nešto u posljednje vrijeme. Koncerte skandinavskih grobara s fiksacijama na orkestralne grmljavine poput (testos)Therion ne pohađam.
Ima nešto u tom reggaeu što me konstantno iznenađuje. Zvuči nenametljivo, nevino i bezopasno, ali što ga duže slušate, sve vam se više uvlači pod kožu, počne vam kolati kroz leđnu moždinu i najedanput vas cijelog obuzme pa se tijelo, duh i um sami od sebe počnu njihati u šamanskom transu. I onda nenametljiva, bezopasna i po širem hrvatskom tumačenju „glazba za pičkice“ postane moćna ljekovita sila kojoj se teško oduprijeti. Još kad se na to doda malo ponavljajućih psihodelično-transoidnih zvukova dobijete nešto nalik onome što svira Dub Syndicate. Iliti po naški, zatvoriš oči, piješ pivo, zibaš se, smiješ se ko dijete koje je upravo ilegalno odvozilo četiri vožnje autićem u lunaparku i boli te kurac za sve.
Ne smeta te ni to što Dub Syndicate čitavo vrijeme puštaju vokale s ritam mašine, ni to što nadrkani redar grozničavo traži konzumente dima po Močvari, ni to što ti netko non-stop staje na nogu ili laktom zapinje za pivo, pa čak ni to što je centralni lik rastafarijanizma, Haile Selassije, ustvari bio tvrdokorna etiopska diktatorčina. Ama baš ništa ne smeta, sve što se događa, događa se po volji Jaha, samo da bi se ljudi družili i zajebavali.
I onda zajebancija postane još bolja kad basist, koji je čitavo vrijeme stajao u polumraku, izađe na svjetlo, pred mikrofon, pa ugledate mršavo razrooko lice s preširokim nosom i krezubim smješkom, lijepo pozdravi publiku i zapjeva dva ultimativna reggae hita, inače jedine dvije stvari otpjevane uživo. Zovu se „Mafia“ i „Officials“, i defintivno su bile špica koncerta. Nakon toga čitavo ću se vrijeme koncerta osjećati kao da mi nešto fali. A do dana današnjeg mi nije postalo jasno jel to još jedan (ali samo jedan) dim, ili živi vokal umjesto nasnimljenog.
No, bez obzira na to, kad su DS izašli na dugi bis, sve potrebe za bilo čim bile su zaboravljene, a čak me na trenutak preplavio onaj osjećaj ljepote koji me stalno zibao na Misty In Roots u Pauku. Da je duže trajalo, bilo bi fenomenalno, ovako je samo odlično.
Zahvale:hvala Matiji na neplaniranom pozivu, hvala Dub Syndicateu na transcendentalnom iskustvu, hvala nepoznatim ljudima iz gomile na još jednom (ali samo jednom) dimu, hvala Robiju što se stvorio odnekud, te na kraju hvala i Matiji i Robiju na iscrpnoj cijelonoćnoj reggae edukaciji koja meni kronično fali da bi ovu recenziju učinio profesionalnim uratkom. Matija, kad ćemo pržit?
Post je objavljen 09.02.2007. u 12:29 sati.