Pošto sam maestra Pušića već vidio otprilike 3-4 puta slobodno me zovite zagriženim fanom. Jubilarni četvrti put trebao se desiti u Boogaloou, no zbog prevelike potražnje nisam uspio ući. Čak ni zajebancija na zavičajnoj osnovi s izbacivačem iz Osijeka nije upalila. Tada sam zaključio da će slijedeći koncert defintivno biti moj, jer me živo zanimalo kako Rambo zvuči uživo sad kad je totalno zabrijao na freejazz, meni najogađeniju vrstu muzike. Jedina je to vrsta glazbe koju nikad neću uspjeti svariti, jer osobno smatram da je freejazz sušto pokazivanje vještine izdrkavanja nekolicine akademski učenih turbo-muzičara. Istina je da je Rambo i davno prije, još od albuma „Metropolis“ kojeg je napravio s Miroslavom Tadićem, pokazivao sklonost jazzu, no od „Čobane Vrati se“ pa nadalje, Rambove uratke prepoznajem samo po glasu i standardno nenormalnim tekstovima. Sama muzika mi počne kljucati po mozgu već nakon druge ili treće stvari. Ali, jebiga, Rambo ostao Rambo. Šta god da napravi teško mu je zamjeriti.
No, na koncertu je totalno druga priča, ako zanemarimo dosadno drkanje na početku zvano „Gospodine Popoviću“.Od koncerta u Tvornici promijenilo se samo to što sad više i ne stigne do kraja refrena a već počne srat pizdarije. Tako da „FAP Mašina“ traje nekoliko desetaka minuta duže, stara spika s manekenkama oplemenjena je zajebancijom o globalnom zatopljenju, te njemu samom kao o čovjeku koji mora vježbat pred ogledalom i smišljat nove pizdarije da bi zaradio svojoj djeci za novi Playstation, a tu je i „Jedno te isto“, tech-house koji se rodio iz zajebancije na Exitu, te stara limunadica „Sokolov Greben“ koji iz osobne šege s estradom pjeva na playback. Freejazz drkanje mjestimice se prekine s reggae, drum&bass i techno uletima i obavezno legne ko šaka na oko, a često se poklopi s vrhuncima njegove seračine, pa baci na lagano plesuckanje. Što znači da tvrdih rockerskih ravnjaka tipa „LM Hit“ više nema. Ponekad zabrije na tvrdi funk pa zapjeva „Prijatelju“ i to je to što se tiče distorzije.
Dakle, sve u svemu, Rambo i dalje fura svoje improvizacije i to mu odlično leži. Od svih tih starih prdonja iz osamdesetih koji su se isfucali ili prodali još u prošlom stoljeću, Rambo i dalje djeluje najsvježije .I dalje suvereno vlada koncertnim prostorom, ima muzičare koji mogu svirati apsolutno sve, i provale su mu još uvijek originalne. Samo mi i dalje nije jasno, zašto izdaje nove albume kad ne snimi ni jednu pjesmu koja mi zvuči kao pjesma, nego poput trećerazrednog improvizatorskog eksperimenta s jazz-akademije, bez glave i repa?
Baš kao i njegov junak Halid Invalid Hari iz istoimene pjesme, sad pravi hitove narodnjačkim PVC plastičnjarama poput Cece, ali umjesto da za sebe napravi „pravi hit jedan kroz jedan“ sve više tone u alternativu koje je tada bio sit. Ovo sad što čujem s njegovih dugosvirača, ne samo da ne zvuči kao trula narodnjačka komercijala koju bi slušale „stara majka, šunjaja i snaja“, nego ne zvuči ni kao nešto što bi prosječni širokogrudni slušalac stavio u player, osim ako nema glazbenu naobrazbu jednog Dizzyja Gillespieja. Ili će Rambo uskoro stvarno biti „Zreo za penziju“ , ili samo dobro prodaje nedostatak ideja? Ili ja to samo
previše serem o stvarima koje ne kužim?
Post je objavljen 09.02.2007. u 12:26 sati.