Burnin Phoneix

Kosovari, kosovari jednom se u šali rekli da za vas niko ne mari.
Kosovari, kosovari sad smo vas srbiji ukrali i neovisnost vam dali.
Oj kosovo zemljo divna volim te ko oči u glavi i divim se tvojoj vječnoj slavi.
Milošević slobo sad se u grobu prevrće zato jer srbija više ne može da kosovska bogatstva srće.
Kosovo vidim te već sutra kao oazu mira bankarstva sljadoljedarstva i pekarstva s većim bogarstvima od rimskog carstva, s razlimom ma kod vas nema barbarstva.
Kosovo ako mi se želja ispuni već od sutrašnjeg dana bit ćete razvijeniji od japana.
Volim te kosovo zemljo junaka za tebe mi teško ne bi pala ni najteža tlaka.
I sa nožem u grlu i metkom u čelu ostat ću živ i vikat cijelom selu da kosovo nije više srpski rob, a onda mogu i sretan u grob.
Jer ti si kosovo meni otac i majka život u tebi najljepša je bajka.
Jedva čekam tvoj rođendan prvi kada će u kosovu zlatom i bogatstvom već sve da vrvi.
Ako srbija s nama bude tražila rat morat će sa svog lica krv prat jer kosovu niko nesme srat na našoj strani je nato pakt.
17.02. veliki je dan kosovo je tada u svoje ruke uzelo volan i ponosno će da ostvari europski san.
Protiv nas su još samo rusi al na našoj strani sveti su dusi-(množina od duhovi.)
Ja bi kosovo po tebi nazvao neki čaj da preko toga vidi se tvoj sjaj.
Kosovo ti si za stabilnost u regiji ključ ti ćeš nas prema eu vuć.

Lito je, kasno popodne. Sunce taman zalazi s one strane Glavine, dok Miro rozga motor na svojoj truloj barki. Sikira pijan tetura po selu u čarapan i pokazuje dici kako otvorit pivu na stupu od struje. Ositi se sparina od markana što je pržio od 6 ujutro, al more hladi cilu situaciju, meni u glavi livada dok čistim vrše za zakalat. Kad mi Miro nestane iz vidokruga krenut ću pomalo put barsa da bacim vrše, a mriže ću večeras zakalat pod drmunom. Teškom mukom palin brodski motor i pomalo izlazin sa veza gledajuć Sikiru kako na puzavici vadi tenesicu iz mora. Dok prolazin pokraj velike rive pozdravljan juniore koji su upravo bacili udicu među one konope od veza Klapunice nadajuć se da će dignit koju ušatu za na lešo sutra ujutro. Pomalo sustižem Niđu koji svojom pismom tira ne samo ribe nego i mrkače s dna, ne vidim ga u barki, sigurno je lega pod provu da malo otpočine. Prolazim pokraj kempa punog turista nadajuć se da ću snimit koju čehinju koja vata ovo malo sunca što je na obzoru. Neki nadobudni švabo me slika sa kopna koda je vidija podmornicu nautilus a ne zelenog ribara sa skroz nepotrebnim šeširićem na glavi i bocom vode u ruci. U trbuhu mi još žuli onaj makijato šta sam popija kod kuma prije nego šta sam krenija, a ni ona tri gemišta posli toga mi nisu tribali. Bonaca je i vabi me da se zamandalim u more al nevolim mokre kupaće oko jaja i neda mi se plivat za barkom jer bi tija finit prije mraka. Nakon što sam obavija utovar sniman Šestara koji već šesnajsti put ide na lignje i drobi kako je Viktor prokletinja jer uvik mora krenit prije svih dok je još sunce s ove strane Glavine. Vraćan se na vez što sporije moren samo da bi doša posli Mire da ne moran slušat njegove filozofije i s njin analizirat mista za bacat vrše. Sritan što sam doša posli Mire privezujen se na rivu i sa smješkon drito u gostionu di me kum već čeka sa gemištom i papalinama za degustaciju. Sunce je već odavno zašlo, kum i ja uz partije briškule i trišete raspravljamo o situaciji u državi i kako njega išijas drži već tri dana, ja mu govorin da je to od promaje kad svaku večer zaspe na stolici pred gostijonom. U gostijonu ulazi onaj nadobudni švabo od popodne i brmolji nešto na švabskom da je vidija duha. Ja ga pitan kako je izgleda, a on kaže da nezna, kumu nije jasno kako ga je onda vidija ako nezna kako izgleda. Sve nam se razbistri kad nam na aparatu pokaže slike Niđine barke. Mi mu se keljimo jer znamo da Niđo voli cugnit i pivat pod provon kad ide zakalat mriže, i na kraju mu kažemo da je to skroz normalno za njega. Švabo je sritan ko nova godina i zove pijaču na njegov račun, ponudimo ga slanim papalinama i čekamo reakciju. Takvu facu nisam vidija već godinama, papalina ga je dokrajčila i odlazi van fućkajuć, sigurno da prikrije kiseli smješak s usta. Ajme ne, večeras je pun misec što znači da će Sikira opet švikat cilu noć a ja neću moć spavat, moran se dizat u pola četri da bi izvadija mriže. Cugnem još jedan putni i odem kući pogledat boks nadajuć se da Luis neće pljusnit u prvoj rundi jer badave onda prijenos i vrime utrošeno čekajuć da počne. U gluvo doba noći čujen Sikiru kako zavija na misec i posli toga pljusak mora i valove, Sikira je pljusnija u more ulazeć u barku, ajde neka bar će se otreznit. Na pola četri mi zvoni budilica, krmeljavih očiju oblačin buce i spuštan se do barke, još ni sunce nije izašlo. Iako je lito ujutro bude mrzlo za popizdit, dok paljan po vodi rukom i tražim šuro od veza više ne ositin prste. Prvi san isplovija sa veza i čim san odmaka od naselja dajem gas do ibera da se mogu grijat se na toplinu motora. Nije bilo većih poteškoća dok san vadija mriže, jedino mi je za oko zapea novi grafit na zidu kolibe, kaže jebo ne jebo kurcu vrime prolazi. Mulariji je opet bilo dosadno pa su ovaj put smislili nešto novo. Galebarija mi se skuplja oko barke jer po putu bacan ostatke plavica, nije radi ostataka nego mi zaseru svu ceradu na provi pa ih moran veslom lemat, dva su pala a ostali biže, sigurno ne zadugo. Doć će za pet minuta graktat mi oko glave tako da dobijen slom živaca. Vraćan se na vez kad su svi već na jutarnjem makijatu poslije kojeg neki dolaze na rivu vidit ulov i možda kupit po kile kilo za pofrigat. Konkurencija nije jaka jer većina ribara prodaje direktno u ribarnice. Dok čistim osliće skuplja se rulja okolo i svi redom stranci pa pitaju kolko dođe. Proda san više od pola tako da mi je ostalo za ručak i kilo dvi za zamrznut a one školjke šta mi se zapletu u mriže da san malom Toniju. Kad san opra barku kibam na prvi makijato, i palim duvan za dobro jutro, dva guta kave i drugi duvan me već lešaju pa nisan nego za u horizontalu do podne, a kasno popodne opet ispočetka… Volin svoje misto i prekrasan život u njemu.



By: Homie

Svaka sličnost sa stvarnim osobama je sasvim slučajna

Snimka govori više od riječi. nema se šta dodat...
najbolja pjesma od izvjesnog izvođača...

Ovo je tužna priča o jednom mladom dječaku koji je dane provodio stvarajući računalne programe i opijajuć se u kafićima. Sve je počelo kada je taj dječak upoznao jednu djevojku koja ga je stalno ignorirala i on je patio za njom. Nakon što su se bolje upoznali djevojka je spavala sa njim i nakon toga su imali kratku vezu u kojoj je dječak uvijek izvlačio deblji kraj. Najgori trenutak mu se dogodio kada mu je ta djevojka otkrila da ima dečka koji je najmoćniji diler u okolici, rekla mu je da ga voli iako se bavi sa preprodajom droge i da je on dobar u duši. Dječak ju je uvjeravao da niti jedan diler nije dobar ma koliko god se on činio pristojan, i koliko bogat i zgodan bio. Ali djevojka ga nije slušala i govorila mu je da nije u pravu. Dječak se od tuge i boli počeo opijati po obližnjim kafićima, nije znao šta da radi, nije znao kako spriječiti tu veliku pogrešku.
Jednog dana je shvatio da nije u njegovoj moći da preobrati djevojku od lošeg društva iako je i sam postao ološ.Tada je njegovo mlado naivno srce prestalo osjećati ljubav prema toj djevojki i počelo stvarati mržnju prema svim dilerima kokaina i trave. Prestao se opijati i počeo trenirati i vježbati dok nije razvio sposobnost o kojoj nikad nije ni sanjao.Ta sposobnost je bila jača od njegovog razuma i nije birala između dobrog i lošeg. Počeo je sastavljat popis najopasnijih i najmoćnijih dilera u gradu i okolici s namjerom da ih toliko istuče da više nikad ne pomisle prodavati drogu. Odlučio je uzet pravdu u svoje ruke i navesti sav ološ da se vrati na pravi put i da se prestanu bavit sa stvarima koje uništavaju pojedinca i društvo. I tako je jedne noći izašao na ulice grada i naišao na jednog dilera sa crne liste. Nakon što ga je upitao ima li šta za prodat, diler mu je ponudio bombone exa. Dječak mu je sa smješkom na licu uputio seriju mješovitih udaraca i par izravnih udaraca u lice i rebra, diler je pao kao pokošen. Dječak ga je zgrabio za vrat i zaprijetio mu da ako ne prestane prodavat drogu drugi put neće ovako dobro proći. Ostavio ga je krvavog na ulici i otišao doma. Drugi dan je dječak pronađen sa šest prostrijelnih rana na području pleksusa, vrata i lica i sa 14 ubodnih rana po čitavom tijelu.
Pouka priče je: nikad se nemojte zajebavat sa dilerima, jer nikad neznaš tko je u mafiji. Čuvajte se mafije, oni su svuda oko nas.

By: Homie

Robert Nesta Marley rođen je 6. veljače 1945. u kući njegovog djeda na Jamajci. Uskoro nakon što je rođen, njegov je otac napustio njegovu majku, iako je financijski nastavio uzdržavati obitelj i povremeno se vraćao da posjeti svoga sina. Bilo je to sredinom 50-ih, kada je naći posao na Jamajci bilo vrlo teško, pa su Bob i njegova majka napustili svoj dom u St. Ann i uputili se u Trenchtown (Zapadni Kingston) kako bi pronašli sreću u velikom gradu. U Trenctownu, Bob je provodio mnogo vremena sa svojim dobrim prijateljem Nevillom Livingstoneom, kojeg su obično zvali nadimkom Bunny. U velikom je gradu Bob, također, bio više izložen glazbi koju je volio, a koja je uključivala Fats Domina i Raya Charlesa.

Bob i Bunny zajedno su pohađali satove glazbe koje je držao poznati jamajkanski pjevač Joe Higgs. Na tim su satovima upoznali Petera Macintosha i uskoro postali dobri prijatelji. U meduvremenu se jamajkanska glazba razvijala i postajala vrlo popularna širom Kariba zahvaljujući invenciji Ska glazbe.

Kada je Bobu bilo 16 godina, počeo je slijediti svoj san da postane glazbenik. Glazba je većini mladih s Jamajke bila jedina mogućnost za bijeg iz surove realnosti. Jedan od tih mladih ljudi bio je i Jimmy Cliff koji je sa svojih 14 godina već imao snimljena dva hita. Nakon što je upoznao Boba, Jimmy ga je upoznao s Leslie Kong, lokalnom glazbenom producenticom. Bob je poslušao Jimmyev savjet i otišao na audiciju kod Leslie Kong. Bobov glazbeni talent došao je do punog sjaja i počeo je snimati u studiju svoj prvi single " Judge Not ". Nažalost, niti "Judge Not" niti njegov single iz 1962., "One More Cup Of Coffee", nisu bili baš uspješni.

Bob je uskoro prekinuo suradnju s Leslie, nakon što nije primio nikakvu plaću. Slijedeće su godine Bob, Bunny i još nekoliko prijatelja formirali The Wailing Wailers. Početak nije baš bio sjajan, jer su nakon nekoliko studijskih proba dva člana, Cherry i Junior Braithwait, napustili bend. Unatoč tome, bend je nastavio s radom i bio je predstavljen Clemetu Doddu, producentu Coxsone izdavačke kompanije. U toj su kompaniji The Wailing Wialers snimili svoju prvu pjesmu " Simmer Down ", koja je postigla priličan uspjeh na Jamajci.

The Wailing Wailers, koji su se sada sastojali od Bob Marleya, Petera Tosha i Bunnya, postali su prilično popularan lokalan bend. Njihova se publika rapidno povećavala i snimili su još nekoliko pjesama za Coxsone etiketu, koje su uključivale "It Hurts To Be Alone" i "Rule The Roadie". Bob je uskoro preuzeo ulogu vođe benda i tekstopisca.

Život Boba Marleya postao je vedriji kada se 10. veljače 1966. oženio za Ritu Anderson. Slijedećeg dana, nakon vjenčanja, Bob je otišao u S.A.D. posjetiti majku koja je živjela u Delaweru. Za vrijeme boravka u S.A.D.-u, radio je kako bi mogao financirati svoju glazbu, ali se uskoro vratio kući. Nakon Marleyeva povratka, glazba The Wailing Wailersa evolvirala je od Ska-a u Rock Steady. Ova se evolucija sukobljavala sa zahtjevom Coxsone etikete za Ska bendom. Zbog toga su novi Wailing Wailersi napustili Coxsone i preimenovali se u The Wailers.

Umjesto da traže novu izdavačku etiketu, The Wailers su odlučili osnovati vlastitu koju su nazvali Wail 'N' Soul. Taj se događaj poklopio s rođenjem Marleyeva prvog sina kojeg su nazvali Cedalla. Nekoliko singlova, kao što su "Bend Down Low" i "Mellow Mood" izdali su za svoju etiketu prije nego se ugasila te iste godine. Propadanje njihove vlastite etikete imalo je snažan učinak na bend i uspjeli su se vratiti na svoj stari put tek kada su upoznali Leea Perrya. Uz pomoć Leea Perrya, The Wailers su stvorili sjajne pjesme kao što su "Duppy Conquerer", "Soul Rebel", "400 Years" i "Small Axe".

1970. godine The Wailersi su se proširili za dva člana - Astona Barreta i njegovog brata Carletona. The Wailersi su u to vrijeme bili prilično popularni širom Kariba, ali još uvijek nepoznati u ostatku svijeta. Ova im je popularnost omogućila da osnuju drugu, uspješniju etiketu, koju su nazvali Tuff Gong, prema nadimku Boba Marleya. Upoznavši Johnnya Nasha, Marley je otputovao s njim u Švedsku, a zatim u London, gdje je snimio "Reggae on Broadway", kojeg je izdala etiketa CBS. Nakon toga je ostatak Wailersa doputovao u London kako bi pomogli promociju singla, ali su ubrzo shvatili da su ostali bez financijskih sredstava. Bez ikakvih drigih preostalih mogucnosti, Bob je otišao vlasniku etikete Island Records, Chrisu Blackwellu, nadajući se mogućem ugovoru. Blackwell je već bio čuo za The Wailerse i odmah je s njima potpisao ugovor. Kao predujam dao im je osam tisuća funti kako bi se mogli vratiti doma i snimiti svoj prvi album za Island etiketu. Ovo je bio vrlo važan ugovor, jer je prvi puta jedan reggae bend imao pristup najboljim uvjetima snimanja.

Album koji su izdali zvao se " Catch a Fire ", kritičari su ga vrlo dobro prihvatili i bio je jedan od prvih reggae albuma. Prije Wailersa, reggae se prodavao samo u obliku singlova ili na kompilacijskim albumima. U proljeće 1973. Wailersi su se vratili u London kako bi odradili tromjesečnu turneju po Velikoj Britaniji. Po završetku turneje vratili su se na Jamajku, gdje je Bunny odlučio prestati ići na turneje. Zamijenio ga je Joe Higgs. The Wailersi su, zajedno s Higgsom, otputovali u S.A.D. gdje su trebali svirati kao predgrupa na 17 koncerata, u to vrijeme, najpoznatije američke crnačke grupe Sly and the Family Stone. Wailersi su otpušteni nakon četiri nastupa jer su postali popularniji od grupe prije koje su svirali, a publika je skandirala "Wail-ers" još dugo nakon što bi Sly and the Family Stone počeli sa svojim koncertom. Također su nekoliko puta svirali i prije Brucea Springsteena.

Nakon što su ih Sly and the Family Stone otpustili, našli su se Wailersi još jednom bez novaca, ovaj puta u Las Vegasu. Nekako su se dočepali San Francisca gdje su održali live koncert za radio stanicu KSAN-FM, a cijelo je to iskustvo uzrokovalo rast njihove popularnosti u Južnoj Americi. Krajem 1973. Wailersi su izdali dugo očekivan nastavak albuma "Catch a Fire", kojeg su nazvali "Burnin". Na ovom se albumu nalaze mnogi klasici The Wailersa, kao što su " I Shot The Sheriff " i " Get Up, Stand Up ". Popularnost Wailersa u Južnoj Americi još više je porasla kada je Eric Clapton snimio remake pjesme "I Shot The Sheriff", koji je postao broj jedan na američkoj ljestvici singlova.

1975. izašao je treći album Wailersa, "Natty Dread", na kojem se nalaze iznimne pjesme kao " Talking Blues ", " No Woman No Cry " i " Revolution ". Loša je stvar bilo to što je dvije trećine orginalne postave Wailersa, Peter Tosh i Bunny Wailer, napustilo bend kako bi se posvetili solo karijeri. To je uzrokovalo ponovnu promjenu imena sastava, ovoga puta u Bob Marley and The Wailers. Odlazak dva člana benda stvorio je rupu u vokalnoj sekciji, koju su popunile Rita Marley, Judy Mowatts i Marcia Grittiths. Tog je ljeta bend počeo novu turneju po Europi.

Dva koncerta održana su u Lyceum Ballroomu, oba su snimljena i izdana kao live album, na kojem se nalazi nezaboravna live verzija "No Woman No Cry", koja je postala svjetski hit. Grupa je doživjela dodatne promjene dolaskom u bend Ala Andersona i Bernarda Harveya, koje su kasnije zamijenili Junior Marvin i Tyrone Downie. Poslijednji put kada su The Wailers svirali zajedno u orginalnoj postavi bilo je na koncertu Steviea Wondera za jamajkanski Institut za slijepe osobe.

Bob Marley and The Wailers nastavili su s izdavanjem nevjerojatnog albuma " Rasta man Vibration " 1976. godine. To je potaklo svojevrsnu reggae-maniju u Sjedinjenim državama, a časopis Rolling Stone ih je imenovao grupom godine. Na albumu "Rastaman Vibration" nalazi se snažna pjesma " War " čiji su stihovi preuzeti iz govora kojeg je održao car Haile Selassie. Bob Marley je odlučio održati besplatan koncert u Parku narodnih heroja, u Kingstonu, 5. prosinca 1976. Ideja koju je koncert podupirao bila je mirovna poruka protiv ratova koji su se vodili u getu Trenchtowna u to vrijeme. Tragedija se dogodila dva dana prije samog koncerta, kada je naoružana osoba upala u stan Marleyevih i pucala na Boba, Ritu i dvoje drugih prijatelja. Na sreću nitko nije stradao. Unatoč ovome događaju, Bob Marley je nastavio s prvobitnim planom i održao nezaboravan koncert pod imenom "Smile Jamaica", dva dana kasnije. Nakon koncerta bend je otputovao u Veliku Britaniju, gdje su 1977. snimili album " Exodus ", vjerojatno njihov najbolji album općenito. Ubrzo je postao album broj jedan u mnogim zemljama, između ostalog u Njemackoj i Engleskoj. Takoder je bio jedan od najboljih albuma te godine. Za vrijeme europske turneje, bend je održao nekoliko nastupa u londonškom Rainbow Theatre. U svibnju Bobu je dijagnosticiran rak. Bilo je vjerojatno da bi se širenje raka moglo spriječiti tako da se Bobu amputira nožni palac, ali je on to odbio. Takav bi postupak bio protiv njegove rastafarijanske vjere. Ovim vijestima ostatak je Exodus turneje otkazan.

Ipak, bolest nije spriječila Boba Marleya da nastavi sa snimanjem glazbe, pa je 1978. izdan album "Kaya", koji je imao puno zreliji zvuk nego prijašnji albumi. Boba su optužili da se prodao, jer su mnoge pjesme bile posvećene ljubavi ili ganji (marihuani). Rastafarijanci su, naime, vjerovali da će ih pušenje svete biljke približiti Jahu (Bogu). U travnju 1978. Bob se vratio na Jamajku kako bi održao "One Love" mirovni koncert, kojeg je posjetio i jamajkanski predsjednik Michael Manley te vođa opozicije Edward Seaga. Bob ih je doveo na pozornicu i čak natjerao da se rukuju. 15. lipnja dodijeljena mu je medalja za mir u trećem svijetu, koju su mu dodijelili Ujedinjen Narodi. Posjetio je prvi puta Afriku otputovavši u Keniju i Etijopiju. Na tome je putu započeo rad na pjesmi "Zimbabwe". Za to je vrijeme bend je izdao drugi live album "Babylon by Bus", koji je snimljen u Parizu. Album koji ga je slijedio bio je "Survival" 1978. Na cijelom je albumu očita prisutnost motiva preživljavanja crnaca.


Sedamdesete su se sada vec bližile kraju, a Bob Marley and The Wailers bili su jedan od najpopularnijih bendova. 1980. prvi su puta nastupali u Africi, u gradu Gabon. Vlada Zimbabwea pozvala je cijeli bend da gostuje na ceremoniji u čast neovisnosti njihove zemlje u travnju. Bob je kasnije izjavio da je taj poziv bila za njega najveća čast u životu.

Bob Marley je nastavio sa snimanjima i 1980. izdan je album " Uprising ". Sve se činilo blistavim - bend je planirao američku turneju sa Steviem Wonderom te zime. Bobovo zdravlje se pogoršavalo, ali je ipak dobio dozvolu od doktora da ide na turneju. Turneja je počela u Bostonu, a slijedio je New York. Za vrijeme njujorškog nastupa Bob je izgledao vrlo loše i skoro se srušio. Slijedećeg jutra, 21. rujna, trčeći kroz Central Park, Bob se srušio i prevezen je u bolnicu. Tamo mu je otkriven tumor na mozgu i doktori su mu predviđali još mjesec dana života. Rita Marley je inzistirala da se turneja otkaže no Bob je želio nastaviti. Odsvirao je nezaboravan koncert u Pittsburghu, ali je bio prebolestan da nastavi, pa je turnej napokon otkazana. To je bio njegov poslijednji nastup. Liječenje mu je malo produžilo život no ono neizbježno ipak se spremalo.

Bob je prevezen u bolnicu u Miamiju gdje je kršten Berhane Selassie u etijopskoj ortodoksnoj crkvi, 4. studenoga. U poslijednjem pokušaju da spasi svoj život, podvrgao se kontroverznom liječenju u Njemačkoj. Za vrijeme boravka u Njemačkoj proslavio je svoj 36. i poslijednji rodenđan. Liječenje, nažalost, nije uspjelo. Bob je želio umrijeti kod kuće, ali nije doživio da ga prevezu natrag na Jamajku. Umro je 11. svibnja 1981. u bolnici u Miamiju.

Tisuće ljudi prisustvovalo je njegovom sprovodu 21. svibnja, izmedu ostalih predsjednik Jamajke te vođa opozicije. Bob Marley nalazi se danas u mauzoleju u svom rodnom mjestu. Nakon smrti dodijeljen mu je orden Jamajke za njegove zasluge. Bob Marley znao je svoju sudbinu. Kao vizionar, predvidio je i ovo, a njegove će rijeći ostati zauvijek besmrtne u pjesmama u kojima je napisao:

" One bright morning when my work is over I will fly away home ."

Meditacija je osluškivanje svoga unustrasnjega (višega) bića. Najviši oblik meditacije je davati sve od sebe. Pri tom davanju, približavanju svoga JA svakom djelovanju koje je uključeno, ljudi umiruju svoja čula, i otvaraju svoju ličnost struji univerzalne sustine. Tada poruke i upravljanje našega podsvjesnoga duha, mogu preći u stadij svjesnoga doživljavanja.

Mnogi od "naših" najstarijih predaka (mnogi geneticari i arheolozi se slažu oko toga da je svako ljudsko biće poteklo iz Afrike, te su svi homo sapiensi bili žitelji Afrike prije 40.000 - 60.000 godina) koji su živjeli u dubokoj unutrašnjosti Afrike, dobro su shvaćali princip meditacije. Živjeli su za meditaciju i od meditacije. Njihova shvaćanja su se fokusirala na zapažanjima prirodnih zakona, i provođenju istih tih zakona u njihovu svakodnevnicu, živote.

"U dubokim meditacijama postoji mogućnost da se poništi vrijeme, da se istovremeno sagleda sav bivši, postojeći i budući zivot, i tu je sve dobro, sve savršeno, sve je brahman." (H. Hesse, "Siddartha")

Meditacija nije bila nešto što su samo u određenom vremenskom razdoblju upražnjavali; oni su to, dapače, činili automatski, kao prirodni dio njihovog egzistiranja, preživljavanja. Meditiacija je bila prisutna u svakoj njihovoj akciji i navici, u svakom njihovom idealu čovjeka kao živoga bića. Sigurno su imali prednosti od krajnjega davanja svega od sebe, pri svakom svjesnom angažiranju. Ljudi i danas od takvog jednog davanja mogu imati koristi. Poštenje, ispravnost i moralno vodstvo su stvari na kojima se konstantno treba raditi, pri odbacivanju neižbjezne korupcije.