utjecajna linija

ponedjeljak, 31.08.2020.

Susret

Vrijednost tog dana i njihovog dugo čekanog i željenog susreta bila je neprocjenjiva...Koji su to samo bili zagrljaji, osmijesi, štipkanja, da provjere dal' možda sanjaju...Ponovo su bili djeca koja su se veselila svom susretu kao da je prvi i najvažniji ...Vedran je uspio zbaviti sve propusnice koje je trebao, zbog glupe korone, a Ani su se ukočili prsti i ruke od držanja palčeva da sve dobro prođe i da joj Vedran konačno dođe...Prošlo je više od pola godine da se nisu vidjeli, vječnost cijela, a opet, kad ga je vidjela i uz prigušen vrisak dočekala, činilo joj se kao da nikad nije ni odlazio, uvijek je bio u njenom srcu, makar stotine i stotine kilometara daleko...Vrijeme je brzo prolazilo ali su ga maksimalno koristili, sunce i more, plivanje, duge šetnje, večere uz svijeće, dugi razgovori i zagrljajiii koji su trebali nadoknaditi sve propušteno...Dok mu je prstima prolazila kroz kuštravu kosu i milovala lice, pitala se da li će ga opet skoro vidjeti, da li će uspjeti smisliti nešto da budu zauvijek bliže, da ta luda i duga čekanja zauvijek ostanu iza njih...Da konačno budu jedno s drugim bez nedostajanja...Trebaju poraditi na tome i definitivno hoće...Nakon takvih misli koje je je podjelila sa Vedranom bilo joj je lakše jer i on je isto mislio...Zagrljeno su gledali u zalazak sunca i ljuljašku ispred sebe i uljuljkani u svoje pozitivne misli vjerovali da će uskoro doći bolji dani..Trebaju i moraju doći...

Oznake: vrijednost, kosa, vrisak

31.08.2020. u 09:10 • 11 Komentara • Print • #

nedjelja, 30.08.2020.

U budućem životu

Dok je vjetar, lagano, grane tamarisa,
njihao, a život pjesme pisao i brisao...
Na stolici, onoj, što polako se
ljuljuška u ritmu vjetra i mirisa,
koje more donosi, dok sunce
lagano i lijeno zalazi za otokom u daljini i crveno žutom bojom boji nebo, prisjećala se dana, ne tako davnih, a opet kao da je bilo prije sto godina
Tako joj se nekad činilo....
Upoznali su se u teretani...
Ona je htjela, malo, tijelo dotjerati u formu, a on je već dugo trenirao i zbog posla koji je obavljao morao biti u izvrsnoj psihofizičkoj kondiciji...
Razmijenili su nekoliko riječi dok su vježbali... Bio je odvjetnik, stresan posao...Rekao je da nikad nije mislio da pravo i pravda su sasvim dva različita pojma i rekao je da se uvijek nastoji držati pravde...Jer, zbog toga je i upisao i završio pravo...Borba je to...Uvijek...
Za sada je uspijevao. I to je rekao.......
Na odmoru su i opet su razgovarali o poslu, razmjenjivali mišljenja...To pomaže. Itekako...
Sjedeći tako jedne večeri, na verandi, uz čašu mirišljavog crnog vina, gledajući u nebo prošarano hiljadama treperavih zvijezda, zaključili su da bi, u sljedećem životu, oboje bili plesači....Bavili se tjelovježbom i plesom...I plesali, plesali...
Nikad se umorili ne bi....

Oznake: ples

30.08.2020. u 08:02 • 4 Komentara • Print • #

subota, 29.08.2020.

Vjenčanje

Čuda su moguća i pored svega, moguća su. Uvjerila se u to i Ana. Još uvijek u nevjerici, ali bila je gotovo spremna. Snježnobijela vjenčanica, srce koje je lupalo kao da će razbucati grudi i buketić frezija u ruci. Njihov miris joj je prijao, smirivao napetost od koje su joj i ruke treperile. Sve oko nje bilo je tako bajkovito. Nikad nije mislila o tome da bi se mogla vjenčati u dvorcu, pa to je za princeze, ona je bila obična, doduše uspješna i ambiciozna mlada žena, koja je sve u životu postigla svojim radom i trudim. Iskreno, o dvorcima nije ni razmišljala. Ovaj je bio baš čaroban, pun njoj dragih ljudi, čudila se da su baš svi uspjeli doći i ako mnogi nisu bili sigurni da će moći. Voljela je Ana još kao djevojčica čitati bajke, uživljavati se u te nestvarno lijepe svjetove i ponekad mašti pustiti na volju...Ali, davno je prestala vjerovati u bajke...sve dok...sad... nije doživjela ovo...Svoje vjenčanje iz bajke. I Vedran je stajao tu, nasmijan i dotjeran, u svom najboljem izdanju...
Smješio joj se, uhvatio za ruku i vodio u čarobni beskraj...Srce joj je bilo puno! Čista sreća! Nije bila ni svjesna onih datih obećanja, poljupca i onog glasnog i jasnog DA i DA sa obje strane, a već su sjedili za prekrasno uređenim stolom sa više od dvjesto uzvanika i božanstvenom tortom u nekim bjeličasto rozim i pastelnim tonovima.... Baš su uzeli nož da odrežu prvi komad i tog trena Ana se sjeti i pomisli," a koronavirus"?..."O tome uopće nismo mislili, nitko od uzvanika nema maske!"... Sva u panici, probudi se...
Još nam je ostalo samo sanjati, pomisli tužno i duboko uzdahnu...Polako se smiri i dođe k sebi....

Oznake: Ana i njena čuda

29.08.2020. u 12:49 • 3 Komentara • Print • #

srijeda, 19.08.2020.

Drvo badema

Bila je ljubav ta

Kao rascvjetalo stablo badema

Sa opojnim mirisom u krošnjama

Izgledalo je, da nikad, ugasnuti neće

Blistala je ljubav ta

Kao nebrušeni dijamant u rukama znalca

Od naivne, djetinje, ljepote i sreće

Nikad, nitko, pomisliti nije mogao

Da bi, tako divna i jaka, mogla doživjeti kraj

Jer svevremenski je bio njen sjaj

I sad, kad je stavljena točka i prekinuta

svilena nit koja ih je spajala i vezala...

Ta nit čarobna i sveta...

Kako naći izlaz i kako uopće, nakon svega, prekrasno drvo badema, u kutu dvorišta kuće, ponovo, da procvjeta...

Kako....

Oznake: kako

19.08.2020. u 17:18 • 9 Komentara • Print • #

utorak, 18.08.2020.

Labirint

I onda, kad uopće ne očekuješ, nađeš se u labirintu.Labirintu emocija, težnji i čežnji, nadanja, nepredvidivih zbivanja, jednostavno, život sa svim svojim sadržajima te smjesti u labirint i nisi se uspio ni okrenuti već si, nekako, u sredinu dospio...
I što sad? Kuda? Recite mi vi?
Da li tko zna i može reći?
Upaljač je u ruci, ali koji smjer?! A sat otkucava. Neumitno i neupitno, prolaze minute, sati, dani..
Samo se množe, talože..
Ono što znamo, što osvješteno je davno bilo...
Da se kročilo uspravno, ne pognute glave, nikad. Da je trud nesporan bio, uvijek i kad se posljednja kap snage crpila. Stvar je u tome, što puno puta, kad si mislio da izlaziš iz labirinta, ustvari si u njemu sve dublje bio...Nekad su se putevi množili stvarajući još veće izazove, kao da oni od prije nisu bili dovoljni..
Ispitivala se snaga, do kuda i koliko još možeš?! A pitao si se gdje je kraj...Ima li ga?!...Postoji li!....Vjerovao si uvijek da postoji to "svjetlo na kraju tunela."..To te održalo!..Prema njemu si išao...Nikad nazad, samo naprijed, pa štogod pa kakogod... Pozitivne i dobre misli, usprkos, onima, koji su vukli natrag..Nisi se dao, nikad...Bilo je muke, suza, patnji i bola svih vrsta, ali samo naprijed, nikad posustao nisi...I dobro znaš da ćeš proći i tu drugu polovicu koja predstoji, koja je novi izazov i nepoznanica, jer tko šta uopće može, danas, znati što iza ugla čeka? Nitko i ništa! Pa ni Ti!
Uz sav trud, rad, znoj, muku..Ne možeš ništa znati i ništa predvidjeti...Možeš jedino, dostojanstveno koračati kao i do sada, prkositi vremenu, kao i do sada, uspravo hodajući i onda, kad bol steže, kad te silom netko hoće da onemogući i okovima veže ..snagom svojih misli, volje i zdravog uma, dajući najbolje, uvijek, najbolje od sebe, iz labirinta izlazeći putem samo tvojim, putem kojim ćeš ostaviti neki blistav trag i znati da postoje oni koji su te voljeli, koje si volio, koji te vole i kojima ćeš uvijek biti drag i koji su prepoznali tvoj ostavljeni trag..
I zablistat će osmijeh na licu nakon svega.
Jer bio si siguran da tako to treba i uradio si sve kako treba...

Oznake: život

18.08.2020. u 12:20 • 7 Komentara • Print • #

Tesa

Uopće mi nije i nikad neće biti jasno, zašto neki ljudi imaju psa kao kućnog ljubimca ili bilo koju drugu životinju, kad je ne osjećaju kao biće, nego je drže kao neku, tek tako, stvar, ispred kuće, u kući...stanu.
Gledam je kad prolazim ispred tog dvorišta, a prolazim baš zbog nje, Tese.
Željna pažnje, ljubavi, igre, društva, prelijepa zlatna retriverica...Dane provodi u tuzi, sklupčana u dvorištu, pored kućice koju je davno prerasla i kao da čeka da joj se netko javi, da je primjeti...Sara je često posjećuje, molila je i vlasnike da će je, ako nemaju vremena, ona prošetati...Ali ne!...Rekli su,"hvala ne treba!"Sad je Sara krišom posjećuje, a i ja...Tako je sretna, tada...Njena čežnja za društvom je opipljiva i bolna...Kako ti ljudi, njeni vlasnici to ne mogu osjetiti.?...Kakvi su to ljudi? Da barem postoje neke naočale koje bi im, kad ih stave, mogle predočiti što Tesa osjeća...Razmišljala sam da je otmemo... Da, i na to sam pomislila...Jednostavno uđemo u dvorište i odvedemo Tesu u svijet koji će joj pružiti ono što zaslužuje, ljubav, pažnju, radost...Ili, da ponudimo vlasniku da nam je proda, možda bi pristao...Još razmišljamo što da napravimo...Nismo odustali i pronaći ćemo način koji će biti najbolji za nju. Tesa je zaslužila biti sretna, kao i sva dobronamjerna, nevina i bespomoćna bića, na ovom svijetu, ma tko ona bila.

Oznake: Ljubimica

18.08.2020. u 08:39 • 8 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 17.08.2020.

Nadomak šume, zlatnožuta glavica

Završavala se rekonstrukcija prelijepe obiteljske kuće u otmjenoj gradskoj četvrti, nadomak prekrasne šume...
Kako sam sudjelovala u tom projektu i bila ponosna napravljenim, pozvala sam prijateljicu i kolegicu po struci da joj pokažem to čudo od arhitekture...
Krenule smo od potkrovlja i upravo došle do podrumskog dijela, gdje je napravljen prekrasan bazen iz kojeg se pružao pogled na šumu i krošnje drveća, kad ugledah, iza ograde, malu zlatnožutu glavicu, još sasvim malene lisice...Obožavam životinje i instiktivno sam znala da se nešto nepredviđeno dogodilo jer bi od straha sigurno pobjegla kad me je vidjela...Polako sam prišla ogradi i primjetila sam da se mala lisica zapetljala u tek pokošeno i odrezano granje na tlu, koje joj je napravilo, onako maloj i još krhkoj, zamku...Dok sam joj prilazila i ja sam nagazila na tek pokošene koprive koje su me dotakle po nogama iznad tenisica i odmah me koža počela peckati, ali želja da pomognem nemoćnom biću u nevolji, bila je jača od svih kopriva ovog svijeta...Polako sam izvukla malo stvorenje iz "zamke" i spustila ju na malu usku stazicu koja je vodila duboko u šumu....Nešto dalje na stazi već ju je čekala mama i mahala zlatnim raskošnim repom...Nadomak grada, idilična, šumska bajka...Požurila sam prema ogradi, ne znajući je li mama lija shvatila da sam pomogla njenom mladunčetu ili je mislila suprotno..
Za svaki slučaj otišla sam na sigurniji "teritorij"... Moja prijateljica je za to vrijeme obilazila unutrašnjost kuće i divila se njenoj ljepoti ...Tako očarana nije ni primjetila da sam nestala, a ni slutila što sam u međuvremenu doživjela... ................

Oznake: iznenađenje, nadomak šume

17.08.2020. u 15:15 • 4 Komentara • Print • #

nedjelja, 16.08.2020.

Bijeli cvijetak

Koliko čuda u prirodi
Koliko poruka i znakova
Da li ih uvijek prepoznajemo?
Gledam ovaj mali bijeli cvijetak
Opstao je u moru korova i koprive
Živi svoj život i blista usprkos okruženju
Koje zna gušiti
Odkud mu snaga?
Može li poslužiti kao primjer
da je sve moguće..
Da imamo snagu koje često
nismo svjesni.
Da možemo blistati,
usprkos okruženju

Oznake: znakovi

16.08.2020. u 17:14 • 6 Komentara • Print • #

subota, 15.08.2020.

U duši uvijek dijete

U vrtu želja, čarobnih ljiljana, crvenih, raskošnih latica ruža, kao iz vrta njene baka, raznobojnih krizantema i grma jasmina, upijala je mirise života, okupana snovima djetinstva i maštom djevojčurka što bosonogo poskakujući trči kamenim puteljkom, bez straha, ne dodirujući stopalima oštre bridove kamenja...U mašti koja nema kraja, kojoj je stan beskraj, nebo samo i onaj bjeličasti oblačak na koji bi se tako rado i lako popela i letjela i tu radost slobode podijelila cijelom svijetu...
Tako je voljela selo, mirise rose u ranu zoru i pokošenog sjena. Na selu je osjećala onu pravu slobodu, njen duh tad je lepršao i letio prateći krila leptira...Vjenčići raznobojnog cvijeća krasili su joj kosu i osjećala se kraljicom. Kraljicom Svemira, neba i zemlje, Sunca, potoka, mirisnog izvora...Što miroše na divlju metvicu...Nikad neće zaboraviti taj miris i okus vode, da živi hiljadu godina, neće zaboraviti...Ona, žena, a uvijek dijete u duši, vraćala se često u mašti na svoje izvore i punila se opojnim mirisom djetinjstva, netaknute prirode, zvukovima ptica i šuštanja lišća kad bi prolazila kroz šumu i brala plodove dozrelih drenjina, njenog najdražeg voća...
Da, to je drži i ispunjava joj dušu i tako će biti do kraja života.To je ono što joj nitko, nikad, uzeti ne može....

Photo: Perica Biško

Oznake: Njena čarolija

15.08.2020. u 22:53 • 8 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	kolovoz, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31