U vrtu želja, čarobnih ljiljana, crvenih, raskošnih latica ruža, kao iz vrta njene baka, raznobojnih krizantema i grma jasmina, upijala je mirise života, okupana snovima djetinstva i maštom djevojčurka što bosonogo poskakujući trči kamenim puteljkom, bez straha, ne dodirujući stopalima oštre bridove kamenja...U mašti koja nema kraja, kojoj je stan beskraj, nebo samo i onaj bjeličasti oblačak na koji bi se tako rado i lako popela i letjela i tu radost slobode podijelila cijelom svijetu...
Tako je voljela selo, mirise rose u ranu zoru i pokošenog sjena. Na selu je osjećala onu pravu slobodu, njen duh tad je lepršao i letio prateći krila leptira...Vjenčići raznobojnog cvijeća krasili su joj kosu i osjećala se kraljicom. Kraljicom Svemira, neba i zemlje, Sunca, potoka, mirisnog izvora...Što miroše na divlju metvicu...Nikad neće zaboraviti taj miris i okus vode, da živi hiljadu godina, neće zaboraviti...Ona, žena, a uvijek dijete u duši, vraćala se često u mašti na svoje izvore i punila se opojnim mirisom djetinjstva, netaknute prirode, zvukovima ptica i šuštanja lišća kad bi prolazila kroz šumu i brala plodove dozrelih drenjina, njenog najdražeg voća...
Da, to je drži i ispunjava joj dušu i tako će biti do kraja života.To je ono što joj nitko, nikad, uzeti ne može....