Dok je vjetar, lagano, grane tamarisa,
njihao, a život pjesme pisao i brisao...
Na stolici, onoj, što polako se
ljuljuška u ritmu vjetra i mirisa,
koje more donosi, dok sunce
lagano i lijeno zalazi za otokom u daljini i crveno žutom bojom boji nebo, prisjećala se dana, ne tako davnih, a opet kao da je bilo prije sto godina
Tako joj se nekad činilo....
Upoznali su se u teretani...
Ona je htjela, malo, tijelo dotjerati u formu, a on je već dugo trenirao i zbog posla koji je obavljao morao biti u izvrsnoj psihofizičkoj kondiciji...
Razmijenili su nekoliko riječi dok su vježbali... Bio je odvjetnik, stresan posao...Rekao je da nikad nije mislio da pravo i pravda su sasvim dva različita pojma i rekao je da se uvijek nastoji držati pravde...Jer, zbog toga je i upisao i završio pravo...Borba je to...Uvijek...
Za sada je uspijevao. I to je rekao.......
Na odmoru su i opet su razgovarali o poslu, razmjenjivali mišljenja...To pomaže. Itekako...
Sjedeći tako jedne večeri, na verandi, uz čašu mirišljavog crnog vina, gledajući u nebo prošarano hiljadama treperavih zvijezda, zaključili su da bi, u sljedećem životu, oboje bili plesači....Bavili se tjelovježbom i plesom...I plesali, plesali...
Nikad se umorili ne bi....