Čuda su moguća i pored svega, moguća su. Uvjerila se u to i Ana. Još uvijek u nevjerici, ali bila je gotovo spremna. Snježnobijela vjenčanica, srce koje je lupalo kao da će razbucati grudi i buketić frezija u ruci. Njihov miris joj je prijao, smirivao napetost od koje su joj i ruke treperile. Sve oko nje bilo je tako bajkovito. Nikad nije mislila o tome da bi se mogla vjenčati u dvorcu, pa to je za princeze, ona je bila obična, doduše uspješna i ambiciozna mlada žena, koja je sve u životu postigla svojim radom i trudim. Iskreno, o dvorcima nije ni razmišljala. Ovaj je bio baš čaroban, pun njoj dragih ljudi, čudila se da su baš svi uspjeli doći i ako mnogi nisu bili sigurni da će moći. Voljela je Ana još kao djevojčica čitati bajke, uživljavati se u te nestvarno lijepe svjetove i ponekad mašti pustiti na volju...Ali, davno je prestala vjerovati u bajke...sve dok...sad... nije doživjela ovo...Svoje vjenčanje iz bajke. I Vedran je stajao tu, nasmijan i dotjeran, u svom najboljem izdanju...
Smješio joj se, uhvatio za ruku i vodio u čarobni beskraj...Srce joj je bilo puno! Čista sreća! Nije bila ni svjesna onih datih obećanja, poljupca i onog glasnog i jasnog DA i DA sa obje strane, a već su sjedili za prekrasno uređenim stolom sa više od dvjesto uzvanika i božanstvenom tortom u nekim bjeličasto rozim i pastelnim tonovima.... Baš su uzeli nož da odrežu prvi komad i tog trena Ana se sjeti i pomisli," a koronavirus"?..."O tome uopće nismo mislili, nitko od uzvanika nema maske!"... Sva u panici, probudi se...
Još nam je ostalo samo sanjati, pomisli tužno i duboko uzdahnu...Polako se smiri i dođe k sebi....