Vrijednost tog dana i njihovog dugo čekanog i željenog susreta bila je neprocjenjiva...Koji su to samo bili zagrljaji, osmijesi, štipkanja, da provjere dal' možda sanjaju...Ponovo su bili djeca koja su se veselila svom susretu kao da je prvi i najvažniji ...Vedran je uspio zbaviti sve propusnice koje je trebao, zbog glupe korone, a Ani su se ukočili prsti i ruke od držanja palčeva da sve dobro prođe i da joj Vedran konačno dođe...Prošlo je više od pola godine da se nisu vidjeli, vječnost cijela, a opet, kad ga je vidjela i uz prigušen vrisak dočekala, činilo joj se kao da nikad nije ni odlazio, uvijek je bio u njenom srcu, makar stotine i stotine kilometara daleko...Vrijeme je brzo prolazilo ali su ga maksimalno koristili, sunce i more, plivanje, duge šetnje, večere uz svijeće, dugi razgovori i zagrljajiii koji su trebali nadoknaditi sve propušteno...Dok mu je prstima prolazila kroz kuštravu kosu i milovala lice, pitala se da li će ga opet skoro vidjeti, da li će uspjeti smisliti nešto da budu zauvijek bliže, da ta luda i duga čekanja zauvijek ostanu iza njih...Da konačno budu jedno s drugim bez nedostajanja...Trebaju poraditi na tome i definitivno hoće...Nakon takvih misli koje je je podjelila sa Vedranom bilo joj je lakše jer i on je isto mislio...Zagrljeno su gledali u zalazak sunca i ljuljašku ispred sebe i uljuljkani u svoje pozitivne misli vjerovali da će uskoro doći bolji dani..Trebaju i moraju doći...