Za sudjelovati na Latinskom idru, ne morate znati latinski jezik, čak ni engleski, radno iskustvo nije presudno, vozačku dozvolu B kategorije možete posjedovati, ali i bez nje niste u prekršaju, u krajnjem slučaju ne morate uopće znati ni idriti. Jedino je važno da ponesete dobru volju, dosta tekućine i barem neke od posebnih vještina tipa - kako skočiti na provu drvene barke, a ne skljokati se u more već pri prvom pokušaju.

Petnaesto izdanje, ne samo regate, već mogu slobodno reći – pokreta zvanog „Latinsko idro“ ponudilo nam je sve ono što smo očekivali. U dobrom smislu, naravno. Miholjsko ljeto u Murteru, na Murteru, kako god vam drago, uvijek donese puno ugodnog šušura, uzbuđenje koje raste satima prije planiranog starta, sjajnu simbiozu mladih i starih, ozračje nekih davnih vremena ali u suvremenom obliku.



Mali junaci velikog mora koji su do prije koju godinu tražili sigurnost u didovim skutima, sad su se zamomčili i puni slatkog iščekivanja armižavali svoje gajete.



Ovog mi se puta pružila prilika ukrcati se na jednu od barki koje sudjeluju u regati. Moj dobri Šime (a kakav može biti netko tko se zove Šime nego dobar) s kojim sam prošlog vikenda s lakoćom osvajao Be-Ha dvije-tisućnjake, ponudio mi je da se ukrcam na njihovu barku. Na prvu sam se polakomio ko šnaucer na eurokrem i već sam htio zaustiti evo me, evo meeeee! Na žalost, moja vjera ne dopušta ukrcati se u barku u kojoj nema barem jedne žene, stoga sam, gotovo na rubu suza, morao odbiti velikodušnu ponudu.



Srećom, ipak sam pronašao brod po svojoj mjeri. Vrijedni organizatori su se dosjetili pozvati predstavnike sedamnaeste sile koji žele isploviti na regatno polje da se ukrcaju na brod zvan „Branimir“, zasigurno najljepši trabakul na Jadranu. Istina, „Branimir“ bi bio još ljepši da se zove „Branimira“, ali dobro sad, nećemo tražiti dlaku u jajetu. Ipak je on trabakul, a ne trabakula.



Zanimljivo, naše tradicionalne drvene brodice, u mnogim se elementima i ne razlikuju previše od oceanskih jurilica izrađenih od karbonskih vlakana.
I tamo je popularan vodeni balast kao i kod nas. Štoviše, mi smo napravili čak i korak dalje. U mnogim sam gajetama primjetio ne samo vodeni, već i vinski, čak i pivski balast. E pa to je umijeće.





Nastojat ću ne opisivati svoje osjećaje koji me redovito strefe u trenutku kad se označi start regate. Nekidan me jedna vrlo draga djevojka pitala - plačeš li ti ikada? Nemam pojma, kazao sam, tugu umijem odšutjeti i zarobiti je duboko u sebi, a ponekad mi se dogodi da se rasplačem na pizdarije. Zapravo, suza mi lakše krene od ganuća, od nečega lipoga i dobroga nego li od tuge. No s obzirom da ne bi bilo primjereno da u onom trenutku kad se odmotaju idra sa osamdeset lipotica i dok limena glazba svira „ta tvoja barka malaaaaa“, ridam ko ljuta godina na nekom mulu, onda se moram suzdržavati.





Čast da svojom pojavom uveliča veliku feštu Latinskog idra imala je i komiška gajeta-falkuša Comeza-Lisboa. Ona će jedriti van konkurencije.



I tako, dok su latinska idra hitala prema punti Gradine, mi smo s Branimirom zaplovili u njihovoj brazdi. Poseban je doživljaj kad brod na kojemu ploviš pramcem reže more bez pomoći gospode Otta i Diesela. Osjećaš svaki val kako promiče dnom broda, a u tebi se počnu buditi neka davno zaboravljena čula. Svaki novi reful, svaki novi val, poseban je izazov.









Okrenivši rt koji razdvaja murtersku i betinsku valu, leuti i gajete su pohitali prema Sustipancu, škojiću u Pirovačkom zaljevu. Dok smo mi pratili veseljake sa začelja flote, Šime Stipaničev (opet Šime!) već je okrenuo otok-bovu i u orci, kontra vjetru, bordižao prema cilju.



U jednom je trenutku izgledalo da će oni najbrži s lakoćom doploviti do cilja, a onda je hiroviti Eol iz samo njemu znanih razloga, izdušio mišinu. Regatnim poljem zavladala bonaca, a sam Bog vjetra prerušen u jednog dupina, grohotom se smijao. Groh-groh-groh!





No, s vjetrom ili bez njega, Latinsko se idro još jednom pokazalo neuništivim, vazdazelenim i vječno mladim. Ova regata je kruna događanja koja se kroz čitavo ljeto organiziraju ne samo na Murteru, već i na Zlarinu, Prviću,Tribunju, Pašmanu, Dugom otoku...







Nakon petnaest godina, mnogi od onih kojima more teče venama, s neskrivenim će zadovoljstvom reći – Latinsko idro plovi mezzonavom, u pola krme, plovi gordo, ponosno i sigurno, na najbolji način povezuje našu tradiciju i budućnost.

I premda su s prvim mrakom, kišne kapi potpuno smirile vjetar, s murterskih gajeta koje su se vraćale u luku odzvanjala je pjesma i smijeh. U tišini posljednjeg rujanskog predvečerja, neke su mi se čudne, sitne izdajničke životinjice rastrčkarale po koži. Od tabana, preko nogu i ruku sve do obraza. Pa mislim stvarno, neće mi valjda suza krenut zbog ovakve, najneobičnije.... ae...?

Oznake: (npr. ljetovanje, plaža) :-D