Ako si nizak, ne smiješ biti debeo
Ako si nizak i debeo, ne smiješ biti ćelav
Ako si nizak debeo i ćelav, ne smiješ biti ćorav
Ako si nizak debeo ćelav i ćorav, ne smiješ biti lijen
Ako si nizak debeo ćelav ćorav i lijen, ne smiješ biti glup
Ako si nizak debeo ćelav ćorav lijen i glup - ne smiješ biti grub
Ako si nizak debeo ćelav ćorav lijen glup i grub, ne smiješ biti zao
Ako si nizak debeo ćelav ćorav lijen glup grub i zao - e jebi ga, stvarno si nisko pao.

Probaj ispočetka

Jednom davno, dobio sam na dar malenu jedrilicu, točnije rečeno - drvenu maketu jedrilice, rad nepoznatog majstora, ne odveć talentiranog brodomodelara s obzirom da je bila sva gobava, štukana i neotesana, ali unatoč tome imala je sve što jedna jedrilica mora imati - trup, kolumbu, lantinu, jarbol, čak i jedra skrojena od ostataka nečije vindjakne sa Ponte Rossa.

Bilo je ljeto, jedno od onih bezbrižnih, plavih i bosonogih ljeta koja su znala trajati čitavu vječnost, a ne kao ova danas, i ja sam tu jedrilicu stalno vukao sa sobom na more jer za divno čudo, ona nije bila stvorena da krasi veltrinu u tinelu nego je zaista mogla i jedriti. Istina, ne suviše spretno i konzistentno jer bi već nakon nekoliko metara skrenula s kursa ili bi se prevrnula, ali sve u svemu - meni, običnom mulcu sa Čiova, pokazala je osnove "poezije kretanja". Krma, orca, mezzonava, sve kao da je prava. Ostala mi je do danas, u osjetu opipa nezaobravljena toplina drva od kojeg je bila izrađena.

Tko zna, možda me je ta neugledna jedriličica na neki način i odredila jer sam godinama kasnije svaki brod naučio promatrati kroz njegovu formu, otkrivajući u njemu poteze, linije, obrise skulpture, obraćajući više pažnju na estetiku nego li uporabnu vrijednost. Shvatio sam da je svaki brod zapravo kapsula, i vremenska i prostorna, oblikovana tako da čovjeku pomogne doći na drugu obalu, a pritom mu pruži zaštitu i donese osjećaj sigurnost. Brod mora mornaru obložiti kožu preko kože, tako da je topla, ugodna, da nije tijesna, da nije preširoka, nego upravo onakva kakva treba biti. Zanimljivo, suvremeni brodovi se grade upravo na takav način - sa dvostrukim dnom, dvostrukim bokovima, dvostrukim svim.

Ponekad se pitam zašto su me toliko privukli brodovi, a ne recimo automobili, vlakovi, ne znam sad što već sve ne.
Možda zbog toga što je medij preko kojeg "saobraćaju" brodovi, čovjeku stran, skoro pa odbojan. Čovjek u moru ne može izdržati dugo, nekoliko sati, često čak i manje. Bićima koji žive unutar velikog plavetnila čovjek vjerojatno izgleda smiješno kad mlatara rukama i nogama ne bi li se održao na površini. Ribe nemaju ni noge ni ruke, a opet se kroz vodu kreću lako i brzo. Samo jedan, jedva primjetan trzaj i odeeeeee ona.

S druge strane, čovjek nije mogao dresirati dupine da mu vuku brod kao što konji vuku kočije. On je morao naučiti ploviti koristeći ono što ima - vjetar, val, struju, snagu vlastitih mišića. Motori su sve pokvarili. Pružili su lažni osjećaj sigurnosti. Dobro kaže baka Šimica s Murtera - nije se moglo više ni ćakulati ni pivati na brodu otkad su došli ti mutori.

Zapravo, kad malo bolje razmislim, pogriješio sam što sam studirao brodogradnju, ja sam zapravo trebao studirati - brodozofiju. Donekle mi može biti opravdanje činjenica da u to vrijeme ta nauka nije postojala. Gle čuda, ne postoji ni danas, a kad već ne postoji, onda je očito na meni da je osmislim i oblikujem. Prvi apostol brodozofije - ma vidi ti njega!

A sve to nije nimalo lako, štoviše, bolno je, jer u sebi stalno moraš miriti romantiku i matematiku. A to dvoje, božesačuvaj, ko pas i mačka, dok ih imaš na oku - još nekako, ali čim se makneš, počepušaju se ko dvije lude.
No dobro, čovjek ima pravo na svoja očekivanja, ali i na svoja razočarenja.

Intrigira me taj odnos čovjeka, broda i mora. Kao što se kvaliteta skoka skakača u vodu vrednuje po tome koliko je malo "pljusnuo", tako bi i brod vrednovao po obliku brazde koja ostaje iza njega. On ne bi smio orati more, njegov trag bi morao ostati što neprimjetniji.

Brod nije predmet, on je, pardon - ona je, živi organizam u kojemu se moraju sjediniti znanja brodogradnje, strojarstva, elektrotehnike, nautike, čak i psihologije. Odnosi među ljudima koji plove sasvim su posebni, na brodovima su se znala kidati i najčvršća prijateljstva. Što je brod manji to su odnosi među ljudima kompleksniji i izazovniji.

E sad, zašto sve ovo pišem? Samo zbog jednog pitanja.
Hoće li preživjeti brodogradnja u Hrvatskoj? Odgovor je jednostavan. Neće.
Zašto?

Zato što je neizmjerno lakše naplaćivati "parking", to jest - vez, nego li graditi brodove. Jadransko more će postati najveće privezište europske mittel klase. A mi nećemo razbijati glavu velikom naukom već samo naučiti vezati tri gropa, muški, ženski i pašnjak, naplaćivati, brojati šolde, pljuckati u prste i pivati - Nigdje toliko plutača kao u uvali mog djetinjstva. Lipo ime korpomorto! Bez brige, imat ćemo hitova na bacanje.

Možemo živjeti bez brodogradnje, naravno da možemo. Eto, odbacili smo i tekstilnu i mnogu drugu industriju, nemamo više ni željezare, čeličane pa opet nekako - živimo jel... Mogli bi živjeti i bez recimo maslinovog ulja. Imaš brate i drugih ulja, sojinog, suncokretovog, bučinog, kakvog god, pa što nam sad još treba i to, kako si reko.... maslinovo? Jebada je to, treba to brat pa preradit pa ovo pa ono. A imaš uvoznog po triestiepet kuna.

I sve je to u redu, dakako, ali ne znati koristiti ono što ti je bogom dano - e to je zaista umijeće. Ako ne znaš prepoznati ono što ti je bogom dano, onda si ili nezahvalan ili glup. Najčešće i jedno i drugo. A nama je graditi brodove od davnina bilo bogom dano. Ali očito više nije.

Samo često pomislim - tko zna gdje li je sad ona jedrilica iz mog djetinjstva, ona gobava, štukana i neotesana, s jarbolom, lantinom i jedrima ušivenim od rasparane jakete iz Trsta? I hoću li ikada saznati tko li ju je napravio, tko li ju je donio, a mene zarazio za čitav život?

Znate li onaj vic koji počinje pitanjem - šta radi Mujo kad završi Filozofski fakultet? Kako šta? Pa prebaci skelu na Medicinski! Logično.

Eto, da nije sirotog Muje, centralne figure balkanske kolektivne svijesti, smijali bi se neizmjerno manje ako ni zbog čega drugog, onda zbog pritajene strepnje koja čuči u svakom od nas i koja nema hrabrosti izaći na svjetlo dana ter obznaniti svijetu i gradu - svi smo mi (pomalo) Mujo! Priznajte, ipak ste u djeliću sekunde na početku vica uspjeli predočiti musavog Muju kako u auli Filozofskog fakulteta pozira u svečanoj togi dok ponosito drži tuljak s diplomom, ali naravno, idila nije dugo trajala jer smo ga već u sljedećem smjestili u njegovo prirodno okruženje - na skelu za šljakere.

Meni je ovaj vic posebno drag jer sam prve novce u životu zaradio na isti način kao i Mujo - na skeli, s pinelom u ruci. Zapravo, u ovom slučaju Muji nisam ni do koljena, s obzirom na to da je on bojadiso akademske ustanove dok sam ja nevješto krečio po područnim školama Dalmatinske zagore.

Bilo je ljeto, ako se dobro sjećam, između sedmog i osmog razreda, i zadnjeg dana nastave ponuđen nam je sezonski posao - pituravanje područnih škola u Bristivici i Prapatnici. Wow! Naravno da sam kao primjeran i perspektivan omladinac, prihvatio ponuđenu priliku i zajedno još trojicom klipana upregnuo sva svoja znanja i vještine kako bi učenicima siromašnih sela omogućili svijetlu oker budućnost.

Posao je vodio barba Injaci, naš školski meštar, visok čovjek, gotovo dvometraš, ali izuzetno spretnih, čak i profinjenih pokreta. Mi, tada trinaestogodišnjaci, mahom prištavi pubertetlije, nismo se mogli pohvaliti osobitom virtuoznošću u početnim izvedbama etide za pinel, valjak i špatulu, ali već kroz nekoliko dana, postali smo solidno ušitman orkestar. Tko zna, možda nas je najviše motivirao i gurao naprijed dojam kad bi shvatili da su do prije koji dan oronule učionice odjednom poprimile sasvim drugi izgled nakon našeg bljuti-tretmana. Ipak, najdraži dio čitavog radnog dana bila nam je naravno - marenda. Barba Injaci bi za svakog od nas kupio kantun kruva, dvi fete parizera i trokut čokoladnog mlika. Naizgled blesava kombinacija, ali nama je pasala i te kako dobro, pogotovo taj trokut čokoladnog mlika, koji bi poput čudotvornog napitka odagnao vonj fiške piture iz nosnica.

Čak i danas, nakon o bože zar već četrdeset godina, o daaaa - o neeee, prolazeći selima naše zagore, obavezno bacim pogled na školske zgrade i automatski mi se javi onaj "Pavlovljev refleks" čokoladnog mlika u trokutu. Ove "moje" škole, u Bristivici i Prapatnici, još se i nekako drže, ali u većini sela, školske zgrade su napuštene i zapuštene. Napuklih zidova, urušenih stropova, izložene posvemašnjem propadanju umiru naočigled ali izgleda da malo tko mari za to. Škola - ihhh, nekad bilo sad se spominjalo, e čuj me sinko šta ću ti ja reć, znalo je tu bit nekad i po četr'sert dice, a danas, đava će ga znat, bili su govorili da će je dat lovcin da je zeru prinaprave, al izgleda ništa od toga...



Okej, znam da je po tim našim selima ostala umrit sama starčad, da su oni mlađi pobigli u grad, a čak i oni koji su ostali, a još su metnemo reći - u snazi, svoje slobodno vrime nekako spontano odlučili provoditi isprid zadruge, odmarajući presvijetlu na izvrnutim kašetama pive. Ženili bi se oni, dakuće da bi se ženili, al' nekako isprid zadruge i ne prolaze odviše često one koje bi se njima svidile jel...

U takvim selima, najljepše građevine su uvijek - crkve, čak se i groblja dobro održavaju, ali škole - eeeeee, to je već druga pisma. A ko će to, tribala bi se o tome brigat općina, država, jel tako, aj reci da nije tako...

Po meni je to propadanje škola, ono - doslovno propadanje, indikativno za stanje duha jednog naroda. Naroda koji se voli dičiti velikom kulturom. Ouje. Ovako je stanje tipično - nema u selu dovoljno djece pa zato i nema škole, a onda škole nema jer nedostaje djece i tako se vrtimo u zatvorenom krugu. Već kroz nekoliko godina, stara će škola postati olupina. Bez dječjeg smijeha, ona će zaista i umrijeti. I nikoga neće biti briga. Ipak, ne ide mi u glavu da ne postoji način da se takve zgrade, ono kako prolitičari vole kazati - "privedu svrsi". Meni takvi izrazi odmah izazovu asocijacije da je SVRHA neka ustanova u koju se privode uzapćenici. Već vidim komunalnog redara kako na lancu vuče oronulu školsku zgradu i privodi je SVRSI. A unutra, službujući inspektor SVRHE, uhljebljenik nižeg zuba, nemoćno odmahuje brkovima i prijekorno gleda komunalnog redara - a šta's'mi to donija?



Nitko me neće uvjeriti da ne postoji milijun mogućnosti i načina da stare škole nastave svoj život i u novim uvjetima. Ovako ostaju otužne slike, ostaju nijemi svjedoci i pokazatelji stvarnog stanja stvari a to je, budimo otvoreni - činjenica da je nama školovanje i tako posljednja rupa na svirali. I da će za to vrijeme napredovati neki drugi, a mi ćemo prije ili kasnije svi postati - Mujo.