Marketing
Škola postojanja
Znate li onaj vic koji počinje pitanjem - šta radi Mujo kad završi Filozofski fakultet? Kako šta? Pa prebaci skelu na Medicinski! Logično.
Eto, da nije sirotog Muje, centralne figure balkanske kolektivne svijesti, smijali bi se neizmjerno manje ako ni zbog čega drugog, onda zbog pritajene strepnje koja čuči u svakom od nas i koja nema hrabrosti izaći na svjetlo dana ter obznaniti svijetu i gradu - svi smo mi (pomalo) Mujo! Priznajte, ipak ste u djeliću sekunde na početku vica uspjeli predočiti musavog Muju kako u auli Filozofskog fakulteta pozira u svečanoj togi dok ponosito drži tuljak s diplomom, ali naravno, idila nije dugo trajala jer smo ga već u sljedećem smjestili u njegovo prirodno okruženje - na skelu za šljakere.
Meni je ovaj vic posebno drag jer sam prve novce u životu zaradio na isti način kao i Mujo - na skeli, s pinelom u ruci. Zapravo, u ovom slučaju Muji nisam ni do koljena, s obzirom na to da je on bojadiso akademske ustanove dok sam ja nevješto krečio po područnim školama Dalmatinske zagore.
Bilo je ljeto, ako se dobro sjećam, između sedmog i osmog razreda, i zadnjeg dana nastave ponuđen nam je sezonski posao - pituravanje područnih škola u Bristivici i Prapatnici. Wow! Naravno da sam kao primjeran i perspektivan omladinac, prihvatio ponuđenu priliku i zajedno još trojicom klipana upregnuo sva svoja znanja i vještine kako bi učenicima siromašnih sela omogućili svijetlu oker budućnost.
Posao je vodio barba Injaci, naš školski meštar, visok čovjek, gotovo dvometraš, ali izuzetno spretnih, čak i profinjenih pokreta. Mi, tada trinaestogodišnjaci, mahom prištavi pubertetlije, nismo se mogli pohvaliti osobitom virtuoznošću u početnim izvedbama etide za pinel, valjak i špatulu, ali već kroz nekoliko dana, postali smo solidno ušitman orkestar. Tko zna, možda nas je najviše motivirao i gurao naprijed dojam kad bi shvatili da su do prije koji dan oronule učionice odjednom poprimile sasvim drugi izgled nakon našeg bljuti-tretmana. Ipak, najdraži dio čitavog radnog dana bila nam je naravno - marenda. Barba Injaci bi za svakog od nas kupio kantun kruva, dvi fete parizera i trokut čokoladnog mlika. Naizgled blesava kombinacija, ali nama je pasala i te kako dobro, pogotovo taj trokut čokoladnog mlika, koji bi poput čudotvornog napitka odagnao vonj fiške piture iz nosnica.
Čak i danas, nakon o bože zar već četrdeset godina, o daaaa - o neeee, prolazeći selima naše zagore, obavezno bacim pogled na školske zgrade i automatski mi se javi onaj "Pavlovljev refleks" čokoladnog mlika u trokutu. Ove "moje" škole, u Bristivici i Prapatnici, još se i nekako drže, ali u većini sela, školske zgrade su napuštene i zapuštene. Napuklih zidova, urušenih stropova, izložene posvemašnjem propadanju umiru naočigled ali izgleda da malo tko mari za to. Škola - ihhh, nekad bilo sad se spominjalo, e čuj me sinko šta ću ti ja reć, znalo je tu bit nekad i po četr'sert dice, a danas, đava će ga znat, bili su govorili da će je dat lovcin da je zeru prinaprave, al izgleda ništa od toga...
Okej, znam da je po tim našim selima ostala umrit sama starčad, da su oni mlađi pobigli u grad, a čak i oni koji su ostali, a još su metnemo reći - u snazi, svoje slobodno vrime nekako spontano odlučili provoditi isprid zadruge, odmarajući presvijetlu na izvrnutim kašetama pive. Ženili bi se oni, dakuće da bi se ženili, al' nekako isprid zadruge i ne prolaze odviše često one koje bi se njima svidile jel...
U takvim selima, najljepše građevine su uvijek - crkve, čak se i groblja dobro održavaju, ali škole - eeeeee, to je već druga pisma. A ko će to, tribala bi se o tome brigat općina, država, jel tako, aj reci da nije tako...
Po meni je to propadanje škola, ono - doslovno propadanje, indikativno za stanje duha jednog naroda. Naroda koji se voli dičiti velikom kulturom. Ouje. Ovako je stanje tipično - nema u selu dovoljno djece pa zato i nema škole, a onda škole nema jer nedostaje djece i tako se vrtimo u zatvorenom krugu. Već kroz nekoliko godina, stara će škola postati olupina. Bez dječjeg smijeha, ona će zaista i umrijeti. I nikoga neće biti briga. Ipak, ne ide mi u glavu da ne postoji način da se takve zgrade, ono kako prolitičari vole kazati - "privedu svrsi". Meni takvi izrazi odmah izazovu asocijacije da je SVRHA neka ustanova u koju se privode uzapćenici. Već vidim komunalnog redara kako na lancu vuče oronulu školsku zgradu i privodi je SVRSI. A unutra, službujući inspektor SVRHE, uhljebljenik nižeg zuba, nemoćno odmahuje brkovima i prijekorno gleda komunalnog redara - a šta's'mi to donija?
Nitko me neće uvjeriti da ne postoji milijun mogućnosti i načina da stare škole nastave svoj život i u novim uvjetima. Ovako ostaju otužne slike, ostaju nijemi svjedoci i pokazatelji stvarnog stanja stvari a to je, budimo otvoreni - činjenica da je nama školovanje i tako posljednja rupa na svirali. I da će za to vrijeme napredovati neki drugi, a mi ćemo prije ili kasnije svi postati - Mujo.
Post je objavljen 07.01.2018. u 09:35 sati.