Jednom davno, dobio sam na dar malenu jedrilicu, točnije rečeno - drvenu maketu jedrilice, rad nepoznatog majstora, ne odveć talentiranog brodomodelara s obzirom da je bila sva gobava, štukana i neotesana, ali unatoč tome imala je sve što jedna jedrilica mora imati - trup, kolumbu, lantinu, jarbol, čak i jedra skrojena od ostataka nečije vindjakne sa Ponte Rossa.

Bilo je ljeto, jedno od onih bezbrižnih, plavih i bosonogih ljeta koja su znala trajati čitavu vječnost, a ne kao ova danas, i ja sam tu jedrilicu stalno vukao sa sobom na more jer za divno čudo, ona nije bila stvorena da krasi veltrinu u tinelu nego je zaista mogla i jedriti. Istina, ne suviše spretno i konzistentno jer bi već nakon nekoliko metara skrenula s kursa ili bi se prevrnula, ali sve u svemu - meni, običnom mulcu sa Čiova, pokazala je osnove "poezije kretanja". Krma, orca, mezzonava, sve kao da je prava. Ostala mi je do danas, u osjetu opipa nezaobravljena toplina drva od kojeg je bila izrađena.

Tko zna, možda me je ta neugledna jedriličica na neki način i odredila jer sam godinama kasnije svaki brod naučio promatrati kroz njegovu formu, otkrivajući u njemu poteze, linije, obrise skulpture, obraćajući više pažnju na estetiku nego li uporabnu vrijednost. Shvatio sam da je svaki brod zapravo kapsula, i vremenska i prostorna, oblikovana tako da čovjeku pomogne doći na drugu obalu, a pritom mu pruži zaštitu i donese osjećaj sigurnost. Brod mora mornaru obložiti kožu preko kože, tako da je topla, ugodna, da nije tijesna, da nije preširoka, nego upravo onakva kakva treba biti. Zanimljivo, suvremeni brodovi se grade upravo na takav način - sa dvostrukim dnom, dvostrukim bokovima, dvostrukim svim.

Ponekad se pitam zašto su me toliko privukli brodovi, a ne recimo automobili, vlakovi, ne znam sad što već sve ne.
Možda zbog toga što je medij preko kojeg "saobraćaju" brodovi, čovjeku stran, skoro pa odbojan. Čovjek u moru ne može izdržati dugo, nekoliko sati, često čak i manje. Bićima koji žive unutar velikog plavetnila čovjek vjerojatno izgleda smiješno kad mlatara rukama i nogama ne bi li se održao na površini. Ribe nemaju ni noge ni ruke, a opet se kroz vodu kreću lako i brzo. Samo jedan, jedva primjetan trzaj i odeeeeee ona.

S druge strane, čovjek nije mogao dresirati dupine da mu vuku brod kao što konji vuku kočije. On je morao naučiti ploviti koristeći ono što ima - vjetar, val, struju, snagu vlastitih mišića. Motori su sve pokvarili. Pružili su lažni osjećaj sigurnosti. Dobro kaže baka Šimica s Murtera - nije se moglo više ni ćakulati ni pivati na brodu otkad su došli ti mutori.

Zapravo, kad malo bolje razmislim, pogriješio sam što sam studirao brodogradnju, ja sam zapravo trebao studirati - brodozofiju. Donekle mi može biti opravdanje činjenica da u to vrijeme ta nauka nije postojala. Gle čuda, ne postoji ni danas, a kad već ne postoji, onda je očito na meni da je osmislim i oblikujem. Prvi apostol brodozofije - ma vidi ti njega!

A sve to nije nimalo lako, štoviše, bolno je, jer u sebi stalno moraš miriti romantiku i matematiku. A to dvoje, božesačuvaj, ko pas i mačka, dok ih imaš na oku - još nekako, ali čim se makneš, počepušaju se ko dvije lude.
No dobro, čovjek ima pravo na svoja očekivanja, ali i na svoja razočarenja.

Intrigira me taj odnos čovjeka, broda i mora. Kao što se kvaliteta skoka skakača u vodu vrednuje po tome koliko je malo "pljusnuo", tako bi i brod vrednovao po obliku brazde koja ostaje iza njega. On ne bi smio orati more, njegov trag bi morao ostati što neprimjetniji.

Brod nije predmet, on je, pardon - ona je, živi organizam u kojemu se moraju sjediniti znanja brodogradnje, strojarstva, elektrotehnike, nautike, čak i psihologije. Odnosi među ljudima koji plove sasvim su posebni, na brodovima su se znala kidati i najčvršća prijateljstva. Što je brod manji to su odnosi među ljudima kompleksniji i izazovniji.

E sad, zašto sve ovo pišem? Samo zbog jednog pitanja.
Hoće li preživjeti brodogradnja u Hrvatskoj? Odgovor je jednostavan. Neće.
Zašto?

Zato što je neizmjerno lakše naplaćivati "parking", to jest - vez, nego li graditi brodove. Jadransko more će postati najveće privezište europske mittel klase. A mi nećemo razbijati glavu velikom naukom već samo naučiti vezati tri gropa, muški, ženski i pašnjak, naplaćivati, brojati šolde, pljuckati u prste i pivati - Nigdje toliko plutača kao u uvali mog djetinjstva. Lipo ime korpomorto! Bez brige, imat ćemo hitova na bacanje.

Možemo živjeti bez brodogradnje, naravno da možemo. Eto, odbacili smo i tekstilnu i mnogu drugu industriju, nemamo više ni željezare, čeličane pa opet nekako - živimo jel... Mogli bi živjeti i bez recimo maslinovog ulja. Imaš brate i drugih ulja, sojinog, suncokretovog, bučinog, kakvog god, pa što nam sad još treba i to, kako si reko.... maslinovo? Jebada je to, treba to brat pa preradit pa ovo pa ono. A imaš uvoznog po triestiepet kuna.

I sve je to u redu, dakako, ali ne znati koristiti ono što ti je bogom dano - e to je zaista umijeće. Ako ne znaš prepoznati ono što ti je bogom dano, onda si ili nezahvalan ili glup. Najčešće i jedno i drugo. A nama je graditi brodove od davnina bilo bogom dano. Ali očito više nije.

Samo često pomislim - tko zna gdje li je sad ona jedrilica iz mog djetinjstva, ona gobava, štukana i neotesana, s jarbolom, lantinom i jedrima ušivenim od rasparane jakete iz Trsta? I hoću li ikada saznati tko li ju je napravio, tko li ju je donio, a mene zarazio za čitav život?