Između šutljive Svilaje i sramežljivog Moseća pružila se pitoma dolina, na prvi pogled posve netipična za ljuti krš Dalmatinske zagore, a na njenom rubu formiralo se i kroz stoljeća razvilo naselje simpatičnog imena - Muć. Naravno, za nas pametnjakoviće s mora, već i sam spomen mućkavog imena izaziva veselje i navodi na vic jer bložemoj, čim čuješ da je netko iz Muća taj mora da je po defaultu onako malo... jajav, da ne kažem mućnut jel. Ali zapravo, stvar je posve drugačija, ljudi ponikli u ovom kraju ponajčešće su jaaaaako vispreni i okretni, stoga vjerujem da onaj izraz - mućni malo svojom glavom, ima i te kakve veze baš s ovim našim Mućom.

Naravno, kao i svako ozbiljno mjesto, tako se i Muć dijeli na Gornji i Donji. Podjela na gornje i donje, veoma često nema veze s nadmorskom visinom već stranama svijeta. Naime, kod našeg naroda, uvriježeno je mišljenje da je "donja" ona strana na kojoj zalazi sunce. Prema tome - pridjev "donji" uvijek je dobijalo naselje koje se nalazilo zapadno od "gornjeg". Često i danas stariji ljudi znaju reć - "učinilo je donje vrime" štagod to značilo. Mislim - znam šta to znači, ali ekspoze bi nam oduzeo isuviše vremena.

No, na današnje skrovito mjesto, zaputit ćemo se ipak iz Gornjeg Muća. Gornje je ipak gornje. Prema savjetima društva iz caffe bara "Magla", najbolje nam se parkirati negdje u blizini crkve, onkraj jednog metimo reći - mostića, a otale nam nema nit deset minuta oda.
A dokle nam to nema nit deset minuta oda? Pa do Purišića vira!



Jeste li ikada čuli za Purišića vir? Naravno da jeste, nema dana da ga ne spomenu ako već ne u centralnim vijestima onda barem u tiskovinama širokog spektra zamagljivanja.

Zezam se naravno. Kad sam prvi put čuo za Purišića vir, pomislio sam da se radi o nekom izvoru, vjerojatno potaknut pjesmom "izvir voda izvirala", ali ovdje je zapravo riječ o jednom neobičnom jezercu kojeg je formirao potočić uz kojeg istina nisam sreo niti jednog zeku, čak ni medu, ali sam vidio more zanimljivih stvari.



Dojam mi nije uspjela pokvariti ni činjenica što sam došao u vrijeme najnižeg vodostaja, nakon izuzetno sušnog ljeta, tako da je naš potočić jedva jedvice curkom curio, mada sam osluškujući ga, osjetio kako se ipak trudi nekako iskazati preda mnom. Znao je on da ću o njemu pisati na blogu, tako da je u trenucima upoznavanja bio čak i malo mrzovoljan rekavši mi - e baš si našao pravo vrijeme da mi dođeš!
Ipak, ako laže voda, ne laže mlin!



U nekoliko stotina koraka blagog kanjona jasno su vidljivi ostaci nekadašnjih mlinova, zapravo kad malo pažljivije pogledaš, shvatiš da se radi o izuzetno pronicljivo izgrađenom sustavu brana, pregrada i odvojaka koji je očito radio kao dobro uhodan mehanizam. Mlinice su postavljene kaskadno tako da se ista voda mogla koristiti više puta. U našem su kršu karakteristične značajne oscilacije vodotoka, tako da me i nije iznenadila veličina brana, jer čim se u rano proljeće počnu topiti snjegovi sa Svilaje, ovdje zasigurno postaje jako živo.



Uza sve to, okolni je krajolik obrubljen gustom borovom šumom, što čitavom području daje tamnu, pomalo mističnu notu. U nekim sam se trenucima osvrtao na sve strane, vrag mi nije dao mira, kao da sam osjećao da će svakog časa odnekud pojaviti družba Pere Kvržice. Ovo je mjesto kao stvoreno za njih. Ili za neku novu družinu jednako poletnu, koja će smoći snage udahnuti novi život.

Pri samom kraju ove mini-mega strukture nalazi se već spomenuti Vir. Purišića vir. Pretpostavljam da je ovdje neki Purišić nešto virio. A možda i nije, možda je gledao jezerce širom razmaknutih obrva. Uostalom, ovo gorsko oko moglo bi se nazvati i Purišića mir. Voda smaragdne boje djeluje tako smirujuće da poželiš na ovome mjestu ostati dugo.



Koliko čujem, ovdje se za vrućih ljetnih dana mještani dolaze kupati. Mada je ljeto već iza nas, pokušao sam i ja. Veoma ambiciozno. Najprije do gležnja op-op pa do koljena uf-uf pa sve mic po mic, kako sam ulazio dublje u vodu, tako su mi ambicije naglo kopnile. Brrrr, friško friško! Kupanje u Viru ipak ću ostaviti za neki drugi put.