Što je planina bez saksofona

01.11.2017.

Bio je dan običan kao i svaki drugi dan tamo neke obične godine na prijelazu stoljeća. Cesta se lijeno penjala uz planinu, a sa planine se kotrljalo žbunje nošeno burom. Na toj planini samo bura živi. Nitko više. Netko manje. Tako je bilo te obične godine tako je i danas.

A cesta, bila je to zaista neobična cesta u tom običnom danu, blijeda, tugaljiva, vijugala bi kilometar lijevo pa nakon lakta kilometar desno do novog lakta, a od lakta do lakta, od donjeg do gornjeg, ostajalo je smiješno malo prostora za napredak. Taman da se upitaš, pa dobro, zašto moram ići kilometar tamo kilometar amo, ako mogu presjeći pravo gore pa kud puklo da puklo.
Ipak, nije bilo pametno ići poprijeko, što zbog očnjaka koji su stršili iz krša, što zbog guste grabovine na čijim su se granama izležavali poskoci.



Bura se kažem, spuštala sa prijevoja, mjesta na kojem su se trebale pomiriti cesta i planina, a kroz prepoznatljiv šum vjetra u pustopoljini isprepletao se zvuk koji kao da ne pripada tu, kao da je lik iz neke druge priče. Ipak, taj zvuk nije stršio, nije se nametao, izgledao je poput ljubičastog konca na modrom kaputu, dovoljno različit sa bude uočljiv, a u isto vrijeme dovoljno sličan da tvori skladnu cjelinu. Hm, tko zna, možda u drevnim pričama o vilama i zmajevima koji stoluju visoko gore među stijenama ima neke paistine, neke poveznice koja će ostati živa i nakon što utrne žar s komina.

Tajanstveni zvuk se povremeno gubio pa bi se nakon stotinjak koraka ponovo javljao, sve snažnije i sve prepoznatljivije i koliko god su me vjetar i strmina odvraćali, toliko me taj zvuk, topao i mirisan, vukao gore. Nešto poput vučnice na skijalištima.

Kako sam napredovao prema vrhu, to sam bio sve uvjereniji da ni o kakvim mističnim bićima nije riječ, već da se gore nalazi čovjek. Dobro, možda je i čovjek, hoću reći Čovjek, mistično biće. Kad se sve uzme i oduzme.

Gore na prijevoju, na kamenom zidiću pored puta, zaista je je sjedio jedan čovjek. Sad bi, po nepisanim pravilima spisateljskog zanata trebalo opisati kako je izgledao taj čovjek ali ni tada a ni sad, nakon toliko vremena, ja zapravo ne znam kako je izgledao i na koga me podsjećao. On se zapravo svojom pojavom stopio i s tim zidom, i s tim putem, i s tom planinom, a jedino što je odudaralo od te mimikrije bio je saksofon u njegovim rukama. Presijavao se u zlatno-žutim nijansama, blještio je na suncu tog običnog dana te obične godine na prijelazu milenija, i činilo se, pa da, tako je, zapravo ne postoji ništa prirodnije od saksofona na vrhu planine. Planina bez saksofona, helouuu, na šta to sliči? Ni na šta!

Čovjek se ni u jednom trenutku nije obazirao na me, nastavio je svirati, toliko se stopio s tim instrumentom da su njih dvojica, čovjek i saksofon, zapravo činili jedno tijelo. Zvuk kojega je stvaralo to tijelo, doimao se nadnaravnim, razlijegao se na sve strane, planinom i dolinom, milovao je travu, žbunje i kamenje i kao da je imao, ma ne samo kao, nego je zaista imao nešto iscjeljujuće u sebi. Melodija nije bila važna, ritam još i manje, bitan je samo bio taj savršeni zvuk, sad, tad i nikad više.



Godinama kasnije, vraćam se na ista, ponekad i na nova mjesta, i stalno se nadam da ću na nekom prijevoju, na nekom zidiću pored bijele ceste koja vodi od Nigdjega do Negdjega i obratno, opet čuti taj zvuk. Baršunast, mekan, opipljiv i zavodljiv, opojan i obojan, najljepši zvuk kojega sam ikada imao prilike čuti.

Bude mi ponekad i žao što nisam naučio svirati niti jedan instrument, pogotovo saksofon, ali sve i da jesam, znam da to ne bi bilo to. Neki trenuci moraju ostati rijetki da bi bili dragocjeni.
S druge strane, umiruje me uspomena i godi spoznaja da je taj zvuk ostao zapisan negdje u meni, štoviše, kako vrijeme odmiče, tako me sve više grije i sjećanje na taj običan dan te obične godine i na jednog čovjeka kojemu nisam upamtio ni imena ni lica ni štošta drugoga, no sigurno znam da je taj čovjek na jedan trenutak zaustavio svijet.



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>