Noć je ljepljiva, besana i slana, pri dnu vlada tišina, a visoko gore Veliki Medo brunda na Maloga, ljutito ga doziva neka smjesta dođe doma. Za mjesečev rep zakačio se crveni kišobran a meni u neke prazne ure bljeskaju slike, gledam livade, konje i narančama prekriveno more.
Odavde pa dokle pogled seže, preko vale, punte, sve do otoka kraljice Teute, ljuljuškaju se naranče, svjetlucaju kao lampioni i ni za šta ne mare, kao da je sve normalno, kao da je tako svaki dan. I premda sve izgleda kao san, dobro znam da nije, to je slika koja se tko zna čime izazvana, vratila iz zaborava.

Ursa. Tako se zvao brod koji je jedne noći slične ovoj, tamo neke, sad već požutjele godine, plovio prema sjeveru. Istina, plovili su i tada kao i danas mnogi drugi, ali Ursa je upravo te noći nošena valovima snažnog juga doživjela havariju i nasukala se na hrid. Nije Ursa bila tusera, neka bezvezna barčica ili jedrilica iz čartera, bio je to moćan prekooceanski brod koji je do tad preplovio mora i mora. Netko je očito nešto gadno zabrljao ili u makini ili na mostu, jer bi donekle bilo shvatljivo da je hridina usred noći iskočila iz mora kao dišpetoža Roža. Ipak, nezgodno je bilo to što se nasred hridi na koju se nasukala Ursa, kočoperila jedna i te kako uočljiva zgrada. Da bi stvar bila zabavnija, ta zgrada je bila - svjetionik. Mulo.



Srećom, osim nekoliko ozbiljnije preplašenih kako na brodu tako i na lanterni, sve je proteklo bez ljudskih žrtava.

Ursa je na tom vijađu prevozila naranče. Brod je bio pun kao šipak ali ne zrnja već naranči iz Afrike. Od vrha do dna. Sva raspoloživa skladišta bila su krcata narančama. S naljepnicama. Ma da mi je samo znati tko se sjetio lijepiti naljepnice po narančama?

Uglavnom, sljedećih je dana valjalo debelu Ursu nekako odskukati, odlijepiti je od Mula i dotegliti je do prvog škvera. Ali kako kad je puna tereta? Ne bi je takvu uspjelo povući ni osam remorkera. Netko se vispren dosjetio da će osiguranje il' ovako il' onako nadoknaditi barem dio štete, a da se tereta moraju riješiti kako znaju i umiju. Najjednostavije rješenje je da naranče bace - u more!

I zaista bi tako. Nije se tada marilo previše o ekološkim normama, uostalom, izvanredne situacije iziskuju izvanredne mjere, odluka je donešena, zapovijed je glasila - bacaj te naranče, nisu ti ćaćine!

Nije prošlo ni pola jutra, a po okolnim se mistima već pročulo da je more oko škoja prepuno naranči s nasukanog broda. A ne triba našem čoviku puno da zbroji dva i tri. Po starim pomorskim užancama - ono šta nađeš na otvorenome moru - tvoje je! Ribari, i ne samo oni, masovno su isplovili, prvi naoružani mrežama potegačama, drugi špurtilom i ostima, a oni treći sa sićima i karatilima. Nastala je pomama, kao u Pokemonima, tko će više naramača skupit, najviši su se penjali na jarbolete i davali upute kormilarima. Eno jene tamo, i još su dvi livije, a vidi ono, ima jih dabi dvadeset! Ajme meni, ma kako to voziš Mate, jesan ti reka da se daš malo tamije! Još će oni šempjo Pjero ulovit više od nas!



Bilo kako bilo, u najkraćem mogućem roku, najveći je dio tereta ne samo prekrcan već i ekološki zbrinut i to spontanom metodom, nikad ranije viđenom ni korištenom. Tih je dana pola Dalmacije mumalo naranče brodolomke. Bilo ih je lako prepoznati jer je većina njih bila onako malo šporkana, maćana i conkulasta, a mnogi se i danas kunu da su narednih mjeseci sve srdele, lokarde i palamide ulovljene između Rogoznice, Visa i Jabuke malo "bacale" na okus naranče.

Vjetar s mora donosi miris friškine, majoneze i kreme za sunčanje visoko u brda, preko grebena se kotrlja veeelika kugla sladoleda u kojoj se skrio jedan oblak, lastavice luduju iznad užarenog asfalta cestice prepune smicalica. Lukavice prepotentne, pojavljuju se niotkuda pa se u brišućem letu strmoglavljuju tek na pedalj iznad tla, da bi se već trenutak kasnije,na jastuku toplog zraka vinule do visokog Ce.

Nije mi bistro iz kojeg razloga to rade, zapravo možda čak i jest, jednostavno - uživaju, krila su stvorena za let, i one to dobro znaju, ali zašto se tako poigravaju samo modre laste, a ne i druge ptice - e to je pitanje.

S buketom upitnika iznad retrovizora vozio sam te nedjelje predjelima kojima rijetko prolazim, a da ni sam ne znam zašto. Em su mi bliski, em su interesantni, čak i atraktivni. Golema prodolina koja povezuje cetinski i neretvanski kraj, a "putuje" usporedno s obalom Jadranskog mora, na prvi pogled djeluje samozatajno, ali čim malo pročeprkaš ispod površine, počnu se otkrivati neslućena bogatstva. Naravno, ne u dukatima i suhom zlatu, već u saznanjima. Uostalom, tumarajući okolo-naokolo svih ovih godina, shvatio sam jednu stvar - tamo gdje vidiš zanimljiv zemljopis, u pravilu možeš naći bogatu povijest.

Obreo sam se u Cisti Velikoj, selu koje je geografski bliže Trilju nego Imotskome, a opet ljude iz tog kraja nekako instinktivno svrstavamo u "Imoćane".
Naime, postoji fina jezična distinkcija kad netko kaže da je iz Sinja ili od Sinja, isto tako - je li iz Imotskog, Vrgorca, Vrlike, Drniša, ili od Imotskog, Vrgorca, Vrlike, Drniša. (nepotrebno precrtati)

Razlika sitna ali bitna, ako je "iz", to znači da živi, ili da je barem porijekom upravo iz tih gradova, ali ako je samo "od", tad se možemo naći na stotinu muka, jer može biti iz bilo kojeg sela "krajine". Istina, postoji i podvarijanta "baš iz", koju vole koristiti oni koji su odrasli na sluhomet od pjace i glavne ulice i koji u svojim kućama nisu držali kokoše i prasce. Samo su ih mumali.

No, vratimo se mi u Cistu. Veliku. Koja se nalazi u blizini još jedne Ciste. Provo. Ne smijete ova sela brkati sa Čistom Malom i Velikom koje se nalaze iznad Šibenika i Vodica. To je drugi par postola. Ono što ih povezuje, barem u lingvističkom smislu, jest - cesta.

Cista je naime ikaviziran oblik riječi cesta i sva sreća što je na tome ostalo jer ne sumnjam da bi neki nadobudni jezikoslovac jedva dočekao gnjaviti sve oko sebe kako se pravilno kaže - cijesta. Upravo je ta cijesta, pardon cesta bila nit od koje je nastalo sve što danas vidimo. U vremenima starog Rima povezala je Tilurium, vojni logor kod današnjeg Trilja i Naronu, sjajni grad u dolini Neretve. Vjerojatno je i prije tih vremena postojala neka vrsta, ako već ne ceste, onda barem staze koja je prolazila istom trasom.

Neću pogriješiti ako kažem da je Cista Velika arheološka Meka. U svega nekoliko kilometara prostora posložili su se tragovi ne samo stoljeća, već tisućljeća povijesti. Pomalo je začuđujuće da se osim u stručnim krugovima, o tome veoma malo zna.



Najpoznatiji je lokalitet Crljivica na kojem se nalaze dvije nekropole stećaka. Uz još jedno slično nalazište u Konavlima, Crljivica predstavlja najznačajniji doprinos Hrvatske u "reprezentaciji" lokacija razbacanih diljem Dinarida, ponajviše po Bosni i Hercegovini, ali dobrim dijelom i po Srbiji i Crnoj Gori. Svi oni zajedno su nedavno uvršteni u UNESCO-ov popis svjetske materijalne baštine i predstavljaju jedno od trajnih vrijednosti koji su odavno nadrasli lokalne okvire.





Stećak, taj kameni spavač iz davnina, nadgrobni spomenik koji zapravo slavi život, blok s isklesanim ukrasima, prizorima iz života i natpisima vrlo dubokim, nerijetko i duhovitim, jedinstvena je pojava ispod ovog našeg neba. Mada ih, ako ćemo istinu reći, ne šljivimo ni dva posto. Uglavnom ih shvaćamo zdravo za gotovo, kao neka kamenja razbacana po livadama. Kao - da je to nešto vrijedilo, ne bi nas dopalo. Barem nam kamenja nikad nije nedostajalo.









A i za nas wannabe Europejce, stećak je kao kamenčić u cipeli kojeg bi najrađe odgurnuli od sebe, ma znate, kao, ipak je to obilježje tamo nekih dalekih balkanskih gudura kojima mi ni u kakvom slučaju ne pripadamo. M'da. Uzmite bronhi.

Zgodan mi je podatak da je sam pojam stećak proizišao iz riječi stojećak.

Dakle, moglo bi se reći da stećci mogu biti stojećci, sjedečci ili ležećci. Mada, nisam siguran koliko je pametno inzistirati na ovakvim jezikolomnim akrobacijama.

Stećcima jednostavno treba prići, dodirnuti ih, osjetiti energiju nekih davnih vremena i otploviti mislima u budućnost. Crljivica je mjesto ružnog imena ali prekrasnog izgleda. U neposrednoj blizini stećaka nalaze se obzidani bunari, slični onima u Rajčici.



Automobili jure cestom, zaustavi se niti svaki stoti. Pored ugibališta postavljeno je nekoliko informativnih tabli, već izblijedjelih. Jedna od njih propucana je mecima. Šou. Baština čovječanstva? Baš!

Par kilometara dalje nalazimo Crkvine, još jedno velevrijedno arheološko nalazište. Tragovi sežu od prapovijesti preko srednjeg vijeka sve do naših dana. Nedavno su izvedeni konzervatorski radovi, lokalitet izgleda ljupko, sređeno, ko bombon, napravljen je i toranj koji služi kao vidikovac, table nisu propucane. Srećom.



Tik iznad središta sela Ciste Velike, ističe se uzvišenje zvano Gradina. Čim primijetite da se neko mjesto zove Gradina, nemojte se ustručavati upoznati ga izbliza. Makar se morali pentrati preko kamenčina koje samo naizgled djeluju stabilno. Pomisao da bi se mogao stropoštati, ljosnuti o tle i naći se oči u oči s nekim poskočićem, nije isuviše ugodna. No, s Gradine puca lijepi pogled na čitavu dolinu. I ovo mjesto "diše". Samo je očito malo onih koji to osjećaju.



Nešto niže, ispod naselja, zaokružila se Zadužbina, još jedno od čudesnih mjesta, minijatura pučke arhitekture koja i bez riječi govori mnogo o životu ovoga kraja.



Zadužbina je veliki bunar, smještena u središtu udoline koja nalikuje na pliticu. Prostor oko krune bunara popločan je kamenjen, pravilnog okruglog oblika. Ponekad se koristi i kao pozornica. Čujem da se svakog ljeta održavaju "Dani gange i bukare". Volio bih to vidjeti. I čuti naravno.



Zavirio sam u bunar čisto da vidim ima li vode. Iznenadio me svojom veličinom. Vode ima, naravno, usprkos sušnom ljetu. Ima i plastičnih boca koje plutaju površinom. Dobro je. Kad već ne može bolje.



Otišao sam iz Ciste Velike s pomiješanim osjećajima. Ovo neveliko mjesto ima najmanje četiri, ne vrhunske, nego turbo-mega-ultra lokacije. Stekao sam dojam da rijetko tko ovamo zalazi, možda tek poneki znatiželjnik. Svjestan sam i toga da ovo nisu mjesta koja će masovno privlačiti turiste, ali to zapravo i nije šteta. Ipak, organizirati nekakve poučne ture sigurno ne bi bilo naodmet. Samo, valjalo bi se za početak barem malo odmaknuti od gange i bukare. Ne moramo ih se odreći već kako rekoh, samo malo odmaknuti. Pa im se nešto kasnije vratiti. Bit će slađe.

Krenuli smo rubom markinte, stjenovitog pojasa obale koja spaja i odvaja modro i zeleno, drži na uzdama ovo ludo, drsko more koje danas tuče o škrape kao da ga proždrijeti hoće, i s druge strane ono pitomo, zatajno, zeleno, koje uspijeva rasti i granati se unatoč, a možda i zahvaljujući vrelini, kršu i bezvodici. Kao u onoj pjesmi koja kaže - i u mraku katkad nikne divan cvijet.jet...



Ipak, sada i ovdje sve je samo ne mračno. Ljeto je odsviralo svoj koncert do kraja i sad samo čeka pozive na bis. A bilo je žestoko kao rijetko koje do sada, Ostavilo je svoju esenciju u kapima nektara koje su nekim čudom ostale sačuvane na granama stabala koje inače smokvama nazivaju. Ostalo skvrčeno u plodovima rogača koji vise kao da su šišmiši.
Šiš ili miš, biljke su još nekako i preživjele, makar i na prevaru, a kamenje pod našim nogama, ostalo je vrelo, prepečeno i lomljivo.

Na što te podsjeća ovaj miris - pitala si me

Podsjeća me na.... fritule - odgovorih nevješto i glupo, iznenađen ne toliko spoznajom, već više podsjećanjem na to da i najbezvezniji kamen, taj pojam ne-života, zaista ima svoj miris.

Sjećaš se puzavice na Balanu? - pogodila si me u sridu.



Kako da ne. Puzavica je bila gola, koso položena stijena, dvadesetak metara duga, mada vjerojatno manja, jer nam u djetinjstvu sve oko nas izgleda neizmjerno veće nego što uistinu jest.
Mi, mularija iz susi'stva bi se popeli do vrha te puzavice, namjestili bi ispod guzice veliki plosnati kamen, odgurnuli bi se i onda bi taj plošnjo zajedno s nama tako fino kliznuo niz puzavicu kao da smo na toboganu, kao da smo na brodu pri porinuću. Sad, iz ove perspektive, više me fascinira to što se ne mogu sjetiti kako smo se uopće uspjeli zaustavljati s obzirom da bi brzina kojom smo "puzali" bila poprilična.

Kako ti znaš za puzavicu - pitao sam te

Eh, a šta ti misliš, da ste se samo vi muški spuštali niz puzavicu. Samo, ko je to smija reć. Matere bi nas pribile da su znale...

Ovo "pribile" ipak ne bi trebalo shvatiti doslovno s obzirom da su naše strašne matere danas staričice piskutavog glasa i lelujavog koraka, stoga pretpostavljam da im poziv pravobranitelja za djecu u ovom trenutku i ne bi baš najbolje sjeo. Otišlo u zastaru.



Ali miris, da, taj neobični miris kamena koji je klizao po puzavici, on je ostao pritajen sve ove godine i evo ga sad, odjednom, na rubu vrta hilejskog.

Došli smo zajedno do Punte, ishodišta našeg koordinatnog sustava. Osjećamo pomalo i krivicu što smo neprestano pričali o njoj kao o mjestu koje ima "ono nešto", teško objašnjivo, ali i te kako opipljivo. Sada, pogotovo u ljetnim predvečerjima, tu se okuplja sva sila znatiželjnika, vrzmaju se, snimaju, selfiraju, dolaze gledati zalazak sunca, a mi se švercamo između njih i smijuckamo se, kao... nismo mi odavde.

Ipak, osjete i oni da ovo mjesto nije tek tako "jedno od" već je jedno i jedino, žele na neki način obilježiti te trenutke, a posljednjih je godina zavladala moda gradnje kamenih skulptura. Jednostavno je, uzmeš kamen, običan, svakodnevan, čak ne mora ni mirisati, postaviš ga na savršeno mjesto, namjestiš ga neka legne onako pošteno, kako treba, zatim uzmeš drugi, prisloniš na ovaj prvi, nastojiš pronaći idealnu točku dodira i kad se ova dva sljube, uzmeš i treći pa pokušaš na isti način, četvrti, peti, šesti, onda ti se sve sruši pa kreneš ispočetka...

Krenu ljudi i lakšim putem, pa umjesto piramida grade humke, široke, tuste, mesnate, ali im najčešće nemam srca reći da to jednostavno nije to. Samo se bez riječi napravim važan i podignem za pola minute ovako nešto. Pisofkejk. Pisofkamen.



Prošlog ljeta, bio sam ovdje, dan prije no što ću krenuti u Zagreb, na doniranje matičnih stanica. Već sam danima bio u liječničkom tretmanu, prepun nekih čudnovatih kemikalija koje su kružile mojim tijelom i tada su me upozorili - ovih dana budite posebno oprezni, ne smijete se prehladiti, ne smijete se ozlijediti, ne smijete...
Dobro ljudi, shvatio sam.



Ali da, trebalo je večer prije doći na ovo mjesto, mjesto gdje su snažna strujanja, zamoliti onog ili one koji upravljaju morem, nebom i zemljom da nam sve to prođe na najbolji mogući način. Pa sam eto, morao, baš sam morao podići jednu kamenu piramidu, simboličnu, neka stoji čvrsto uspravno i nadasve ponosito. Krenulo mi je odlično, jedan, drugi, treći, sve je to fino sjelo, pa četvrti, peti, šesti, o-ho-ho, pa nikad mi nije bolje išlo, sedmi, osmi, deveti, razmahao sam se u ludom zanosu, sve do trenutka kad je onaj najgornji kamen skliznuo a ja nastoječi spriječiti njegov pad podmetnuo ruku tako da je kamen tresnuo pravo na moj palac.

U trenu, doslovce u trenu je taj moj palac narastao trostruko, iskrivio se u neku neprepoznatljivu formu, krv je počela navirati. osjećao sam puls kako tutnji čitavim tijelom, zamračilo mi se pred očima što od bijesa, što od krivnje, što od nemoći, jer ti moji prsti su sazdani od nekog čudnog materijala, osjetljivog, dogodilo mi se, ne samo jednom, da čim se tako iznenada ozljedim po prstima, samo se skljokam ko vrića kumpira i adio bella.

No, ovoga puta sam znao da se ne smijem skljokati (mada je sve ukazivalo na to da hoću), već sam odšepesao dvadesetak koraka dolje do mora, ispružio se na škrapi koliko sam dug i širok i umočio onaj iskrivljeni, krvavi, natečeni palac u more. Ne znam zašto sam to učinio, vjerojatno potpuno instinktivno, mogao sam ga vezati, imobilizirati, učiniti bilo što, ali eto, iz nekog nepoznatog razloga - ja sam ga umočio u more. Na palac mislim, molim lijepo!

Uglavnom, taj moj nesretni palac je u moru doživio čudesno ozdravljenje, krvarenje je prestalo, otok se smanjio, bol je jenjavala, a ni puls više nije onako odjekivao bam-bam, bam-bam!



Nešto kasnije, kad je sve došlo na svoje, kao da mi je nešto govorilo - a baš ti je bio neophodan onaj deseti kamen? Nisi mogao i bez njega zaključiti da si izgradio sasvim lijepu piramidu. Čak i da je taj kamen sjeo po tvom guštu, bi li onda bio zadovoljan? Ali ne, ti si htio još, još i još, nisi osjetio trenutak kada treba stati.

Stalno mi se praviš pametan i govoriš da je u životu najvažnija stvar - imati osjećaj za mjeru. E pa drži se toga. Sad briši odavde da te više ne gledam. Vidimo se kasnije. Nakon reklama.