Marketing
Hilejski vrt
Krenuli smo rubom markinte, stjenovitog pojasa obale koja spaja i odvaja modro i zeleno, drži na uzdama ovo ludo, drsko more koje danas tuče o škrape kao da ga proždrijeti hoće, i s druge strane ono pitomo, zatajno, zeleno, koje uspijeva rasti i granati se unatoč, a možda i zahvaljujući vrelini, kršu i bezvodici. Kao u onoj pjesmi koja kaže - i u mraku katkad nikne divan cvijet.jet...
Ipak, sada i ovdje sve je samo ne mračno. Ljeto je odsviralo svoj koncert do kraja i sad samo čeka pozive na bis. A bilo je žestoko kao rijetko koje do sada, Ostavilo je svoju esenciju u kapima nektara koje su nekim čudom ostale sačuvane na granama stabala koje inače smokvama nazivaju. Ostalo skvrčeno u plodovima rogača koji vise kao da su šišmiši.
Šiš ili miš, biljke su još nekako i preživjele, makar i na prevaru, a kamenje pod našim nogama, ostalo je vrelo, prepečeno i lomljivo.
Na što te podsjeća ovaj miris - pitala si me
Podsjeća me na.... fritule - odgovorih nevješto i glupo, iznenađen ne toliko spoznajom, već više podsjećanjem na to da i najbezvezniji kamen, taj pojam ne-života, zaista ima svoj miris.
Sjećaš se puzavice na Balanu? - pogodila si me u sridu.
Kako da ne. Puzavica je bila gola, koso položena stijena, dvadesetak metara duga, mada vjerojatno manja, jer nam u djetinjstvu sve oko nas izgleda neizmjerno veće nego što uistinu jest.
Mi, mularija iz susi'stva bi se popeli do vrha te puzavice, namjestili bi ispod guzice veliki plosnati kamen, odgurnuli bi se i onda bi taj plošnjo zajedno s nama tako fino kliznuo niz puzavicu kao da smo na toboganu, kao da smo na brodu pri porinuću. Sad, iz ove perspektive, više me fascinira to što se ne mogu sjetiti kako smo se uopće uspjeli zaustavljati s obzirom da bi brzina kojom smo "puzali" bila poprilična.
Kako ti znaš za puzavicu - pitao sam te
Eh, a šta ti misliš, da ste se samo vi muški spuštali niz puzavicu. Samo, ko je to smija reć. Matere bi nas pribile da su znale...
Ovo "pribile" ipak ne bi trebalo shvatiti doslovno s obzirom da su naše strašne matere danas staričice piskutavog glasa i lelujavog koraka, stoga pretpostavljam da im poziv pravobranitelja za djecu u ovom trenutku i ne bi baš najbolje sjeo. Otišlo u zastaru.
Ali miris, da, taj neobični miris kamena koji je klizao po puzavici, on je ostao pritajen sve ove godine i evo ga sad, odjednom, na rubu vrta hilejskog.
Došli smo zajedno do Punte, ishodišta našeg koordinatnog sustava. Osjećamo pomalo i krivicu što smo neprestano pričali o njoj kao o mjestu koje ima "ono nešto", teško objašnjivo, ali i te kako opipljivo. Sada, pogotovo u ljetnim predvečerjima, tu se okuplja sva sila znatiželjnika, vrzmaju se, snimaju, selfiraju, dolaze gledati zalazak sunca, a mi se švercamo između njih i smijuckamo se, kao... nismo mi odavde.
Ipak, osjete i oni da ovo mjesto nije tek tako "jedno od" već je jedno i jedino, žele na neki način obilježiti te trenutke, a posljednjih je godina zavladala moda gradnje kamenih skulptura. Jednostavno je, uzmeš kamen, običan, svakodnevan, čak ne mora ni mirisati, postaviš ga na savršeno mjesto, namjestiš ga neka legne onako pošteno, kako treba, zatim uzmeš drugi, prisloniš na ovaj prvi, nastojiš pronaći idealnu točku dodira i kad se ova dva sljube, uzmeš i treći pa pokušaš na isti način, četvrti, peti, šesti, onda ti se sve sruši pa kreneš ispočetka...
Krenu ljudi i lakšim putem, pa umjesto piramida grade humke, široke, tuste, mesnate, ali im najčešće nemam srca reći da to jednostavno nije to. Samo se bez riječi napravim važan i podignem za pola minute ovako nešto. Pisofkejk. Pisofkamen.
Prošlog ljeta, bio sam ovdje, dan prije no što ću krenuti u Zagreb, na doniranje matičnih stanica. Već sam danima bio u liječničkom tretmanu, prepun nekih čudnovatih kemikalija koje su kružile mojim tijelom i tada su me upozorili - ovih dana budite posebno oprezni, ne smijete se prehladiti, ne smijete se ozlijediti, ne smijete...
Dobro ljudi, shvatio sam.
Ali da, trebalo je večer prije doći na ovo mjesto, mjesto gdje su snažna strujanja, zamoliti onog ili one koji upravljaju morem, nebom i zemljom da nam sve to prođe na najbolji mogući način. Pa sam eto, morao, baš sam morao podići jednu kamenu piramidu, simboličnu, neka stoji čvrsto uspravno i nadasve ponosito. Krenulo mi je odlično, jedan, drugi, treći, sve je to fino sjelo, pa četvrti, peti, šesti, o-ho-ho, pa nikad mi nije bolje išlo, sedmi, osmi, deveti, razmahao sam se u ludom zanosu, sve do trenutka kad je onaj najgornji kamen skliznuo a ja nastoječi spriječiti njegov pad podmetnuo ruku tako da je kamen tresnuo pravo na moj palac.
U trenu, doslovce u trenu je taj moj palac narastao trostruko, iskrivio se u neku neprepoznatljivu formu, krv je počela navirati. osjećao sam puls kako tutnji čitavim tijelom, zamračilo mi se pred očima što od bijesa, što od krivnje, što od nemoći, jer ti moji prsti su sazdani od nekog čudnog materijala, osjetljivog, dogodilo mi se, ne samo jednom, da čim se tako iznenada ozljedim po prstima, samo se skljokam ko vrića kumpira i adio bella.
No, ovoga puta sam znao da se ne smijem skljokati (mada je sve ukazivalo na to da hoću), već sam odšepesao dvadesetak koraka dolje do mora, ispružio se na škrapi koliko sam dug i širok i umočio onaj iskrivljeni, krvavi, natečeni palac u more. Ne znam zašto sam to učinio, vjerojatno potpuno instinktivno, mogao sam ga vezati, imobilizirati, učiniti bilo što, ali eto, iz nekog nepoznatog razloga - ja sam ga umočio u more. Na palac mislim, molim lijepo!
Uglavnom, taj moj nesretni palac je u moru doživio čudesno ozdravljenje, krvarenje je prestalo, otok se smanjio, bol je jenjavala, a ni puls više nije onako odjekivao bam-bam, bam-bam!
Nešto kasnije, kad je sve došlo na svoje, kao da mi je nešto govorilo - a baš ti je bio neophodan onaj deseti kamen? Nisi mogao i bez njega zaključiti da si izgradio sasvim lijepu piramidu. Čak i da je taj kamen sjeo po tvom guštu, bi li onda bio zadovoljan? Ali ne, ti si htio još, još i još, nisi osjetio trenutak kada treba stati.
Stalno mi se praviš pametan i govoriš da je u životu najvažnija stvar - imati osjećaj za mjeru. E pa drži se toga. Sad briši odavde da te više ne gledam. Vidimo se kasnije. Nakon reklama.
Post je objavljen 03.09.2017. u 10:25 sati.