Treća marčana bura prelila se preko kliškog sedla po ustaljenom rasporedu - dvadeset i sedmoga. Nije se pokazala osobito hladnom ni snažnom, bogme ni pamtljivom, bila je to jedna od onih običnih bura koja fijuče između kuća, diže prašinu, gonja kartušinu i kotrlja lišće.

Zima koju smo upravo otpratili u kabinet povijesti na dnu hodnika, bila je oštra ko Wilkinson britva, strašna studen s duzinom minusa početkom siječnja ostavila je traga, osobito na agrumima. Lišće je uvenulo, klonulo bezvoljno, poprimilo boju bljedunjavog tijesta kojega više ni sedam kockica digo kvasca neće uspjeti podignuti. I sada, kao da je jesen a ne rano proljeće, otpalo lišće s limuna i naranči luta besciljno vrtom i dvorištem, zavlači se u zaštićene kantune, u čudom preživjelu lavandu, penje se na verandu, nadajući se valjda popit koju bevandu štatigajaznam što li je to bivše lišće naumilo.

Nije mi bilo druge nego se priključiti akciji "pometi ispred svog praga" pa sam dohvatio ili kako bi rekli bi maštoviti političari - stavio u funkciju - ljubičasto-sivu metlu s ergonomskom drškom, kupljenom za 39,90 kuna na akciji u nekom Šlauflandu. O da, perke smo sad postali moderni, tko je vidio mahat s običnim metlama od sirka, šta će ljudi reć...
Moraš biti u trendu, dok ne izmisle e-metlu i e-škovaceru, dobro će poslužit i ova.

Enivej, zauzeo sam položaj na najvišoj stepenici stubišta i umjereno snažnim zamasima prionuo na posao. Bekend-forhend-spin-smeš, pa sve pometeno bačio na donju skalinu. Potom još jednom, bekend-forhend-spin-smeš, kumulativno na donju skalinu. Vidi stvarno, s ovom cogito-ergo-sum metlom, ovaj htio sam reć - metlom s ergonomskom drškom, možeš baratat lako ko s četkicom za zube! Već na četvrtoj-petoj skalini skupilo se dosta materijala, ponajviše biljnog porijekla, ali još mi se nije dalo posezati za škovacerom. Kad mi već ovako dobro ide, odlučio sam stvari istjerati na čistac, sve do najdonje skaline pa ću onda lako pokupiti sve.

A onda mi u jednom trenutku sine - pa ovo je formula po kojoj funkcionira ljudsko društvo! Uvijek se likovi s gornjih skalina nabacuju svojom šporkicom na skalinu niže. Kao - najvažnije je da smo se mi riješili svoga smeća, to više nije naš problem, neka se sad o njemu brinu oni ispod nas. I još kao, mi ne želimo uprskat situaciju svima, božesačuvaj. samo nama najbližima, oni nas i tako najbolje razumiju. Potom, ekipa na skalini niže, u želji da i oni svoju razinu društvenog položaja održavaju čistom i urednom kao i gospoda iznad, malo zabrontulaju, ali jebi ga, postupe na isti način - svo smeće, svoje, kao i ono koje im je dolepršalo od "gornjih", uredno proslijede "donjima". Sorry guys, no hard feelings, mi samo postupamo u skladu sa zakonom gravitacije!

I tako malo-pomalo, dokotrlja se uz pomoć metle ili bez nje, sve i svašta na donje skaline, počevši od lišća, grančica, papirića i kamenčića pa sve do silnih obećanja, promašenih ciljeva, zagubljenih strategija i nerealnih očekivanja.

Naposljetku - sve šporkarije koje su napravili oni gore, spadnu na leđa onih najnižih, onih koji nemaju nikakve koristi od zakona gravitacije, premda je nominalno jednak za sve. Oni moraju gutati sranja i gušiti se u hrpama budalaština onih nazovi otmjenih, sposobnih, koji su se, prije ili kasnije, uspjeli popeti po toj skalinadi poneku stepenicu više. Kako i na koji način - bolje mi je i ne započinjati tu priču.

Ipak, sve bude dobro dok dobro bude. Dok se svo ono smeće naneseno na donje skaline može skupiti u škovaceru, pa u karijolu, pa se sve odnese... recimo u kompost.

Međutim, kad bi komunalne službe u donjim slojevima otkazale poslušnost i ne bi pristajale više, ajmo to tako reći - reciklirati otpad, šporkarije bi se u nižim slojevima počele gomilati, sve do trenutka kad bi ta hrpetina krenula suprotnim smjerom - prema gore. Istina, potrajalo bi to, ovi bi se dolje vjerojatno već ugušili, što od smrada, što od nečeg drugog, ali bilo bi pravedno da se jednog dana i oni šporkačuni gore nađu u čudu zatrpanih.

Hm, na kraju sam se prepao svojih misli i zaključio da je svemu kriva metla s ergonomskom drškom - ne umaraš se previše pa ti misli slobodno vrludaju tako da revolucija svjetskih razmjera može početi od jednog najobičnijeg zamaha metlom. Možda mi je pametnije idući put kupiti onu staru provjerenu, od sirka. Makar i ne bila na akciji.

Netko od svojih predaka naslijedi kuću, zemlju, šolde, slike, pjate ili bešteke, a ja sam od svoga prastrica Tome, beskrajno duhovitog čovika, umirovljenog inspektora za prostituciju i maloljetničku delikvenciju, inače zajebanta ekstra klase, dobio zadatak da za iduće generacije sačuvam štoriju o našoj familiji.
Unutar omotnice rozikaste boje skrilo se desetak stranica ispunjenih sjećanjima, gusto otipkanih na makinjeti marke Olivetti. Već nakon prvih pročitanih rečenica, bilo mi je jasno da u rukama imam škrinju s blagom, pa sam odlučio neke od tih zapisa objaviti na "Brodu u boci".
Danas vam donosim prvu štoriju, točno onako kako ju je zapisao barba Toma.

Kolino Ante Veršića

Naša obitelj u širem smislu sastaje se povremeno pa je tako nedavno dogovoreno da ja, poslije Vale, kao najstariji od kolina Ante Veršića "Kukecije" kažem nešto opširnije i napišem par riči o našoj raci i o didovom radu i životu.
Sjetih se da je u vezi ove teme, a u sklopu Pomorskog muzeja na Gripama postoji kao eksponat vapor "Bakar" na kojem je dida Ante navigava od 1932 do 1939. godine.



"Bakar" je uz blizanca imenom "Rab" izgrađen u engleskom brodogradilištu "Cowens" početkom 1931. godine, a predan naručitelju, tadašnjoj "Jadranskoj plovidbi" 1932. godine.
Među posadom određenom za "Bakra" bijaše i Ante Veršić sin Šime, rođen 27.9.1877. u Vinjercu ili Castel Venieru kako se zvao za vrime Mletačke republike.

Dakle, naš dragi tata, dida i pradida postavljen je za šefa kuhinje jer je kuharski zanat, po njegovom kazivanju, izučio i sa odličnim položio na carozzadi (krstarici) Karlo VI, na kojem je služio svoj četverogodišnji vojni rok.



"Bakar" je plovio brzinom od 14.5 čvorova što je za to vrime bilo više nego dobro.

Şvake godine za vrime školskih praznika od 1933. do 1939. godine, ja bi se "inbarka" tj. ukrcao desetak dana kao dragovoljni član posade u svojstvu maloga od kuverte i maloga od kužine.
Najdraže mi je bilo kada bi se u tijeku navigacije prala "kuverta" (paluba). Ona je bila od divnog tik drveta. Obično bi dva mornara s "bujolima", sićima, kantama, grabili more i polivali, a ja bi se priključija onoj trojici mornara koji bi bruškinima (četkama) na dugim štapima ribali ili po našu kazano - "fregali".

Jednoga dana po friškoj tramuntani, na putu između Hvara i Visa, gingajući se banda i banda, kapitan Marko Aleksić koji je bio na "puntu" (komandnom mostu) motreći kako ja to odgovorno radim vikne - Tomažinko mali, vridan si ti nama, svaka čast, zaslužija si odlikovanje. Na to ću ja njemu upitno - a je li to odlikovanje "Orden orlovih muda sa hrastovom grančicom?"
Ma vidi bistroga diteta - odgovori kapitan Marko - a kako ti je to palo na pamet? Odgovorim ja - nije to meni palo na pamet, nego mome bratu Šimi! A kako? Evo ovako...

Kad sam jedan put nosija slamnatu košaru punu garbuna sa ovoga našega "Bakra" kući da bi mama imala za kuhati i da se možemo grijati, od težine na rukama su mi se vidili lipi tragovi koji su nastali od ručke košare. Potužija san se materi kada sam ušao u kuću: "Ajme majko šta je bilo teško, a brat Šime koje je upravo izlazija iz kuće će - "Ništa ništa mornaru, dobit ćeš ti za to Orden orlovih muda sa hrastovom grančicom". Obratim se ja materi - ma jesi li vidila kako mi se ruga? A ona će - ne ruga se dite moje jer uvik se svojoj kući teško nosi. Ajme ti je onoj kući di se nosi malo i jadno!

"Bakar" je u toj dekadi tridesetih godina često nediljom u ljetnim mjesecima bio određen za izlete.
Evo znam napamet tekst plakata izleta za Komižu.
Jadranska plovidba Sušak ispostava Split
priređuje

IZLET
sa brzim i udobnim parabrodom "Bakar"
za
Hvar, Komižu sa razgledavanjem Modre špilje na Biševu.
Polazak u 8 sati, a povratak u 21 sat
Cijena karte sa ručkom na brodu 10.- dinara

Čini se da je bilo oko 180 putnika i da su njih 150 ili 160 naručili ručak.

Šef salona bija je Prkić Mate iz Ramljana, vlaj, kurbin sin od kurbe matere. A zašto pitate se, zato, jer je od didinog svakog ručka koji je bio nevjerojatno bogat, u spremi salona bi od jednog ručka učinio dva ručka, dva mu dabogda kolpa pala, reka je mali od kužine Mario Samac, pošto je on sve to vidija.

Majci Mariji nije bilo nimalo lako nas petero podizati. Naime, tatina plaća bila je 1100.- dinara. Stanarina je bila užasno velika, između 700.- i 900.-dinara. Ostalo bi joj otprilike 300.- dinara za sve troškove života, a nas svo petero na školovanju. Iskreno rečeno bilo joj je jebeno pa zaguljeno. Zbog visokih najamnina promijenili smo u razdoblju od 1926. do 1944. ništa manje nego 12 stanova.



Godine 1937. Šime se zaposlio pri Financijskoj direkciji pa smo koliko toliko od tada mogli lakše disati.

U dane kad je Bakar dolazio u Split oko 13 sati, moja draga seka Vale i ja smo gamelama zvanim "porta pranzo" išli k tati na vapor po ručak. On bi tada u gamele lipo punija; u jednu juhu, u drugu meso, u treću priloge.
Kako je majka Marija redovito, a može se reći i s razlogom, posebno brinula o Anti i Šimi, mi ostalo troje smo, ne namjerno, ali jebi ga, ipak bili u drugom planu. Ručak Šimi i Anti mora biti veći i obilatiji i gotovo.

Dogodi se tako dragi moji da je meni i Vali dopizdila ta diskriminacija pa smo donili čvrstu odluku da ćemo po odlasku s vapora svaki put svratiti u crkvu sv. Petra na pazaru srušenu u II svjetskom ratu od bombardiranja.
U njoj bi mi lipo na zadnjoj klupi izvršili pregled spize. Tako na primjer, ako je meso pohano odma po jedan komad u usta, a ako je recimo bila pašticada onda dage olio makiništa am am amm... nakon čašćenja otrali bi gubicu rukavom i nastavili put kuće.

Jednom zgodom dogodi se da su se prilikom kontroliranja spize na pazarskom mostu, dvi teće otkotrljale u pizdu materinu doli na šine. Trk jedan za drugim po teće... Uspili smo spasiti što se spasiti dalo.
"Bakar" kao i svi ostali vapori u to vrime, vozili su se na garbun. U kaniželama (to su bočni brodski prolazi) postojali su po dva otvora sa željeznim poklopcima za skladištenje garbuna. Kroz te otvore krcao se visoko kalorični engleski antracit, koji se iz Engleske uvozio isključio za potrebe ferate i vapore.

Jednog lipoga dana dok su batelanti (obalni radnici) krcali garbun, došao bratac Ante kod našeg tate pitat šolde za kupit jednu knjigu. I nećete virovat, on koji tako ritko pada, dogodi se da je prije dolaska do kužine gazio preko hrpe garbuna iznad otvora i ne pazeći, ode fondo u garbunjeru. "Ajme majko, upa san". Čuvši zapomaganje otrčim iz kuhinjske spreme u kojoj sam tog trena bija ka strila i čim sam doša iznad otvora garbunjere dreknem što sam mogao jače:" Tata, tataaaaa... upa nan je Ante u garbunjeruuuuu...

A tata, kako ga je Bog dao, odnija vrag i prišu, gukne više sebi u bradu nego glasno: "O jeben ti jarca buvu, dobro je mater rekla da je trantav."
Klekne iznad otvora garbunjere i vikne: "Ive, Ive, uvati Antu za guzicu pa ga guraj uzbrdo prema meni!" Naime, u to vrime, garbunjer Ive koji je lopatom razgrćao garbun širom garbunjere već je interventno djelovao. Ćapa Antu za guzicu pa sa njime uzbrdo po garbunu do otvora. tata ga uhvati za ruku i tako spašavanje završi uspješno. Sad tatin komentar: "jeben ti opanak, di si gleda! Jesi li brojija zvizde dok si oda po garbunu? Ajde brzo pod špinu!"
Svitu moj da ste vidili kakvi je bija. Cili u jednom krasnom crnom tonu. Bantu crnac original!

Među ostalim nezgodama našega Ante pada mi na um užežin sv. Ivana svitnjaka na 24.6.1935. godine. Mi smo tada stanovali u Duplančića dvorima. Po staroj navadi te večeri se skače preko vatre. Dica i odrasli, tko god je želio preskakati svrstali bi se u jedan red, jedan za drugim i s jedne strane preskakali na drugu.

Na prvom katu kuće u kojoj smo stanovali bijaše Ljube Duplančić, medicinski registrirana ka debilitas mentis, a to vam prevedeno znači - udrena kanavacon, tj. krpon od poda. Upravo u trenutku kad je Ante bio na redu, zatrče se on, ali u istom trenu sa suprotne strane, bez ičije kontrole i nadzora, zatrče se smantana Ljube i buuuum, stropoštaše se oboje u srid ognja!
Kriknuše svi pristupni, a posebno majka Marija koja je to sve promatrala s prozora. kad je tako naš jadni Ante u teškim bolovima ušao u kuću, majka Marija puna suznih očiju će: "Jadnaaaaa, jadnaaaa, do Isusa nije Boga Gospa moja dala... di se baš tebi moralo to dogodit."

Poslije deset dana bolnice ja sam ga svakodnevno pratija na Firule, jer je misec i po bila terapija morske kupke. Ozdravio je tek nakon puna tri miseca.

Badnja večer 1936. ili 1937. godine. Dva dana prije znali smo da će tata te noći biti u splitskome portu. Srići i veselju nas petero nije bilo kraja. Ta nama inače najdraža noć bila je u pravom smislu doživljaj. Tata je za svoju obitelj skuhao posebnu stanjadu bakalara dok je majka počela frigat fritule oko 18 sati i nije stala dok sve terine u kući nisu bile pune. Oko 19 sati, Šime i Ante uhvatiše se kititi bornjak, uvik od poda do vrha. Ja sam bija zadužen za dodavanje baluna, svićica i ostalih drangulija, jer nisam imao ni kvalifikacije niti ovlaštenja za kićenje, ali sam mogao slagat mahovinu i jaslice.

Kad je tata došao s vapora, Vale je servirala sve što je potrebno na stol. Tata potom pali sviću uz poznatu izreku. Slijedi molitva za naše drage pokojnike i potom blagovanje. Nakon što su došle fritule na stol, Šime je palio svićice, jer to je nadležnost najstarijeg diteta u kući. Jasno da u to vrime nije bilo parangala i ostalih svakojakih sadašnjih ukrasa.
Kad smo zagrmili "U se vrime", pa "Svanu nam čestita" itd. svi smo procvali ka majske ruže od sriće i veselja, pogotovo Ante koji je davao intonaciju i dirigira.
E sad kao obično u toj noći bude prepričavanja o zgodama i nezgodama vinjeračkih Badnjaka, o tome kako su Šime i rođak Nino po Vinjercu sa svojim vršnjacima vikali - "suk suk, suk..." Taj suk su drva, cipanice koje su se nosile prid crkvu gdje bi se u 23 sata zapalila vatra.

Fala Bogu da znate poznatu izreku: "Koliko se vina (isključivo crnog) popije na Badnju večer, toliko se dobije nove friške regenerirane krvi. U tom našem obiteljskom štimungu, minjaju se pisme i dogodovštine. Odjednom će Šime - jel majko istina da je za vrime Franje, kad sam i ja došao na svit, Vinjerac imao preko tisuću svita? Kako nije - odgovori ona.

Nastavi Šime - A koji je bija razlog da se za VInjerac govorilo - U Vinjercu nikad muža, a dice ka puža?. A ona se uz onaj njezin poznati podsmijeh sa podignutim obrvama - A dite moje, u to vrime bila je užanca da mi žene idemo svojim ljudima na brod, jer su oni malo imali odmora.

Sad Šime prihvati dalje - onda znači draga majčice da je do spajanja jajašca dolazilo u brodskim kabinama, a ne kod kuće? A ona će na to - pogrdo, da bi pogrdo, kakve su to riči, sram te bilo! A di i na kojim vaporima mi nastadosmo, nastavi Šime, a majka Marija ka iz topa - ti na "Liburniji", a Ante? On na "Hercegovini", a Vale, ona na "Senju", a Tomislav, on na velikoj lipoj "Bosni", a Blanka, ona na "Cetini". Kad je prasnija u smij dok mu suze teku, ali one prave radosnice.

Lipo neko pametno vino, crno jasno, pilo se te noći, tako da je svima dalo u vedro raspoloženje i parlatinu. Pogotov je uvatilo Šimu pa će - sićaš se majko dok smo dvi godine stanovali u Zadru 1916. i 1917. di se i Ante rodija. Došla "Hercegovina" u Zadar na kojoj je te godine kapitan bio ujo Šime, a tata šef kuhinje. Ti si od uje dobila zadatak da mi isparaš dio fudre na kaputiću kako bi sa broda moga prošvercat malo riža, leće, fažola i jedan bakalarić. Tada je "Hercegovina" vozila provištu za vojsku. U momentu kad sam ja izaša ispod prove i doša na kuvertu blizu tatine kabine ti izlaziš iz kabine i popravljaš veštu i kinkin, sva zajapurena. Ja te upitan - šta ti je mama, jer sam tada imao osam godina, a ti - ništa ništa dite moje, daj mi ruku, idemo kući. E, veli Šime, postadoh ja naknadno čovik i shvatih o čemu je tada bila riječ. Ti si tada imala 31 godinu, a to je najlipše vrime za sumporavanje, jel' tako majko? A ona će - a mora bit da je tako. Opet će ŠIme - a sad rezime glasi - ako se to zbilo početkom jeseni 1916. kako ti kažeš, onda je rezultat toga dolazak Ante na svit 2.4.1917.

Naš dragi i plemeniti tata i dida i pradida navigava je od 1892. do 1943. dakle, ukupno je 51 godinu tuka more i da je bija malo drugačije naravi i razmišljanja, mogli smo imati vilu u Splitu, kao što su njegove kolege. Fala Bogu, on je uvik pomagao ljudima u nevolji. Tko zna koliko je puta nahranio batelante za vrime štrajka, a tek Anu Mačekovu, kako smo je zvali.

Draga Ane omiljena i popularna splitska kolporterka, bila je opsjednuta Mačekom. Najčešće je bila odjevena u crvenu maramu na glavi, bilu bluzu i modru suknju. Na prsima su bile dvi značke Stjepana Radića i Vlatka Mačeka. Bija san kod tate kad je Ane došla na brod nakon demonstracija za vrime boravka Stojadinovića u Splitu godine 1938. Onako puna modrica i krvi, na vratima kužine uzvikne - Gori vino doli voda, živija Maček i sloboda! Toni moj, dobri prijatelju sirotinje ima li čakod za prigrist, opet me ona marva redara, žandara i opančara pribila i ubila Boga u meni. A zašto? Samo radi moji pametnih besida.



A sad nekoliko kronoloških podataka o našim roditeljima, baki i didu, pradidu i prabaki.

Dana 13.6. 1905. godine u Vinjercu sklopili su bračnu zajednicu:
Ante Veršić, oca Šime i majke Ike rođene Kovačević, rođen 29.9. 1877 u Vinjercu
i
Marija Magaš, kći Frane i majke Anuške rođene Miočić, rođene 15.2.1885. u Vinjercu.

Po njihovom kazivanju župnik don Kamilo (prezime zaboravio) bio je uman čovik. U Rimu je završio filozofski i teološki fakultet. Uvik si od njega moga čuti pametne savjete. Dobroćudan, plemenit i susretljiv. Tri dana smo plakali, kaže majka, kad je otišao iz Vinjerca u drugo misto službovanja. Uživali smo ga slušat što je sve on nama prilikom vjenčanja rekao.
Dok sam bio još u osnovnoj školi jednom zgodom molija sam majku da ispriča kako su naša braća i sestre dolazili na svit i ja to zapisah.

Dakle ovako: 1.Blaženka 1906 ; Ana 1908; 3.Šime 1909; 4.Frane 1910; 5. Josip 1912; 6. Prva Blanka 1914; 7. Ante 1917; 8. Valerija 1919; 9. Tomislav 1925. i 10. Blanka druga 1928.

Od nevoljne "španjole" kako nazvaše gripu koja je harala za vrime I svjetskog rata umrli su: Blaženka, Ana, Josip, Frane i prva Blanka. Gospe moja da je ovo sve otalo živo, koliko bi bilo od Ante Kukečinog? Sigurno 12 ijada znamenovanih, kako bi rekao dragi Nino.

Zaključio bi riječima: Ljubav naših roditelja, dida i babe Marije prema svojoj dici i unucima bila je doista velika. Nadasve bijahu brižni, uza sav onaj težak i mukotrpan život. Stoga hvala im na svemu i kako Vinjerčani kažu za svoje preminule - Bog ih pomilova!

Sve vas skupa voli i grli vaš
tata, barba i dida
Tomislav
Split, 28.10.2004.

Jutros pred zoru, tek što krenuh ulicom prema moru, iznebuha iz mraka, zaskoči me poštar Matko Dlaka. Dodrnda na blatnjavom prdekavcu od motorina ter mi se radosno obrati - imam pismo za tebe!
Kakvo pismo pobogu - odgovorih zabezeknuto
Preporučeno!
! ne lezi vraže, izgleda da Dlaka ne laže, rastvori torbu, stručno cvokne jezikom, pljucne po kažiprstu pa iz gomile plavih kuverti izvadi jednu zgužvanu naslovljenu na moje ime i kaže - evo, tu se potpiši!

Zažvrljao sam na brzinu nešto što mom potpisu nije ni nalik, tek reda radi, i dok sam pokušavao odgonetnuti tko to preporučeno misli na mene, radišni poštar je već nestao u tmini.
Hm, na trenutak sam stao razmišljati, što li se unutra krije, nije valjda prometna kazna, nadam se da nije, možda poziv za vojsku, ajde mani me se, ni u kakvu vojsku više nejdem, života mi. Nisam mogao odoliti izazovu pa sam odmah rastvorio kovertu, raširio list papira na kojem se kočoperio naslov - Županija Uzmorsko-Dalmatinska, POREZNA UPRAVA, Klasa cvrrljibrlji Urbroj brljimrlji -

Poštovani, po članku tom i tom zakona toga i toga dužni ste najkasnije do dvadesetog ovog mjeseca platiti iznos otisnut na uplatnici na ime poreza za kuću za odmor u vašem vlasništvu, površine 532 metara kvadratnih, na adresi uvala Dumboka B.B, općina Nedajnova.

A uplatnicu onu jarko crvenu, bolje da nisam ni vidio, stislo mi se grlo, koljena klecnula, a špigeta odvezala kad mi je pred očima bljesnula astronomska cifra. Sedamdeset i nešto tisuća nečega. Ko ovo more platit? Sve da se uvalim u Sabor barem jedan bandat i da ništa usput ne trošim, neću moći stići toliko zaraditi pa da sam još triput ovakav. Aušto li je i meni dalo, vikendicu gradit, i to u uvali Dumbokoj, neam pojma di je to...

Ali ček, ček, šta li je ono gore pisalo, površina 532 metra kvadratna, pa jesu li oni normalni, čovječe moj mili znaš li koliko je to, pet stotina trideset i dva kvadrata, pa to mora da je dvorac, a ne vikendica!
Nakon što sam prebrodio početni šok, zaputio sam se s tri kilotone gnjeva prema zgradi Porezne uprave, odlučan ući u boj sa svemoćnom birokracijom. Preskočio sam nekoliko ljudi koji su strpljivo čekali svoj red, upao nenajavljen u ured i odmah počeo vikati na prvog službenika - Šta je ovo majkoviću, kakav porez, kakva kuća za odmor te spopala, kojih petstotristidva kvadrata, petstotristidva gaštapana ti u juvu upala!

Kancelarijski pasanac, sitnook, zalizanih brčića i s flekom posred čela kao da ga je netko pogodio teglom kiselog kupusa se začudo, nije ni iznenadio, kao da je očekivao moj dolazak.
Dobro gospodine - obratio mi se smirenim glasom - u čemu je problem?

Da u čemu je problem? A u čemu nije? Stavili ste mi na uplatnici da moram platit dabi tristailjada kuna, a još pišete nebuloze da mi vikendica broji petstotristidva kvadrata.

To mora da je neka greška. Koliko ima po vašemu?

Ma nema ni triiistidva a kamo li petstotriiistidva!

Molim vas budite precizni, koliko točno ima?

Šta koliko ima?

Kvadrata.

Kakvih kvadrata?

Pa vaša kuća za odmor u Dumbokoj - vikendica, kako god hoćete - koliko ima kvadrata stambene površine?

Ma koja vikendica, nemam ti ja nikakvu vikendicu!

Ovako gospodine, nemojte sada ići u krajnost, imate pravo napisati žalbu na rješenje pa ćemo u dogledno vrijeme ponovo razmotriti vaš slučaj, ali iznos koji je naznačen na uplatnici mora biti podmiren do roka kako je navedeno. Tek tada možemo službeno zaprimiti vaš prigovor.

Ama čoviče jel ti mene razumiš, ko će mi dat toliko love do dvadesetog?

Snađite se, posudite, uzmite kredit, da ste platili na vrijeme, ne bi sad bili u nevolji, zakon je jasan i mora se poštivati.

Čim se kiselokupusasti latio zakona, prenuo sam se iz sna. U sobi je još vladao mrak. Bio sam u goloj vodi, kao da su me izmlatila tri bata iz ledomata. Mora da sam sve to sanjao i poštara, i poreznika i još nešto na P.

Obuzeli su me dvojaki osjećaji. Drago mi je što neću morati platiti porez, ali kvragu, baš mi je bilo žao što nemam tu vikendicu u Dumbokoj od petsto i koliko već kvadrata.

Čitavo sam jutro hodao s velikim upitnikom iznad glave - što mi to podsvijest želi reći?

Vikendica? Pa dobro, nije baš da nikad nisam razmišljao o tome kako bi lijepo bilo imati vlastitu kućicu, na mirnom mjestu, skrovitom od pogleda, tamo gdje je sve po tvom, mjestu na koje možeš doći kad ti je svega preko glave, a da nikoga ne moraš pitati za dozvolu. I već je vidim kako bi izgledala, prizemnica podignuta tek za skalinu-dvije, u obliku slova L, dvije sobe, dnevni boravak s kuhinjom i velika terasa preko koje se možeš jednostavno spustiti u vrt. U vrtu maslina, lovor, ružmarin i lavanda.

Da mi je more blizu a prvi susjed miljama daleko. Da imam otvoren pogled prema horizontu, s nekoliko otočića porazbacanih nasumice čisto onako da upotpune sliku. Što će ti more bez otoka? Što će ti otok bez mora?

Ali opet, postoji toliko lijepih mjesta pored naših rijeka. Sigurno bi se i tamo mogao pronaći komadićak tla sa savršenom ravnotežom, možda i lakše nego blizu mora. Zelena boja odmara oči, a šum vode koja protiče je čisti zen.

S treće strane, zar ne bi bilo zgodno obnoviti staru kućicu na nekom planinskom proplanku? Ne znaš kad je ljepše, usred ljeta kad je zrak svjež, a noći zvjezdane ili zimi kad zapadne snijeg. Pa ugostiš prijatelje, zapališ vatru, zamiriše nešto fino, a razgovor poteče kao kuhano vino...

I tako, iz nedjelje u nedjelju dok skitaram okolo s posve drugačijim namjerama, otkrivaju mi se, sama od sebe, mjesta koja izgledaju savršeno za podići tako nešto...svoje. Nešto kasnije, kad se prepun dojmova vratim doma, otvorim Google Earth pa žutom pribadačom označim sanjani kamičak. To i niti jedno drugo!

Problemčić je samo u tome što se s vremenom namnožilo toliko žutih pribadačica da više ne možeš razaznati što se nalazi ispod. Tada shvatiš da ti se pametnije okaniti pukog sanjarenja. Kad imaš obavezu dolaziti na isto mjesto, ono izgubi dobar dio svojih čari. I najbolja pita dosadi kada se jede deset dana zaredom.

Uostalom, sam izraz "kuća za odmor" je svojevrsni oksimoron. Čak i kad je izgrađena i namještena cakum-pakum, tu pravog odmora nema, stalno nešto fali i stalno se nešto kvari. Uvijek treba nešto čeprkat, popravljat, pituravat, dućan je udaljen sto kilometara, vodoinstalater tristo, umjesto da kuća služi tebe, ti služiš kuću. Vratiš se u nedjelju navečer umorniji nego što si bio u petak popodne. Pa neka bude veselo veče, još ti i porez opandrče!

Srećom, postoji rješenje.

Ako nemaš kuću za odmor znači da imaš odmor od kuće. Štoviše, imaš potpunu slobodu da vikendicom proglasiš najveći dio svog zavičaja.

Otok? Ukrcaj se na trajekt i uživaj! Zagora? Ništa lakše, možeš i biciklom! Planine? Barem toga kod nas ne fali. Hoćeš rijeke - Cetina, Krka, Zrmanja, Neretva - samo čekaju na tebe! Kako odabrati? Jednostavno je. Samo kreni, a mjesto će te samo dozvati.



Mene je ovoga puta dozvao najtajanstveniji od svih slapova rijeke Krke - Rosni slap. Ne, nisam pogriješio napisati, nije u pitanju mnogo poznatiji Roški, već upravo kako sam napisao - Rosni slap. Iliti Rošnjak. Nalazi se petnaestak kilometara uzvodno od Roškog, usred vjerojatno najljepšeg dijela kanjona, a najtajanstveniji je zato što mu je, barem tako kažu - jako teško, skoro pa nemoguće prići. Većinu znatiželjnika zadovoljit će pogled sa pristojne udaljenosti i to najčešće sa cestice koja se odvaja prema hidroelektrani "Miljacka" ili nedavno uređenom "Eko kampusu Puljane".



Međutim, ne bih ja bio ja, kad bi se zadovoljio samo pogledom iz daljine. Treba ući u meritum stvari, kako bi reko bagerista Joko. Pogotovo kad sam opazio tanušnu, jedva primjetnu liniju koja se kroz gusto raslinje prirodno spušta prema Rosnom slapu. Stoga sam prilično optimistično krenuo obodom kanjona, nadajući se kako će se usput ukazati nekakav prolaz koji će me dovesti do početka željene staze. I što jest-jest, naišao sam na par stranputica koje su ispočetka mnogo obećavale ali čim bi teren krenuo malo strmije, prepriječio bi se neprohodan bušak. Do razine pojasa još kako-tako, ali za sve iznad toga bi mi trebala mačeta Indiane Jonesa. Očito se radi o stazama koje koristi svakojaka zvjerad pa što ne bih mogao i ja. Ipak, nakon nekoliko uzaludnih proboja prema srcu kanjona, počeo sam shvaćati da do Rošnjaka zaista nije jednostavno doći.





No, znajući da se par kilometara uzvodno nalaze Manojlovački slapovi koji su uistinu pravi prirodni biser, nepravedno zapostavljeni u odnosu na razvikani Skradinski buk, nisam želio propustiti priliku pa još malo prohodati i tako im prići s neuobičajene strane. U pravilu se do vidikovca s kojeg se pruža najljepši pogled na Manojlovačke slapove prilazi uređenom stazom s desne strane rijeke, ali ovaj prilaz "na divljaka" se pokazao izuzetno atraktivnim.



Prišuljati se slapovima koji se u nekoliko kaskada ruše i do šezdeset metara u dubinu, poseban je doživljaj. Ostaješ nijem pred njihovom ljepotom, a osjećaj strahopoštovanja miješa se sa željom da upiješ u sebe barem dio iskonske energije koja nadire bez prestanka. Zatim još malo lutaš labirintom prolaza koje je rijeka produbila kroz milenije.



Dio kanjona kojega rijeka Krka obilazi u širokom luku ostao je savršeno očuvan upravo zato što je teško dostupan. Za mene najbolje u ovoj priči jest činjenica što sam u ovaj predio nabasao slučajno, bez ikakve pripreme, slijedeći jedino vlastiti instinkt.



Posebno sam bio zadovoljan kad sam "otkrio" ostatke bedema neke pradavne fortifikacije. Nešto kasnije ću saznati da se radi o ilirskoj gradini, Delmatskom Burnumu dok se "pravi" Burnum, onaj iz vremena starog Rima nalazi na suprotnoj obali.



Na ovakvim mjestima volim zastati, osvrnuti se na svih sedam strana svijeta, primiriti dah i slušati što mi zemlja govori. Ovoga mi je puta ispričala savršenu priču ali me zamolila da je barem još neko vrijeme zadržim za sebe.
Po povratku domu svome zabio sam još jednu žutu pribadaču. Moja vikendica pod vedrim nebom još se jednom pokazala kao najbolji mogući odabir. Tax free dakako.

Kada za mirnih ljetnih noći spustim sidro u jednoj od bezimenih uvala moga otoka i osjetim da je dan koji se upravo približio svome kraju dao sve što je mogao dati, uvučem se u kabinu svoje barke, koja istinu govoreći, više na brlog sliči nego li na mjesto za ugodan počinak, primirim se i čekam san koji neće doći. U početku se meškoljiš, vrpoljiš, ne možeš odrediti je li ti hladno ili vruće, ili oboje istovremeno, a svako toliko vremena naiđe poneki val koji zaljulja barku, a tijelo još nenaviklo na drugačije okolnosti, tim se njihajima pokušava oduprijeti kruto, nezgrapno, umjesto da zapleše u ritmu valova. Naučit će ono već, čim prođe prokletstvo prve noći.

Kad nakon devetog prevrtanja s boka na bok dojmove proteklog dana sakriješ pod jastuk, počnu se pojavljivati zvukovi za koje nikad ne bi pomislio da ćeš ih moć razaznati. Osjećaš kako s otvorenog mora polako iščezava potmuli zvuk feribota koji plovi prema Anconi, a ovdje u uvali, ispočetka potiho, a kasnije sve jače, počinje pucketati more. Neobičan zvuk, kao da netko prstima gnječi mjehuriće na foliji u koju obično umotavamo lomljive stvari.

Nije mi poznato ima li pucketajuća pojava svoje ime i znanstveno objašnjenje, ali doživio sam je toliko mnogo puta, na različitim mjestima i u različitim okolnostima, stoga je nikako ne bih smio svrstati pod puke rizike i nuspojave.

Kakvom god je smatrali, pojavom ili nuspojavom, ona ponekad zna biti poprilično uznemirujuća jer kad otkloniš sve ostalo, ovaj zvuk ponajviše podsjeća na pucketanje vatre. Koliko sam se puta prenuo i unezvjereno zalijepio nos za brodski fineštrin sve kako bi se uvjerio da u uvali zaista ništa ne gori. Možda je sve to povezano s povlačenjem mora, osekom koja u pravilu nastupa tokom noći. Preko tanke linije dodira sa čvrstim tlom kotrljaju se mikroskopski sitne čestice, kao da se bune i glasno negoduju, budući da im je preko glave da su u jednom trenu more, u drugom opet kopno, i tako stalno kao na klackalici, po četiri puta tokom svakog dana.

Ako pak odlučiš ne spavati u brodu već razapeti šator negdje na plaži, iznad markinte ili ispod borova, zvukovi će postati umnogome drugačiji. Dominirat će šumovi obližnjeg raslinja, a more će ti se činiti dalekim kao da je s posve drugog svijeta. Naravno, ne trebaš gajiti iluzije da ćeš se i u šatoru naspavati. Jednostavno - nećeš. Previše smo se navikli na udobnosti svakodnevnog života, počeli smo gubiti prirodne instinkte.



Iskreno, nisam posve siguran što ovim pokušavam reći, a kamo li kakvu poantu čitatelju podastrijeti, ali u posljednje me vrijeme sve više zaokuplja, fascinira, možda čak pomalo i plaši dvojnost, dvostrukost, dualnost svega što postoji na ovome svijetu. Sve što ima lice, mora imati i svoje naličje, a upravo naličje često postaje pravo lice istine. Ipak, stvari, bića i pojave nisu tako jednostavne i plošne poput novčića ma koliko vrijedan bio, da ih možemo svesti na pismo-glava, Gospe-Marko i kako li se već ne nazivaju sve njegove strane. Možda se odgovor krije u obodu novčića u kojem su urezane bezbrojne linije (savjet - ne pokušavajte ih brojati) koje opet vjerojatno imaju neko svoje značenje, ali kakvo - prepustit ću mašti na volju.

Možda ti urezi predstavljaju put, od jedne do druge strane i natrag. Točnije rečeno, predstavljaju idealiziranu verziju puta, s obzirom da se od točke A do točke B skoro pa nikada ne stiže najkraćom mogućom linijom. Ako se to čak i dogodi, znači da put nije bio odviše težak.



Brod s jedrima ne može ploviti s vjetrom u nos, točno prema strani svijeta odakle već puše. U takvom se položaju jedra ne mogu napuniti, samo nemoćno kloparaju i urlaju, kao da znaju da im to nije namjena. Potrebno je napraviti otklon, malo na jednu, malo na drugu stranu, prevaliti veći put da bi se mogao doseći željeni cilj.
Kad se penjemo uz strminu, radimo istu stvar. Znam, ponekad izgleda dosadno i nepotrebno, čemu te serpentine, kad se može opaliti najkraćim putem, pravo uzbrdo. Može se, naravno, ali nakon par koraka shvatiš da to ne bu išlo tako lako.

Put, bio on morski ili kopneni, nudi bezgranične mogućnosti kretanja. Tko kaže da moraš svakog puta ići ugaženim stazama? Jest, sigurnije je, ali proći putem kojim nitko ne može ili ne želi ići, neizmjerno je uzbudljivije.



Znam, često je bolje ne srljati i prepustiti se starom dobrom komforu. Ne moraš jedriti, možeš na brod staviti motor, prst u uvo i baš te briga i za vjetar i za valove. Isto tako, ne moraš uopće hodati, možeš se u planinu popeti žičarom. Možeš, ali to nije Put.

Konačno, ima li Put svoju dvojnost, svoju suprotnost, poznaje li Put svoj ne-Put?
Možda, kad početak i kraj odluče krenuti jedan prema drugom, počnu se približavati, postojano, sve dok se naposljetku ne dotaknu, spoje i komprimiraju u jednu jedinu točku. Ako je ta točka ishodište za novi put - bit će dobro. Ako nije - dobro biti neće.