Pored ulaza u turističko naselje u malome mistu kraj mora, između kržljavog oleandra i žive ograde od šimšira nalazi se stražareva kućica. Ni po čemu posebna, ni po čemu osobita, žućkasta, ostakljena, dimenzija u vrh glave metar puta dva, tek toliko da se unutar može smjestiti jedan omanji stol, lampa, sjedalica i kompjuter na kojemu će stražar slagati pasijans.

Pretpostavljam da širom svijeta postoji more atraktivnijih i zanimljivijih radnih mjesta od čuvara hotelskog naselja u zimskom periodu, ali eto, što se može, netko mora biti zadužen i za to. Koliko god posao čuvara na prvi pogled izgledao jednostavan, imam osjećaj da uopće nije lagan i da sa sobom nosi teško breme odgovornosti. Pokušavam zamisliti sebe u takvoj ulozi i nikako mi ne polazi za mozgom, pa postavljam pitanje - kako bi mi u tom kioskiću metar puta dva prolazili zimski dani koji se vuku sporo kao vlak uz Kozjak a besane noći da i ne spominjem!? Niti tko dolazi, niti tko odlazi, osim graktave vrane koja prije svitanja sleti na ogradu i nešto zanovijeta, ponekad još jedino zaluta izgladnjela mačka u očajničkoj potrazi za komadićem pancete. Vjerojatno bih kratio vrijeme rješavajući križaljke, čitajući lako štivo ili čačkajući nos, ali bojim se da bih već nakon tri dana na takvome poslu dao petama vjetru.

Stoga se divim našem stražaru koji uvijek revno i savjesno obavlja svoju zadaću. Sretnem ga svakog jutra, u ono gluho doba dok vani još vlada mrak, a treperavo svjetlo obasjava njegovu kabinu. Sjene su nejasne, a obrisi se brišu i prije no što nastanu. Žureći na posao, uljudno ga pozdravim, obazrivo kimnem glavom, ponekad i mahnem, u prvom redu zbog toga što mi preko njegovog rajona odgovornosti tako zavodljivo prolazi prečica koju besramno koristim. Svjestan sam da ne bih smio i kad bi se čuvar hotela zainatio i striktno pridržavao pravila, morao bih prolaziti okolokole, a to bi mi oduzelo prilično vremena. Štoviše, morao bih ustajati desetak minuta ranije, i ne samo ustajati već za toliko pomicati čitav jutarnji ritual, a nisam siguran kako bi moj organizam podnio takav šok.

Srećom, šok je zadnja stvar na svijetu koja mom dobrom stražaru može pasti na pamet. On svako, ama baš svako jutro, mahne i meni preko prozorskog stakla, i ne samo da mahne, već drži ruku visoko podignutu kao vojnik gušter kad salutira kapetanu prve klase unutar kruga kasarne. I nikad, baš nikad ga nisam uhvatio kako sjedi i besposličari. Uvijek je na nogama, budan, uspravan, čio i oran za novi dan.

Ispočetka me sve to čudilo, ali ubrzo sam se privikao, čak mi je postao drag taj naš smiješan ritual. Nekoliko puta sam ga pokušao iznenaditi, ali on kao da je instinktivno znao kad ću naići, u sekundu točno, uvijek bi me preduhitrio, podignuo ruku na pozdrav i tako ostao u stavu mirno iskazujući mi duboko poštovanje. Nisam znao čime sam zaslužio takav status, ali priznajem - imponiralo mi je. Premda nikad nismo razmijenili ni jedne riječi, poželio sam mu se na neki način odužiti, makar sitnim znakom pažnje, s dvadesetak deka kave ili kutijom napolitanki, ali bi mi svakog puta ta misao isparila iz glave čim bi zamakao iza ugla.

Međutim, kako zima neumitno ide svome kraju, nebo se nad primorskim planinama počelo rumeniti nešto ranije, tako da ni oleandri iz turističkog naselja ne izgledaju više kao granata otrovna čudovišta.

Jutros nisam žurio kao inače, procijenio sam da imam dvije minute lufta, pa sam usporio korak. Kao i obično, bacio sam pogled prema stražarevoj kućici ali mi se učinilo da naš čuvar nije naročito raspoložen. Jest, i dalje je stajao odmjereno i uspravno kao i inače, ali karakterističan pokret ruke izgledao je malkice drugačije, a lice mu je poprimilo bezizražajan izgled, kao da pati zbog neugodne zdlake koja mu je urasla u debelo meso.
Prišao sam mu bliže, po prvi put u ovih nekoliko mjeseci, zalijepio nos za prozorsko staklo i stubokom se iznenadio. Čuvar hotelskog naselja, blijed i ukočen, božeprosti, više nalikuje na lutka iz izloga kojeg su odjenuli u zaštitarsku uniformu nego li na živo čeljade!

Zagledah se malo pažljivije, mahnuh mu jednom, dvaput, pozdravih i zaželih dobro jutro, a on ni makac! Zuri postojano u daljine i ne reagira na podražaj, kao da je visoki državni dužnosnik.



Domalo shvatih, ovaj tip ne samo da nalikuje na lutka iz izloga, on jest taj lutak.

Tjah, a ja mu se divio. I bio spreman ruku staviti u vatru da dobro obavlja svoj posao, oduševljavao se znajući kako brižno pazi na naše turističko naselje tokom duge hladne zime i brani od možebitne ugroze.
Iluzije su se raspršile dok si rekao pips.

Dok sitna kiša po ponistri kucka, na kominu lagano vatra pucka. Kuc-puc, kuc-puc. Vani je veljača i pada mrak, unutra je skoro pa februar i nije nas strah. Slavimo nominalno još jedan pedeseti rođendan, a realno - činjenicu da smo još uvijek tu, na broju. Okupljeni oko stola smijemo se glasno, govorimo sve samo ne jasno, upadamo jedan drugome u riječ, nadvikujemo se kao da se sto godina vidjeli nismo. Počasno mjesto na čelu stola, kako i priliči, zauzima slavljenica, dok njena lošija polovica čavrlja s gostima na drugom kraju. Udaljeni su kao golman i izvođač penala. Stol se izdužio kao Čile, ima nas obilato, nije da nas nema. Osvrćem se po konobi. Na kredenci blista mala bracera, šesna, skladna, s jarbolom i jedrom, kako i spada, do nje još jedna maketa nepoznatog broda. Po zidovima izvješene fotografije nekog sela kojeg više nema. Kamene facade, šentade, skaline, sulari, bunari, balature...

Vraćam se u sadašnjost. Počinje gozba. Stišava se muzika. Šušketaju čaše, pošade i pinjuri. Ovalne portade dolijeću na stol ko boing na Resnik. Na pjatima delicije, u očima gladnih ambicije. Želuci više nisu sposobni za takve akrobacije. Jedan ima šećer, drugi tlak, treći giht, četvrti ono o čemu se ne govori glasno. Ipak, uzme se samo malo, da se proba. I da se ima za čime popit čaša vina.

Pa se opet malo proba... nakon toliko registracija i tehničkih pregleda, članovi kluba pedeset plus opet bi na sebe morali nalijepit probne tablice.
Zapravo, svaki put se zeznem na ovakvim feštama. Ne zbog spize, tu se lako snađem, nego zbog sidrišta. Moje dupe naime nekako prirodno stremi uhvatiti položaj oko sredine stola, tako da budem blizu i jednom i drugom krilu pa da čujem o čemu se glagolji.

I tako nešto se u pravilu pokaže jako lošom odlukom. Ispadne, ne da sam podjednako blizu, već podjednako daleko od svih. Dugačke stolove bi trebalo zakonom zabraniti. Zaozbiljno! Jer htjeli ne htjeli, kad društvo posjeda oko takvog stola, moraš pričati jaaaako dobre viceve, ako ih želiš sve zadržati na okupu. Ovako čelo vodi jednu rapravu, začelje drugu, sredina se koleba bi li s jednima ili drugima pa u pravilu načme skroz novu temu.

A meni se tada ljudi moji sve zbrčka u glavi, iskreno, ne mogu to trpit, sve mi rebumbaje u možjanima. Baritoni s jedne njurgaju o Hajduku, soprani s druge strane mažinaju o cepteru i tuperveru, a onda me profondo nasuprot masira o zadnjoj sjednici sabora.
Ne mogu više, stvarno ne mogu, demonstrativno skačem na stolicu i zaviknem - dosta!!!!

Dok me svi su čudu gledaju, izdajem zapovijed - ajmo ekipa, rebalans proračuna!
Kakav proračun, jes'ti normalan?

Normalan sam da normalniji ne mogu bit. Idemo, miči bocune, makni te pjate, dajte krajnje stolove bliže sredini, namisti ga popriko, koliko nas je, petnajst, ajmo u formaciju 4-3-5-3, taaaaako, jel sad bolje, naravski da je!
A je, kako da nije, mrgodno će Vice, a di je sad moja čaša?
Eto ti je isprid nosa!
Nije, ovo je crno, ja sam pija bilo.

Nakon pregrupiranja i početnog nesnalaženja, počelo, se zamislite čuda, raspravljati o umjetnosti. O tome što je dobro, što je loše, što se kome sviđa, što se kome manje sviđa. Prirodno su se formirale dvije grupe govornika, prvi čvrsto prizemljeni, a drugi više onako lelujavi, da ne kažem - umjetnički rastrojeni. Nakon što smo se dotakli Lidije Bačić, razgovor je otkliznuo u neželjenom smjeru, a opće rasulo nisu uspjeli spriječiti niti pokušaji da se zapjeva Konoboooooo mojaaaaaaaa.

Na koncu, zaključio sam da se rješenje krije u - broju! Neću navoditi čitavu teoriju, samo zaključak - ukoliko želite organizirati večeru za svoje prijatelje, na kojoj će osim finog vina ugodno kliziti i razgovor, vodite računa da broj pozvanih ne bude manji od pet ali niti veći od dvanaest. To je idealan broj, trinaesti uvijek bude nekakav izdajnik, a sve poviše toga je gomila. Banč of pipl.

Jutro mijenja sve.



Kišu je odnijela noć. Buru je donio dan. Sunčan. Malo mamuran ali ipak nasmijan.
Tamarini pupaju. Cvatu mendule,



Mislili smo prošetati uz more. Oko porta u kojem miruju barke pa još malo gore.







Nisam bio sretan. Sve te silne zgradurine s apartmanima smoždile su, uništile, proždrle nekadašnja ribarska sela. Kao halapljive nemani, ništa drugo i nisu. Tu više nemaš gušta ni kavu popiti. A i da hoćeš, nemaš gdje.





A onda sam se prepustio instinktu. Izvan svakog plana i nauma. Poveo svoje bećare, još nerasanjane, u brdo, iznad Brela. Nikad se nisam tu pentrao, ali ovoga puta me nešto povuklo.



Naravno, obećao sam im da nećemo puno, samo malo da razmrdamo noge, tu do prvog prijevoja. Naravno da sam lagao, svaki put ih lažem i oni već znaju da lažem i pristaju na to, ali ja zapravo i ne lažem - već samo malo preoblikujem stvarnost.



Jer, čim smo stigli na prijevoj, nitko više nije bio siguran što je istina a što laž. Na prvoj stepenici Biokova, ukazala nam nam se kamena galerija različitih likova. Predio se naziva - Nevistina stina. Za divno čudo, po predaji, ovu nevistu o kojoj je riječ, nije upropastila svekrva već vlastita majka.



Priča ide otprilike ovako - zagledala se mlada djevojka iz bogate vlaške familije u siromašnog mladića iz primorja. Dakuće. Kako su se upoznali, dal preko bloga ili fejsa - to nam priča ne otkriva. Inšoma dela šoma, staramajka je bila protiv - stalno je zvocala - kućeš šćeri na more u sirotinju, kad ovdi imaš svega blaga božijega. Ali šći zajunila, išće ona toga momka s mora i nijednog drugog. Već se i svatovi pripremili. Staramajka ka' je vidila da su joj sve nade propale baci kletvu - čim more vidila, dabogda se u stinu pritvorila!



I kako to u pričama obično biva, strašna se kletva obistinila. Na prijevoju na kojem putnika namjernika nakon surog kamenjara preplavi plavetnilo mora, puče grom iz vedra neba i od mlade neviste napravi - stinu. I ne samo nevistu već potaraca usput i ostale svatove kao kolateralne žrve aštaš. Ostade tako Nevistina stina za sva vrimena.



Šalu, a i priču na stranu, predio oko Nevistine stine je izuzetno dojmljiv i slikovit. I sam se nađeš u čudu pa se pitaš na koju stranu pogledati, dal' u te kamene gromade u kojima možeš prepoznati lica, dal' gledati dolje prema moru, uživati u odbljescima Brača, Hvara i Korčule, ili se pogledom suočiti s velebnom barijerom Biokova.

Ustvari, sve se manje čudim turistima koji u japankama krenu prema ovim vrletima, to sve izgleda nadohvat ruke, možda je bolje reći - noge ili japanke kako god, a mi domaći eto imamo sreću da tu možemo tumarati kad god nam se prohtije.



Osim Nevistine stine, u neposrednoj blizini nalazi se još jedna atrakcija - Francuska cesta.



Naime, za vrijeme kratkotrajne vladavine Francuza u ovim krajevima, početkom 19. stoljeća, započela je izgradnja velikog broja novih cesta koja su od mora vodila prema unutrašnjosti. Zanimljivo, od vremena staroga Rima pa sve do maršala Marmonta, Napoleonovog namjesnika za Dalmaciju, nisu se gradile ceste. Ili barem od njih nije ostalo tragova. Koliko je "šupljih" stoljeća moralo proći da netko zbroji dva i dva i kaže - heeeeej ljudi, pa vi morate graditi nove puteve! Želite li napredovati ili zauvijek ostati u svojim busijama?
I što je još zanimljivije, cestograditelje se na kraju priče uvijek nekako protjera, kao da su napravili neko strašno djelo, nedostojno, omogućili da tim cestama dolaze neki čudni ljudi, naravno neprijateljski raspoloženi, koji žele uništiti naš tradicionalni način života bla bla bla...

Tako je i ova "francuska" cesta ostala u vrletima Biokova, napuštena, nedovršena, ostala je kao spomenik, danas nažalost u prilično lošem stanju.
Ostajem u nadi da će se među nama naći netko pametan i pokrenuti obnovu ove zaista čudesne građevine u suhozidu.



I sad, jedva čekam neku novu feštu ( do 12 ljudi naravno) na kojoj ću se propisno nauživati različitih delicija samo da bi dan kasnije svoje grijehe mogao okajati spašavanjem zabludjelih nevista po planinama.

Mora da su strašne nekoć bile te noći zimske, ledene, mračne, beskonačne, u krajevima bezvodnim, bestrujnim, besputim, predjelima gdje lisice poštu nose, vučine poreze ubiru, a tovari nuđaju REVO TV sveudilj.

U posvemašnjoj mrčini, izvan domašaja treperave svjetiljke, svaka sjena postaje utvara, svaki iznenadni zvuk doima se zlokobnim i prijetećim.
Ipak, i u takvim noćima crnim, ljudi se drže zajedno, najčešće oko komina ili u vatrenoj kužini, okupljaju se družine, obiteljske, susjedske, plemenske, u društvu se osjećaju sigurnije i mirnije. Dok plamen obasjava samo dio njihovih lica, u mračnim kutevima kamenih potleušica, starice u maramama jedva čujno mrmore, a djeca širom otvorenih očiju upijaju priče odraslih. Priče stoput već ispričane ali nikad na isti način, svakog se puta nešto nadoda ili oduzme. Umijeće pripovijedanja bilo je posebno cijenjeno, s vremenom se razvijalo u vještinu.

Dobri pripovjedači su bili rado viđeni gosti, čašćeni i slavljeni. Svoje priče nisu zapisivali, a i kako bi, kad su mahom bili nepismeni, ali sve su pamtili, štoviše, poznavali su male tajne govorništva, kad treba ubrzati, kad zastati, kad podviknuti, a kad šaporiti.

U kasnim satima, kad bi plamen polako jenjavao, a žar treperio ljubičastim sjajem, priče bi se nerijetko pretvarale u bajanja, u puka maštaranja o mitskim bićima, vilama, vješticama, vukodlacima...

Naravno, fascinacija izmišljenim bićima nije bila karakteristična samo za naše krajeve, očito postoji u ljudskoj nutrini neobična sklonost da svakoj opasnosti i svakom strahu doda snažniju, upečatljiviju notu.

Kao da primjerica zmija nije sama po sebi dovoljno strašna pa joj u nekoj od priča valja dodati i noge da bude brža i okretnija. Pa eto, kad već ne samo da gmiže, već trči i skače, što joj ne bismo dodali i krila, neka leti, neka od zmije postane zmaj! Ali domalo ni sam zmaj koji gmiže, trči, skače i leti učini nam se nedovoljno moćnim i opasnim pa odlučismo napraviti korak dalje - što usput ne bi rigao vatru? Srećom, zmaj je od vatre nastao, na vatri se i zaustavio.

Zanimljivo, koliko taj lik zmaja ima utjecaja u kulturama diljem svijeta. U koliko je grbova, znakova, amblema, uneseno biće koje nikad nije postojalo ali je eto, iz nekog neobičnog razloga zagospodarilo svijetom ne samo na onoj tankoj liniji na kojoj se isprepliću mašta i zbilja već i mnogo dalje.



Postoji još jedno mitološko biće koje nikada nije postojalo, ili barem za njegovo postojanje (još) nema valjanih dokaza, a to je jednorog. Najčešće ga se prikazuje kao bijelog konja bujne grive, vitkog, mišićavog tijela, ponositog stava, a od najljepšeg konja razlikuje ga tek rog posred čela koji očito u sebi krije dublje simboličko značenje.

Jednoroga ćemo danas najčešće susretati u dječjim slikovnicama, u pravilu kao ljupkog i umiljatog lika, ali naravno kao i kod zmajeva, i jednorog se može transformirati u različite oblike.

Usudio bih se reći da je sinjski alkar, konjanik-kopljanik, jedna od varijacija jednoroga kao oživotvorenog mitološkog bića. Ako alkara i konja, čovjeka i životinju, promatramo kao jedno, zajedničko tijelo, simbiotski povezano, koje uzima najbolje od dva svijeta, čovjekovo junaštvo, viteštvo, precizno oko i mirnu ruku, a s druge strane snagu, brzinu i izdržljivost plemenite životinje kao što je konj, tada dobivamo skoro pa nadnaravno biće izuzetnih sposobnosti i nestvarne ljepote.

O blože mili što i meni sve neće pasti na pamet dok u neke zimskosive ure tumaram putevima naše Zagore, vijugam između kržljavih stabala brista, graba i ponekog ponositog duba pa mi ni to nije dosta već se spuštam do presahlih korita varljivih rijeka, a svo to vrijeme upijam taj friški, vlaški zrak koji se nikome ne umiljava ni ne dodvorava, već ti puni pluća i bubnja iznutra točno tamo di i kako triba pa kome milo kome drago bilo il' nebilo. Dan je tih i žut. Miriše kiša, ali neće još.



Poželio sam ponovo, nakon samo petnaestak dana, doći do Miljevačkog platoa, začudne visoravni, prostrane i slasne poput pogače ispod peke, jasno omeđene kanjonima rijeke Krke sa zapadne i Čikole s istočne strane, dok sa sjeverne, poput svojevrsnog Olimpa nad čitavim prostorom bdije mrka planina Promina.



Zapravo, već na tom izletu od prije dva tjedna, kad smo naumili i ostvarili "Krking" od Visovca do Roškog slapa primijetili smo pored ceste, očito nedavno postavljen putokaz na kojemu se isticao natpis - Značajni kraobraz Čikola.



Tada smo obećali sebi da ćemo na povratku stati i pogledati o čemu se radi. No eto, kako nam je taj dan proletio za tren oka, morali smo doći još jednom, ovoga puta namjenski u goste lijepoj rijeci opjevanoj u ružnoj pjesmi.



Znajući da su lani ili sad već preklani, nemojte me hvatati za riječ, vrijedni članovi HPK Sveti Mihovil iz Šibenika, upravo u kanjonu Čikole proveli par kilometara dugu, sajlama osiguranu planinarsku stazu tipa "via ferrata" po kojoj, blago rečeno, nije uputno šetuckati bez adekvatne opreme, mislio sam da je to - to. Stoga me bilo malo frka što sam se na ovaj izlet uputio bez pojasa, kacige, karabina, osiguranja i sto ostalih čuda koji su potrebni za takve avanture.



Ipak, svaki trag zabrinutosti je nestao kad sam shvatio da mi oprema neće biti potrebna jer se ova "značajno-krajobrazna" ne poklapa a ni preklapa sa "via ferratom". Štoviše, prva se pokazala idealnom za "light" planinarenje a druga je kao stvorena za malo nabrijanije momke i djevojke.



Naša, "penzionerska" staza, ukupne dužine 2600 metara, jednim dijelom vodi po obodu kanjona, od prvog vidikovca preko platformice za Zip-line, do drugog, potom se strmo spušta sve do korita rijeke da bi nakon toga krenula postepeno uzbrdo sve do točke od koje smo i krenuli. Premda nam se Čikola ovoga puta nije predstavila u raskošnom izdanju, štoviše, tako je sramežljivo klokotala da bi netko neupućen zasigurno zatražio knjigu žalbe, nismo ostali razočarani.



Mada je opće poznato da je Čiko(j)la podložna velikim promjenama toka ovisno o sušnim ili kišnim razdobljima, ipak ostaneš pomalo zatečen ogledavajući se unaokolo i pitajući se kako je moguće da jedna rječica, gotovo pa potočica, iskleše tako impresivan kanjon. Tiha voda brijege dere, još jednom potvrđeno, nema dvojbe.



Eh, da ne zaboravim reći, staza kanjonom Čikole je zaista "luksuzna", opremljena po standardima Eunije. Klupice, vidikovci, ograde, skalinade, informativne ploče, sve je urađeno po zanatu. Hvala teta Euniji, hvala. Možda će okorjelim planinarima ta "preizgrađenost" ići na pimpić, ali kako se ono kaže - za svakoga ponešto. Za nekoga je "via ferrata", a za drugog "Čikolata".



Jedino me začudilo to što u nekoliko sati koliko smo proveli na stazi, nismo susreli ni jednog čovjekolikog čeljadeta. Istina, u jednoj od pećina smo zatekli tragove prisutnosti "Homo prolijavitisa" ali nalaz nije bio dovoljno kompaktan da bi sa sigurnošću mogli potvrditi radi li se o stvarnom biću ili tek još jednom srodniku vukodlaka, zmaja ili nečeg još strašnijeg.

Na fasadi jedne zgrade u Sinjskoj ulici u Splitu, nasuprot robne kuće Prima, od pješačkog pa još malo gore prema Kruševića gumnu, kitnjastim su slovima bili ispisani sljedeći stihovi:

More
Kolijevko života
Zipko krilata sna


Ako se ne varam, a bilo bi stvarno šteta da se varam, autor prigodnih stihova je bio čuveni pjesnik Jure Kaštelan, a osvanuli su u osvit i čast Mediteranskih igara u rujnu sedamdeset i devete kad je grad pod Marjanom možda jedini put u svojoj povijesti izgledao kao apoteka, umiven, čist, pače i dezinficiran.

U vrijeme posvemašnjeg zanosa i vjere u bolje sutra, energije vidljive i opipljive, koja je strujala ulicama ovoga grada, kao da se tih dana probudio duh drevnih Olimpijskih igara iz antičkih vremena, kad su se sukobi prekidali, a oružje mirovalo. Slavio se sportski duh, slavilo se prijateljstvo, a iznad svega se slavilo jedno more koje povezuje sva tri kontinenta staroga svijeta, more koje su od milja nazivali kolijevkom civilizacije.

Danas, više od trideset, evo skoro će biti i četrdeset godina nakon igara, od kolijevke nije preostalo ni golo k a od civilizacije možda tek poneko cc.
Mediteran je danas more uznika, utopljenika, nesretnika koji bježe iz svojh domova u potrazi za boljim životom i more prokletnika koji zarađuju na mukama ovih prvih.
No, nije more krivo makar davna pjesma Divljih jagoda uz koju smo se stiskali na ekskurzijama uporno tvrdila suprotno.

Ti, ti si ga upoznala, jedne ljetne večeri
On, on te je poljubio i svašta nešto se još dogodilo dok more se pjenilo bla bla bla trala la la.

Postoje rečenice koje čovjek ne bi smio izgovoriti. Eventualno pomisliti da, ali prevaliti preko usana - nikako. Ne mislim pritom na nekakve prostačine i opačine, uvrede i klevete, mislim na sasvim obične, nevine, gotovo pa bezopasne rečenice. Na primjer da kažete ovako - nikada ne bih mogao živjeti bez ...
Umjesto tri točke može stajati bilo što. Psa, mačke, cure, tetke, votke, vina, piva, pašticade s njokima, mramornih kolača, čokolade, keksa, seksa i svega ostalog što se eksa. Zapamtite dobro, rečenice takvog tipa nikada ne smijete izreći ni javno ni tajno.

Jer čim je izgovorite, onaj mudri barba sa savršenim smislom za humor će vam odvaliti dvije peščurine i u najskorije vrijeme vas lišiti pojma što ste ga zamislili iznad one tri točke.
Stoga neću reći (a ni promisliti) da ne bih mogao živjeti, ali ako smijem preformulirati - znam da bi mi bilo jako teško provoditi dane bez mora.
Ne mora more meni biti sve i sva, ne moram se svakog dana u moru kupati plivati skakati jedriti veslati, čak niti ga gledati, meni je dovoljno da je more negdje blizu, da osjećam njegovu prisutnost, miris, okus i onaj osjećaj kojega tek šesto čulo može detektirati.
Neka je meni more tu.

Vjerujem da nisam usamljen u tom osjećaju. Ne samo u ljubavi spram mora, mislim da svaki čovjek u sebi gaji osjećaj ljubavi za ... nešto! Ravnicu, planinu, dolinu, rijeku, pustinju, sprud, kamen, zemlju, stablo, grm... Ili žbun. Žbun moraš voljeti.
Nisam siguran stiče li se taj osjećaj rođenjem, odrastanjem, možda nekim događajem ili tek dojmom u formativnim godinama ali sve u svemu - mirne duše mogu reći, čak i ne koristeći pjesničke fjorete o zipkama krilatog sna, dakle sasvim jednostavno - sretan sam što živim pored mora.



Znanstvenici će takve osjećaje objasniti racionalno - tamno plava boja mora će poticati smireno raspoloženje zbog efekta tog i tog, boravak u blizini mora rasteretit će vašu podsvijest zbog molekule te i te, more će vam osvježiti umorne misli i poboljšati koncentraciju ni zbog čega posebnog već jednostavno zato što more to umije.

Naravno, ne dijele svi stanovnici uzmorja jednaku opčinjenost velikim plavetnim. Dok će neki zdušno živjeti s morem, oni drug(ačiji)i će živjeti uz more ili će im jednostavno biti svejedno. Štoviše, usudio bih se reći da takvi danas prevladavaju.



Ljudi od mora u pravilu nisu vični "bizmisu". Nemaju tu prodornost, drskost, poduzetnost. More ih je naučilo da se sili koja umnogome prelazi njihovu snagu nabolje oduprijeti tako da joj se - ne odupire. Oni nisu bundžije, revolucionari, radije će grintati u društvu istomišljenika ili brontulati ispod glasa kad ostanu sami sa sobom.
Ne mogu ni zamisliti kako bi izgledala seljačka buna da su je kojim slučajem poveli ljudi s mora. Čime bi oni jurišali na velmože? Ribarskim mrežama, vršama, kolutovima za spašavanje, bokobranima možda?

I svakakve mi se misli roje dok hodam u mutno zimsko jutro pored mora, pri moru, nad morem, a more bistro, more živo, more mirisno mi moje more izbistri ne hajući nimalo o znanstvenim formulama.

A ona zgrada u Sinjskoj ulici u Splitu, još je uvijek tu, ali na zapadnoj fasadi koja gleda prema Primi nisu više stihovi Jure Kaštelana već bezlični natpis - Hotel Cornaro.
Eto, koliko smo napredovali, uspjeli smo divno veličanstveno veliko more zgurati u jedan običan korner.