Marketing
Čuvar zimskog sna
Pored ulaza u turističko naselje u malome mistu kraj mora, između kržljavog oleandra i žive ograde od šimšira nalazi se stražareva kućica. Ni po čemu posebna, ni po čemu osobita, žućkasta, ostakljena, dimenzija u vrh glave metar puta dva, tek toliko da se unutar može smjestiti jedan omanji stol, lampa, sjedalica i kompjuter na kojemu će stražar slagati pasijans.
Pretpostavljam da širom svijeta postoji more atraktivnijih i zanimljivijih radnih mjesta od čuvara hotelskog naselja u zimskom periodu, ali eto, što se može, netko mora biti zadužen i za to. Koliko god posao čuvara na prvi pogled izgledao jednostavan, imam osjećaj da uopće nije lagan i da sa sobom nosi teško breme odgovornosti. Pokušavam zamisliti sebe u takvoj ulozi i nikako mi ne polazi za mozgom, pa postavljam pitanje - kako bi mi u tom kioskiću metar puta dva prolazili zimski dani koji se vuku sporo kao vlak uz Kozjak a besane noći da i ne spominjem!? Niti tko dolazi, niti tko odlazi, osim graktave vrane koja prije svitanja sleti na ogradu i nešto zanovijeta, ponekad još jedino zaluta izgladnjela mačka u očajničkoj potrazi za komadićem pancete. Vjerojatno bih kratio vrijeme rješavajući križaljke, čitajući lako štivo ili čačkajući nos, ali bojim se da bih već nakon tri dana na takvome poslu dao petama vjetru.
Stoga se divim našem stražaru koji uvijek revno i savjesno obavlja svoju zadaću. Sretnem ga svakog jutra, u ono gluho doba dok vani još vlada mrak, a treperavo svjetlo obasjava njegovu kabinu. Sjene su nejasne, a obrisi se brišu i prije no što nastanu. Žureći na posao, uljudno ga pozdravim, obazrivo kimnem glavom, ponekad i mahnem, u prvom redu zbog toga što mi preko njegovog rajona odgovornosti tako zavodljivo prolazi prečica koju besramno koristim. Svjestan sam da ne bih smio i kad bi se čuvar hotela zainatio i striktno pridržavao pravila, morao bih prolaziti okolokole, a to bi mi oduzelo prilično vremena. Štoviše, morao bih ustajati desetak minuta ranije, i ne samo ustajati već za toliko pomicati čitav jutarnji ritual, a nisam siguran kako bi moj organizam podnio takav šok.
Srećom, šok je zadnja stvar na svijetu koja mom dobrom stražaru može pasti na pamet. On svako, ama baš svako jutro, mahne i meni preko prozorskog stakla, i ne samo da mahne, već drži ruku visoko podignutu kao vojnik gušter kad salutira kapetanu prve klase unutar kruga kasarne. I nikad, baš nikad ga nisam uhvatio kako sjedi i besposličari. Uvijek je na nogama, budan, uspravan, čio i oran za novi dan.
Ispočetka me sve to čudilo, ali ubrzo sam se privikao, čak mi je postao drag taj naš smiješan ritual. Nekoliko puta sam ga pokušao iznenaditi, ali on kao da je instinktivno znao kad ću naići, u sekundu točno, uvijek bi me preduhitrio, podignuo ruku na pozdrav i tako ostao u stavu mirno iskazujući mi duboko poštovanje. Nisam znao čime sam zaslužio takav status, ali priznajem - imponiralo mi je. Premda nikad nismo razmijenili ni jedne riječi, poželio sam mu se na neki način odužiti, makar sitnim znakom pažnje, s dvadesetak deka kave ili kutijom napolitanki, ali bi mi svakog puta ta misao isparila iz glave čim bi zamakao iza ugla.
Međutim, kako zima neumitno ide svome kraju, nebo se nad primorskim planinama počelo rumeniti nešto ranije, tako da ni oleandri iz turističkog naselja ne izgledaju više kao granata otrovna čudovišta.
Jutros nisam žurio kao inače, procijenio sam da imam dvije minute lufta, pa sam usporio korak. Kao i obično, bacio sam pogled prema stražarevoj kućici ali mi se učinilo da naš čuvar nije naročito raspoložen. Jest, i dalje je stajao odmjereno i uspravno kao i inače, ali karakterističan pokret ruke izgledao je malkice drugačije, a lice mu je poprimilo bezizražajan izgled, kao da pati zbog neugodne zdlake koja mu je urasla u debelo meso.
Prišao sam mu bliže, po prvi put u ovih nekoliko mjeseci, zalijepio nos za prozorsko staklo i stubokom se iznenadio. Čuvar hotelskog naselja, blijed i ukočen, božeprosti, više nalikuje na lutka iz izloga kojeg su odjenuli u zaštitarsku uniformu nego li na živo čeljade!
Zagledah se malo pažljivije, mahnuh mu jednom, dvaput, pozdravih i zaželih dobro jutro, a on ni makac! Zuri postojano u daljine i ne reagira na podražaj, kao da je visoki državni dužnosnik.
Domalo shvatih, ovaj tip ne samo da nalikuje na lutka iz izloga, on jest taj lutak.
Tjah, a ja mu se divio. I bio spreman ruku staviti u vatru da dobro obavlja svoj posao, oduševljavao se znajući kako brižno pazi na naše turističko naselje tokom duge hladne zime i brani od možebitne ugroze.
Iluzije su se raspršile dok si rekao pips.
Post je objavljen 28.02.2017. u 10:18 sati.