Pregled posta

Moja vikendica

Jutros pred zoru, tek što krenuh ulicom prema moru, iznebuha iz mraka, zaskoči me poštar Matko Dlaka. Dodrnda na blatnjavom prdekavcu od motorina ter mi se radosno obrati - imam pismo za tebe!
Kakvo pismo pobogu - odgovorih zabezeknuto
Preporučeno!
! ne lezi vraže, izgleda da Dlaka ne laže, rastvori torbu, stručno cvokne jezikom, pljucne po kažiprstu pa iz gomile plavih kuverti izvadi jednu zgužvanu naslovljenu na moje ime i kaže - evo, tu se potpiši!

Zažvrljao sam na brzinu nešto što mom potpisu nije ni nalik, tek reda radi, i dok sam pokušavao odgonetnuti tko to preporučeno misli na mene, radišni poštar je već nestao u tmini.
Hm, na trenutak sam stao razmišljati, što li se unutra krije, nije valjda prometna kazna, nadam se da nije, možda poziv za vojsku, ajde mani me se, ni u kakvu vojsku više nejdem, života mi. Nisam mogao odoliti izazovu pa sam odmah rastvorio kovertu, raširio list papira na kojem se kočoperio naslov - Županija Uzmorsko-Dalmatinska, POREZNA UPRAVA, Klasa cvrrljibrlji Urbroj brljimrlji -

Poštovani, po članku tom i tom zakona toga i toga dužni ste najkasnije do dvadesetog ovog mjeseca platiti iznos otisnut na uplatnici na ime poreza za kuću za odmor u vašem vlasništvu, površine 532 metara kvadratnih, na adresi uvala Dumboka B.B, općina Nedajnova.

A uplatnicu onu jarko crvenu, bolje da nisam ni vidio, stislo mi se grlo, koljena klecnula, a špigeta odvezala kad mi je pred očima bljesnula astronomska cifra. Sedamdeset i nešto tisuća nečega. Ko ovo more platit? Sve da se uvalim u Sabor barem jedan bandat i da ništa usput ne trošim, neću moći stići toliko zaraditi pa da sam još triput ovakav. Aušto li je i meni dalo, vikendicu gradit, i to u uvali Dumbokoj, neam pojma di je to...

Ali ček, ček, šta li je ono gore pisalo, površina 532 metra kvadratna, pa jesu li oni normalni, čovječe moj mili znaš li koliko je to, pet stotina trideset i dva kvadrata, pa to mora da je dvorac, a ne vikendica!
Nakon što sam prebrodio početni šok, zaputio sam se s tri kilotone gnjeva prema zgradi Porezne uprave, odlučan ući u boj sa svemoćnom birokracijom. Preskočio sam nekoliko ljudi koji su strpljivo čekali svoj red, upao nenajavljen u ured i odmah počeo vikati na prvog službenika - Šta je ovo majkoviću, kakav porez, kakva kuća za odmor te spopala, kojih petstotristidva kvadrata, petstotristidva gaštapana ti u juvu upala!

Kancelarijski pasanac, sitnook, zalizanih brčića i s flekom posred čela kao da ga je netko pogodio teglom kiselog kupusa se začudo, nije ni iznenadio, kao da je očekivao moj dolazak.
Dobro gospodine - obratio mi se smirenim glasom - u čemu je problem?

Da u čemu je problem? A u čemu nije? Stavili ste mi na uplatnici da moram platit dabi tristailjada kuna, a još pišete nebuloze da mi vikendica broji petstotristidva kvadrata.

To mora da je neka greška. Koliko ima po vašemu?

Ma nema ni triiistidva a kamo li petstotriiistidva!

Molim vas budite precizni, koliko točno ima?

Šta koliko ima?

Kvadrata.

Kakvih kvadrata?

Pa vaša kuća za odmor u Dumbokoj - vikendica, kako god hoćete - koliko ima kvadrata stambene površine?

Ma koja vikendica, nemam ti ja nikakvu vikendicu!

Ovako gospodine, nemojte sada ići u krajnost, imate pravo napisati žalbu na rješenje pa ćemo u dogledno vrijeme ponovo razmotriti vaš slučaj, ali iznos koji je naznačen na uplatnici mora biti podmiren do roka kako je navedeno. Tek tada možemo službeno zaprimiti vaš prigovor.

Ama čoviče jel ti mene razumiš, ko će mi dat toliko love do dvadesetog?

Snađite se, posudite, uzmite kredit, da ste platili na vrijeme, ne bi sad bili u nevolji, zakon je jasan i mora se poštivati.

Čim se kiselokupusasti latio zakona, prenuo sam se iz sna. U sobi je još vladao mrak. Bio sam u goloj vodi, kao da su me izmlatila tri bata iz ledomata. Mora da sam sve to sanjao i poštara, i poreznika i još nešto na P.

Obuzeli su me dvojaki osjećaji. Drago mi je što neću morati platiti porez, ali kvragu, baš mi je bilo žao što nemam tu vikendicu u Dumbokoj od petsto i koliko već kvadrata.

Čitavo sam jutro hodao s velikim upitnikom iznad glave - što mi to podsvijest želi reći?

Vikendica? Pa dobro, nije baš da nikad nisam razmišljao o tome kako bi lijepo bilo imati vlastitu kućicu, na mirnom mjestu, skrovitom od pogleda, tamo gdje je sve po tvom, mjestu na koje možeš doći kad ti je svega preko glave, a da nikoga ne moraš pitati za dozvolu. I već je vidim kako bi izgledala, prizemnica podignuta tek za skalinu-dvije, u obliku slova L, dvije sobe, dnevni boravak s kuhinjom i velika terasa preko koje se možeš jednostavno spustiti u vrt. U vrtu maslina, lovor, ružmarin i lavanda.

Da mi je more blizu a prvi susjed miljama daleko. Da imam otvoren pogled prema horizontu, s nekoliko otočića porazbacanih nasumice čisto onako da upotpune sliku. Što će ti more bez otoka? Što će ti otok bez mora?

Ali opet, postoji toliko lijepih mjesta pored naših rijeka. Sigurno bi se i tamo mogao pronaći komadićak tla sa savršenom ravnotežom, možda i lakše nego blizu mora. Zelena boja odmara oči, a šum vode koja protiče je čisti zen.

S treće strane, zar ne bi bilo zgodno obnoviti staru kućicu na nekom planinskom proplanku? Ne znaš kad je ljepše, usred ljeta kad je zrak svjež, a noći zvjezdane ili zimi kad zapadne snijeg. Pa ugostiš prijatelje, zapališ vatru, zamiriše nešto fino, a razgovor poteče kao kuhano vino...

I tako, iz nedjelje u nedjelju dok skitaram okolo s posve drugačijim namjerama, otkrivaju mi se, sama od sebe, mjesta koja izgledaju savršeno za podići tako nešto...svoje. Nešto kasnije, kad se prepun dojmova vratim doma, otvorim Google Earth pa žutom pribadačom označim sanjani kamičak. To i niti jedno drugo!

Problemčić je samo u tome što se s vremenom namnožilo toliko žutih pribadačica da više ne možeš razaznati što se nalazi ispod. Tada shvatiš da ti se pametnije okaniti pukog sanjarenja. Kad imaš obavezu dolaziti na isto mjesto, ono izgubi dobar dio svojih čari. I najbolja pita dosadi kada se jede deset dana zaredom.

Uostalom, sam izraz "kuća za odmor" je svojevrsni oksimoron. Čak i kad je izgrađena i namještena cakum-pakum, tu pravog odmora nema, stalno nešto fali i stalno se nešto kvari. Uvijek treba nešto čeprkat, popravljat, pituravat, dućan je udaljen sto kilometara, vodoinstalater tristo, umjesto da kuća služi tebe, ti služiš kuću. Vratiš se u nedjelju navečer umorniji nego što si bio u petak popodne. Pa neka bude veselo veče, još ti i porez opandrče!

Srećom, postoji rješenje.

Ako nemaš kuću za odmor znači da imaš odmor od kuće. Štoviše, imaš potpunu slobodu da vikendicom proglasiš najveći dio svog zavičaja.

Otok? Ukrcaj se na trajekt i uživaj! Zagora? Ništa lakše, možeš i biciklom! Planine? Barem toga kod nas ne fali. Hoćeš rijeke - Cetina, Krka, Zrmanja, Neretva - samo čekaju na tebe! Kako odabrati? Jednostavno je. Samo kreni, a mjesto će te samo dozvati.



Mene je ovoga puta dozvao najtajanstveniji od svih slapova rijeke Krke - Rosni slap. Ne, nisam pogriješio napisati, nije u pitanju mnogo poznatiji Roški, već upravo kako sam napisao - Rosni slap. Iliti Rošnjak. Nalazi se petnaestak kilometara uzvodno od Roškog, usred vjerojatno najljepšeg dijela kanjona, a najtajanstveniji je zato što mu je, barem tako kažu - jako teško, skoro pa nemoguće prići. Većinu znatiželjnika zadovoljit će pogled sa pristojne udaljenosti i to najčešće sa cestice koja se odvaja prema hidroelektrani "Miljacka" ili nedavno uređenom "Eko kampusu Puljane".



Međutim, ne bih ja bio ja, kad bi se zadovoljio samo pogledom iz daljine. Treba ući u meritum stvari, kako bi reko bagerista Joko. Pogotovo kad sam opazio tanušnu, jedva primjetnu liniju koja se kroz gusto raslinje prirodno spušta prema Rosnom slapu. Stoga sam prilično optimistično krenuo obodom kanjona, nadajući se kako će se usput ukazati nekakav prolaz koji će me dovesti do početka željene staze. I što jest-jest, naišao sam na par stranputica koje su ispočetka mnogo obećavale ali čim bi teren krenuo malo strmije, prepriječio bi se neprohodan bušak. Do razine pojasa još kako-tako, ali za sve iznad toga bi mi trebala mačeta Indiane Jonesa. Očito se radi o stazama koje koristi svakojaka zvjerad pa što ne bih mogao i ja. Ipak, nakon nekoliko uzaludnih proboja prema srcu kanjona, počeo sam shvaćati da do Rošnjaka zaista nije jednostavno doći.





No, znajući da se par kilometara uzvodno nalaze Manojlovački slapovi koji su uistinu pravi prirodni biser, nepravedno zapostavljeni u odnosu na razvikani Skradinski buk, nisam želio propustiti priliku pa još malo prohodati i tako im prići s neuobičajene strane. U pravilu se do vidikovca s kojeg se pruža najljepši pogled na Manojlovačke slapove prilazi uređenom stazom s desne strane rijeke, ali ovaj prilaz "na divljaka" se pokazao izuzetno atraktivnim.



Prišuljati se slapovima koji se u nekoliko kaskada ruše i do šezdeset metara u dubinu, poseban je doživljaj. Ostaješ nijem pred njihovom ljepotom, a osjećaj strahopoštovanja miješa se sa željom da upiješ u sebe barem dio iskonske energije koja nadire bez prestanka. Zatim još malo lutaš labirintom prolaza koje je rijeka produbila kroz milenije.



Dio kanjona kojega rijeka Krka obilazi u širokom luku ostao je savršeno očuvan upravo zato što je teško dostupan. Za mene najbolje u ovoj priči jest činjenica što sam u ovaj predio nabasao slučajno, bez ikakve pripreme, slijedeći jedino vlastiti instinkt.



Posebno sam bio zadovoljan kad sam "otkrio" ostatke bedema neke pradavne fortifikacije. Nešto kasnije ću saznati da se radi o ilirskoj gradini, Delmatskom Burnumu dok se "pravi" Burnum, onaj iz vremena starog Rima nalazi na suprotnoj obali.



Na ovakvim mjestima volim zastati, osvrnuti se na svih sedam strana svijeta, primiriti dah i slušati što mi zemlja govori. Ovoga mi je puta ispričala savršenu priču ali me zamolila da je barem još neko vrijeme zadržim za sebe.
Po povratku domu svome zabio sam još jednu žutu pribadaču. Moja vikendica pod vedrim nebom još se jednom pokazala kao najbolji mogući odabir. Tax free dakako.





Post je objavljen 15.03.2017. u 21:03 sati.