Netko od svojih predaka naslijedi kuću, zemlju, šolde, slike, pjate ili bešteke, a ja sam od svoga prastrica Tome, beskrajno duhovitog čovika, umirovljenog inspektora za prostituciju i maloljetničku delikvenciju, inače zajebanta ekstra klase, dobio zadatak da za iduće generacije sačuvam štoriju o našoj familiji.
Unutar omotnice rozikaste boje skrilo se desetak stranica ispunjenih sjećanjima, gusto otipkanih na makinjeti marke Olivetti. Već nakon prvih pročitanih rečenica, bilo mi je jasno da u rukama imam škrinju s blagom, pa sam odlučio neke od tih zapisa objaviti na "Brodu u boci".
Danas vam donosim prvu štoriju, točno onako kako ju je zapisao barba Toma.

Kolino Ante Veršića

Naša obitelj u širem smislu sastaje se povremeno pa je tako nedavno dogovoreno da ja, poslije Vale, kao najstariji od kolina Ante Veršića "Kukecije" kažem nešto opširnije i napišem par riči o našoj raci i o didovom radu i životu.
Sjetih se da je u vezi ove teme, a u sklopu Pomorskog muzeja na Gripama postoji kao eksponat vapor "Bakar" na kojem je dida Ante navigava od 1932 do 1939. godine.



"Bakar" je uz blizanca imenom "Rab" izgrađen u engleskom brodogradilištu "Cowens" početkom 1931. godine, a predan naručitelju, tadašnjoj "Jadranskoj plovidbi" 1932. godine.
Među posadom određenom za "Bakra" bijaše i Ante Veršić sin Šime, rođen 27.9.1877. u Vinjercu ili Castel Venieru kako se zvao za vrime Mletačke republike.

Dakle, naš dragi tata, dida i pradida postavljen je za šefa kuhinje jer je kuharski zanat, po njegovom kazivanju, izučio i sa odličnim položio na carozzadi (krstarici) Karlo VI, na kojem je služio svoj četverogodišnji vojni rok.



"Bakar" je plovio brzinom od 14.5 čvorova što je za to vrime bilo više nego dobro.

Şvake godine za vrime školskih praznika od 1933. do 1939. godine, ja bi se "inbarka" tj. ukrcao desetak dana kao dragovoljni član posade u svojstvu maloga od kuverte i maloga od kužine.
Najdraže mi je bilo kada bi se u tijeku navigacije prala "kuverta" (paluba). Ona je bila od divnog tik drveta. Obično bi dva mornara s "bujolima", sićima, kantama, grabili more i polivali, a ja bi se priključija onoj trojici mornara koji bi bruškinima (četkama) na dugim štapima ribali ili po našu kazano - "fregali".

Jednoga dana po friškoj tramuntani, na putu između Hvara i Visa, gingajući se banda i banda, kapitan Marko Aleksić koji je bio na "puntu" (komandnom mostu) motreći kako ja to odgovorno radim vikne - Tomažinko mali, vridan si ti nama, svaka čast, zaslužija si odlikovanje. Na to ću ja njemu upitno - a je li to odlikovanje "Orden orlovih muda sa hrastovom grančicom?"
Ma vidi bistroga diteta - odgovori kapitan Marko - a kako ti je to palo na pamet? Odgovorim ja - nije to meni palo na pamet, nego mome bratu Šimi! A kako? Evo ovako...

Kad sam jedan put nosija slamnatu košaru punu garbuna sa ovoga našega "Bakra" kući da bi mama imala za kuhati i da se možemo grijati, od težine na rukama su mi se vidili lipi tragovi koji su nastali od ručke košare. Potužija san se materi kada sam ušao u kuću: "Ajme majko šta je bilo teško, a brat Šime koje je upravo izlazija iz kuće će - "Ništa ništa mornaru, dobit ćeš ti za to Orden orlovih muda sa hrastovom grančicom". Obratim se ja materi - ma jesi li vidila kako mi se ruga? A ona će - ne ruga se dite moje jer uvik se svojoj kući teško nosi. Ajme ti je onoj kući di se nosi malo i jadno!

"Bakar" je u toj dekadi tridesetih godina često nediljom u ljetnim mjesecima bio određen za izlete.
Evo znam napamet tekst plakata izleta za Komižu.
Jadranska plovidba Sušak ispostava Split
priređuje

IZLET
sa brzim i udobnim parabrodom "Bakar"
za
Hvar, Komižu sa razgledavanjem Modre špilje na Biševu.
Polazak u 8 sati, a povratak u 21 sat
Cijena karte sa ručkom na brodu 10.- dinara

Čini se da je bilo oko 180 putnika i da su njih 150 ili 160 naručili ručak.

Šef salona bija je Prkić Mate iz Ramljana, vlaj, kurbin sin od kurbe matere. A zašto pitate se, zato, jer je od didinog svakog ručka koji je bio nevjerojatno bogat, u spremi salona bi od jednog ručka učinio dva ručka, dva mu dabogda kolpa pala, reka je mali od kužine Mario Samac, pošto je on sve to vidija.

Majci Mariji nije bilo nimalo lako nas petero podizati. Naime, tatina plaća bila je 1100.- dinara. Stanarina je bila užasno velika, između 700.- i 900.-dinara. Ostalo bi joj otprilike 300.- dinara za sve troškove života, a nas svo petero na školovanju. Iskreno rečeno bilo joj je jebeno pa zaguljeno. Zbog visokih najamnina promijenili smo u razdoblju od 1926. do 1944. ništa manje nego 12 stanova.



Godine 1937. Šime se zaposlio pri Financijskoj direkciji pa smo koliko toliko od tada mogli lakše disati.

U dane kad je Bakar dolazio u Split oko 13 sati, moja draga seka Vale i ja smo gamelama zvanim "porta pranzo" išli k tati na vapor po ručak. On bi tada u gamele lipo punija; u jednu juhu, u drugu meso, u treću priloge.
Kako je majka Marija redovito, a može se reći i s razlogom, posebno brinula o Anti i Šimi, mi ostalo troje smo, ne namjerno, ali jebi ga, ipak bili u drugom planu. Ručak Šimi i Anti mora biti veći i obilatiji i gotovo.

Dogodi se tako dragi moji da je meni i Vali dopizdila ta diskriminacija pa smo donili čvrstu odluku da ćemo po odlasku s vapora svaki put svratiti u crkvu sv. Petra na pazaru srušenu u II svjetskom ratu od bombardiranja.
U njoj bi mi lipo na zadnjoj klupi izvršili pregled spize. Tako na primjer, ako je meso pohano odma po jedan komad u usta, a ako je recimo bila pašticada onda dage olio makiništa am am amm... nakon čašćenja otrali bi gubicu rukavom i nastavili put kuće.

Jednom zgodom dogodi se da su se prilikom kontroliranja spize na pazarskom mostu, dvi teće otkotrljale u pizdu materinu doli na šine. Trk jedan za drugim po teće... Uspili smo spasiti što se spasiti dalo.
"Bakar" kao i svi ostali vapori u to vrime, vozili su se na garbun. U kaniželama (to su bočni brodski prolazi) postojali su po dva otvora sa željeznim poklopcima za skladištenje garbuna. Kroz te otvore krcao se visoko kalorični engleski antracit, koji se iz Engleske uvozio isključio za potrebe ferate i vapore.

Jednog lipoga dana dok su batelanti (obalni radnici) krcali garbun, došao bratac Ante kod našeg tate pitat šolde za kupit jednu knjigu. I nećete virovat, on koji tako ritko pada, dogodi se da je prije dolaska do kužine gazio preko hrpe garbuna iznad otvora i ne pazeći, ode fondo u garbunjeru. "Ajme majko, upa san". Čuvši zapomaganje otrčim iz kuhinjske spreme u kojoj sam tog trena bija ka strila i čim sam doša iznad otvora garbunjere dreknem što sam mogao jače:" Tata, tataaaaa... upa nan je Ante u garbunjeruuuuu...

A tata, kako ga je Bog dao, odnija vrag i prišu, gukne više sebi u bradu nego glasno: "O jeben ti jarca buvu, dobro je mater rekla da je trantav."
Klekne iznad otvora garbunjere i vikne: "Ive, Ive, uvati Antu za guzicu pa ga guraj uzbrdo prema meni!" Naime, u to vrime, garbunjer Ive koji je lopatom razgrćao garbun širom garbunjere već je interventno djelovao. Ćapa Antu za guzicu pa sa njime uzbrdo po garbunu do otvora. tata ga uhvati za ruku i tako spašavanje završi uspješno. Sad tatin komentar: "jeben ti opanak, di si gleda! Jesi li brojija zvizde dok si oda po garbunu? Ajde brzo pod špinu!"
Svitu moj da ste vidili kakvi je bija. Cili u jednom krasnom crnom tonu. Bantu crnac original!

Među ostalim nezgodama našega Ante pada mi na um užežin sv. Ivana svitnjaka na 24.6.1935. godine. Mi smo tada stanovali u Duplančića dvorima. Po staroj navadi te večeri se skače preko vatre. Dica i odrasli, tko god je želio preskakati svrstali bi se u jedan red, jedan za drugim i s jedne strane preskakali na drugu.

Na prvom katu kuće u kojoj smo stanovali bijaše Ljube Duplančić, medicinski registrirana ka debilitas mentis, a to vam prevedeno znači - udrena kanavacon, tj. krpon od poda. Upravo u trenutku kad je Ante bio na redu, zatrče se on, ali u istom trenu sa suprotne strane, bez ičije kontrole i nadzora, zatrče se smantana Ljube i buuuum, stropoštaše se oboje u srid ognja!
Kriknuše svi pristupni, a posebno majka Marija koja je to sve promatrala s prozora. kad je tako naš jadni Ante u teškim bolovima ušao u kuću, majka Marija puna suznih očiju će: "Jadnaaaaa, jadnaaaa, do Isusa nije Boga Gospa moja dala... di se baš tebi moralo to dogodit."

Poslije deset dana bolnice ja sam ga svakodnevno pratija na Firule, jer je misec i po bila terapija morske kupke. Ozdravio je tek nakon puna tri miseca.

Badnja večer 1936. ili 1937. godine. Dva dana prije znali smo da će tata te noći biti u splitskome portu. Srići i veselju nas petero nije bilo kraja. Ta nama inače najdraža noć bila je u pravom smislu doživljaj. Tata je za svoju obitelj skuhao posebnu stanjadu bakalara dok je majka počela frigat fritule oko 18 sati i nije stala dok sve terine u kući nisu bile pune. Oko 19 sati, Šime i Ante uhvatiše se kititi bornjak, uvik od poda do vrha. Ja sam bija zadužen za dodavanje baluna, svićica i ostalih drangulija, jer nisam imao ni kvalifikacije niti ovlaštenja za kićenje, ali sam mogao slagat mahovinu i jaslice.

Kad je tata došao s vapora, Vale je servirala sve što je potrebno na stol. Tata potom pali sviću uz poznatu izreku. Slijedi molitva za naše drage pokojnike i potom blagovanje. Nakon što su došle fritule na stol, Šime je palio svićice, jer to je nadležnost najstarijeg diteta u kući. Jasno da u to vrime nije bilo parangala i ostalih svakojakih sadašnjih ukrasa.
Kad smo zagrmili "U se vrime", pa "Svanu nam čestita" itd. svi smo procvali ka majske ruže od sriće i veselja, pogotovo Ante koji je davao intonaciju i dirigira.
E sad kao obično u toj noći bude prepričavanja o zgodama i nezgodama vinjeračkih Badnjaka, o tome kako su Šime i rođak Nino po Vinjercu sa svojim vršnjacima vikali - "suk suk, suk..." Taj suk su drva, cipanice koje su se nosile prid crkvu gdje bi se u 23 sata zapalila vatra.

Fala Bogu da znate poznatu izreku: "Koliko se vina (isključivo crnog) popije na Badnju večer, toliko se dobije nove friške regenerirane krvi. U tom našem obiteljskom štimungu, minjaju se pisme i dogodovštine. Odjednom će Šime - jel majko istina da je za vrime Franje, kad sam i ja došao na svit, Vinjerac imao preko tisuću svita? Kako nije - odgovori ona.

Nastavi Šime - A koji je bija razlog da se za VInjerac govorilo - U Vinjercu nikad muža, a dice ka puža?. A ona se uz onaj njezin poznati podsmijeh sa podignutim obrvama - A dite moje, u to vrime bila je užanca da mi žene idemo svojim ljudima na brod, jer su oni malo imali odmora.

Sad Šime prihvati dalje - onda znači draga majčice da je do spajanja jajašca dolazilo u brodskim kabinama, a ne kod kuće? A ona će na to - pogrdo, da bi pogrdo, kakve su to riči, sram te bilo! A di i na kojim vaporima mi nastadosmo, nastavi Šime, a majka Marija ka iz topa - ti na "Liburniji", a Ante? On na "Hercegovini", a Vale, ona na "Senju", a Tomislav, on na velikoj lipoj "Bosni", a Blanka, ona na "Cetini". Kad je prasnija u smij dok mu suze teku, ali one prave radosnice.

Lipo neko pametno vino, crno jasno, pilo se te noći, tako da je svima dalo u vedro raspoloženje i parlatinu. Pogotov je uvatilo Šimu pa će - sićaš se majko dok smo dvi godine stanovali u Zadru 1916. i 1917. di se i Ante rodija. Došla "Hercegovina" u Zadar na kojoj je te godine kapitan bio ujo Šime, a tata šef kuhinje. Ti si od uje dobila zadatak da mi isparaš dio fudre na kaputiću kako bi sa broda moga prošvercat malo riža, leće, fažola i jedan bakalarić. Tada je "Hercegovina" vozila provištu za vojsku. U momentu kad sam ja izaša ispod prove i doša na kuvertu blizu tatine kabine ti izlaziš iz kabine i popravljaš veštu i kinkin, sva zajapurena. Ja te upitan - šta ti je mama, jer sam tada imao osam godina, a ti - ništa ništa dite moje, daj mi ruku, idemo kući. E, veli Šime, postadoh ja naknadno čovik i shvatih o čemu je tada bila riječ. Ti si tada imala 31 godinu, a to je najlipše vrime za sumporavanje, jel' tako majko? A ona će - a mora bit da je tako. Opet će ŠIme - a sad rezime glasi - ako se to zbilo početkom jeseni 1916. kako ti kažeš, onda je rezultat toga dolazak Ante na svit 2.4.1917.

Naš dragi i plemeniti tata i dida i pradida navigava je od 1892. do 1943. dakle, ukupno je 51 godinu tuka more i da je bija malo drugačije naravi i razmišljanja, mogli smo imati vilu u Splitu, kao što su njegove kolege. Fala Bogu, on je uvik pomagao ljudima u nevolji. Tko zna koliko je puta nahranio batelante za vrime štrajka, a tek Anu Mačekovu, kako smo je zvali.

Draga Ane omiljena i popularna splitska kolporterka, bila je opsjednuta Mačekom. Najčešće je bila odjevena u crvenu maramu na glavi, bilu bluzu i modru suknju. Na prsima su bile dvi značke Stjepana Radića i Vlatka Mačeka. Bija san kod tate kad je Ane došla na brod nakon demonstracija za vrime boravka Stojadinovića u Splitu godine 1938. Onako puna modrica i krvi, na vratima kužine uzvikne - Gori vino doli voda, živija Maček i sloboda! Toni moj, dobri prijatelju sirotinje ima li čakod za prigrist, opet me ona marva redara, žandara i opančara pribila i ubila Boga u meni. A zašto? Samo radi moji pametnih besida.



A sad nekoliko kronoloških podataka o našim roditeljima, baki i didu, pradidu i prabaki.

Dana 13.6. 1905. godine u Vinjercu sklopili su bračnu zajednicu:
Ante Veršić, oca Šime i majke Ike rođene Kovačević, rođen 29.9. 1877 u Vinjercu
i
Marija Magaš, kći Frane i majke Anuške rođene Miočić, rođene 15.2.1885. u Vinjercu.

Po njihovom kazivanju župnik don Kamilo (prezime zaboravio) bio je uman čovik. U Rimu je završio filozofski i teološki fakultet. Uvik si od njega moga čuti pametne savjete. Dobroćudan, plemenit i susretljiv. Tri dana smo plakali, kaže majka, kad je otišao iz Vinjerca u drugo misto službovanja. Uživali smo ga slušat što je sve on nama prilikom vjenčanja rekao.
Dok sam bio još u osnovnoj školi jednom zgodom molija sam majku da ispriča kako su naša braća i sestre dolazili na svit i ja to zapisah.

Dakle ovako: 1.Blaženka 1906 ; Ana 1908; 3.Šime 1909; 4.Frane 1910; 5. Josip 1912; 6. Prva Blanka 1914; 7. Ante 1917; 8. Valerija 1919; 9. Tomislav 1925. i 10. Blanka druga 1928.

Od nevoljne "španjole" kako nazvaše gripu koja je harala za vrime I svjetskog rata umrli su: Blaženka, Ana, Josip, Frane i prva Blanka. Gospe moja da je ovo sve otalo živo, koliko bi bilo od Ante Kukečinog? Sigurno 12 ijada znamenovanih, kako bi rekao dragi Nino.

Zaključio bi riječima: Ljubav naših roditelja, dida i babe Marije prema svojoj dici i unucima bila je doista velika. Nadasve bijahu brižni, uza sav onaj težak i mukotrpan život. Stoga hvala im na svemu i kako Vinjerčani kažu za svoje preminule - Bog ih pomilova!

Sve vas skupa voli i grli vaš
tata, barba i dida
Tomislav
Split, 28.10.2004.