U ovo doba godine nije jednostavno odrediti je li noć dio dana ili je dan tek dio noći, pa na pitanje prijatelja "kako provodiš dane" zapravo i ne znaš kako odgovoriti, s obzirom da se siroti dančić usukao kao Ešton Kučer kad je zaglumio Stiva Đobsa.

Ipak i ono malo dnevnog svjetla donosi nam obilje plavetnila od mora do neba pa istim putem natrag. Alkionske tišine, ove su godine naišle nešto ranije, obično se pojave početkom siječnja, ali nije nam mrsko, samo nam je čudno što je more ovih dana neobično nisko. Povuklo se, kao da je netko uzeo golemu špricu za injekciju pa usrkao zeru više dok nitko nije gledao. Sad agilni penzioneri koriste priliku pa mašklinićima čačkaju po plićaku ne bi li našli kojeg crvića kao ješku za veliki ulov. Oni drugi koji guštaju na suncu kao gušterice glasno razmišljaju - može li oseka biti prirodna nepogoda?

Naravno, odmah su krenule priče, dok su prvi milenijsku oseku povezali s nedavnim potresom rastresajući teoriju kako je rupa na sredini Šoltanskog kanala usrkala ogromnu količinu mora, drugi odlučno zagovaraju teoriju da nikakvog potresa nije ni bilo već da nas je prošlog petka zdrmala eksplozija NATO bombe. Stvarno bombastična teorija.



Precizni instrumenti geopsihičkog zavoda izračunali su da se epicentar najnovijih ćakula dogodio u neposrednoj blizini šanka betule zvane "Kod Joke Manitoga".
Dopustite mi malu digresiju, naime vlasnik spomenutog ugostiteljskog objekta, istoimeni Joke, postao je Manit pukim slučajem, početkom davnih sedamdesetih kad je njegov ćaća Mate angažirao Pjera Grancigulu, znamenitog čiovskog pitura, ma ke pitura, meštra od sto koluri, virtuoza oštrog pogleda i mekane ruke, koji je s pinelom umio izvoditi prava umjetnička djela, da mu iznad ulaznih vrata betule ispiše finim, kitnjastim slovima "Kod Joke Matinoga".

Sve je krenulo divno i krasno i kad se na dovratku već nazirala kontura Kod Joke Ma, pitur je odlučio malo otpočinut, osvježit se jednom bevandom, čisto onako da malo dođe do daha. No kako to obično biva, uz dobru bevandu prirodno poteče i razgovor, najčešće o balunu, politici i ženama (tuđim naravno) i kad se već prvi mrak hvatao za oskorušu, Pjero se trgnuo i sjetio kako bi bilo dobro završiti posao. Ostao mu je samo manji dio za napisati - tinoga, ali sad, tko to više zna, jeli se zbog bevande, baluna ili pomisli o tuđim ženama, Granciguli malo zbrčkalo u glavi pa je natpis dovršio sa nitoga. Naravno, kako je pala noć, nitko tu sitnu disgrafičku pogrešku nije ni primijetio, ali već sutra, kad se pitura osušila, iznad popularne betule nije stajalo željeno "Kod Joke Matinoga", već "Kod Joke Manitoga". Ali slova su bila krasna, pogotovo K, J i M, onako zavijena, ko krinolina, ko repica u gudina, za gledati, bila ih je milina. Pjero Grancigula se počešao po ćupici, još ne shvaćajući kako je to mogao falit i obećao je da će sve u najkraćem roku popravit.
Obećao, i stvarno je htio, ali nekako nije stigao. Tako da isti natpis Kod Joke Manitoga stoji ponosito još i dan-danas.

No dobro, sad je zaista krajnje vrijeme da se vratim na ono pitanje s početka današnje priče, a to je, ako se itko više sjeća - kako provodiš dane? Pa kako da kažem - od ponedjeljka do petka toliko sjedim da se već ozbiljno pribojavam kako će mi se nos prilijepiti za ekran, a guzica udrvenuti i srasti s neudobnom uredskom stolicom. Ako se ne trgnem, usjedit ću na poslu ili još gore - postati usidjelac.
Stoga sam s radošću dočekao prvo slobodno jutro, i netom što sam raskrilio škure na balkonu i upio prve zrake sunca, pogled je sasvim logično krenuo prema istoku na kojem su se kao potezom umjetnika Grancigule ocrtavali kobaltni obrisi planina Mosora i Biokova.



Naime, ako niste znali, Mosor i Biokovo su već neko vrijeme u stabilnoj vezi. Oni ljubomorni će reći - voljeli se voljeli od srijede do petka al se nisu makli dalje od početka. Hm, neće biti baš tako, istina, po danu su kako-tako mirni, ali čim padne noć, oni se odmah približe jedno drugom pa se gurkaju, dirkaju i rade svašta nešto još . Nesumnjivi dokaz njihovih noćnih susreta jest i činjenica da se kao plod strasne ljubavi rodilo i dvoje djece neobičnih imena- Poljička planina i Omiška Dinara. Rastu već neko vrijeme pod skutima roditelja, okupani suncem i morem. Istina, sve je to dosta čudnovato u prvom redu zbog toga što su i Mosor i Biokovo nominalno "muške" planine. Očito tu netko nešto krije. E sad, tko tu, što i zašto, to su već pitanja za dublju raspravu.



Dobro, nije na meni da sad istražujem tko se tu igrao mame i tate već da nabacim ruksak na rame i krenem u visine kad me već tako umilno dozivaju.



Eto, ta Omiška Dinara me oduvijek podsjećala na golemi tobogan i svakog puta kad se približavam Omišu pogledam gore prema vijugavoj zelenoj liniji koja se spretno penje između surih gudura. Bemu miša, taj Omiš je stvarno dobio sve - i rijeku i more i pješčanu plažu i vrletnu planinu, a uza sve to, ima i ljude, dovoljno lude i naročito pametne da prirodne ljepote koje ih okružuju znaju približiti čak i onima koji ostaju osupnuti prvim pogledom na litice koje izgledaju kao da će te svakog časa zveknuti po glavi.



Ništa čudno, naše planine su kao i naši ljudi - na prvi pogled grubi, nepristupačni, odbojni, ali kad im se približiš na pravi način, kad im priđeš kombinirajući komplimente i finu zajebanciju, tada ti se otvore kao na dlanu.



Omiška Dinara je varljiva planinica. Zapravo, malo tko od domaćih će u razgovoru spomenuti upravo taj izraz - Omiška Dinara. Među planinarima se ustalilo neobično ime - Imber. Istina, Imber se ponajčešće koristi kao naziv za najviši vrh Omiške Dinare, ali opet ni to nije pravi naziv jer se službeno na kartama, 863 metra nad morem visoki vrh zove - Kula.

E sad, zašto Kula ako na Kuli nikakve kule nema, već se jedino kočoperi običan tuljak naslaganog kamenja?



Istina, kula i to ne kakva ruševina, već prava ponosita utvrda, nalazi se nešto niže, iznad samog grada, ali je nitko ne zove Kula već - Fortica.



Uzgred budi rečeno, ni Imber mi ne zvuči kao izraz iz hrvatskog jezika. Zanimalo me otkud je došlo takvo ime i što znači pa sam zamolio šjor Guglića za pomoć. A on ni pet ni šest, nakon 0.0687 sekundi veli da imber na latinskom znači - tuš!? Majketi, kako tuš, odakle tuš na vrhu jadranske planine? Pa daaaaa, upravo za onaj tobogan koji se i meni stalno vrti po glavi.



Luda kuća, zaista. A i to opet... Nemojte misliti da ludu kuću spominjem tek tako. Naime, na otprilike dvije trećine uspona do vrha Dinare, Kule, Imbera, kako god, nalazi se planinarsko sklonište zvano - Luda kuća!
I ajde sad, probaj ne poludit od svega ovoga. Pogotovo kad nakon otprilike dvije zimske ure konačno dobauljaš do tog tuljka što se utuljio na osam sto šezdeset i tri metra nad morem, a daaaaan savršen, a vitra nema, samo malo piri, a pogled, a šta ću vam govorit, a ono more doli svjetluca a ono nebo gori...




Uh, morat ću iz ovih stopa svratiti do betule "Kod Joke Manitoga" i uvjeriti onu ekipu danguba neka se maknu od šanka barem na jedan dan i pođu malo u brdo, ali već znam, oni će i dalje raspravljati o tome je li oseka koja nas je zadesila prirodna nepogoda ili nije, a već slutim i njihov zaključak - oseka nikad neće biti osijeka!